Šta Učiniti Za Povučenu Djecu?

Koliko su agresivna i nametljiva ponašanja u svakodnevnom životu razlog za brigu roditelja i nastavnika, toliko i djeca koja izgledaju povučeno i stidljivo mogu stvarati istu vrstu zabrinutosti. Za djecu koja se u društvenim okruženjima ponašaju tiho i mirno, koja se spontano manje uključuju u grupe, koja s vršnjacima ostvaruju minimalnu interakciju i ponašaju se distancirano, socijalni i školski život može biti izazovniji. 

Zašto se djeca povlače u sebe?

Djeca i adolescenti su izuzetno osjetljivi na promjene i pritisak. Zbog toga se počinju povlačiti iz društvenih okruženja kada su izloženi pritisku da budu uspješni u školi, kada dolazi do porodičnih sukoba, u situacijama gubitka i tugovanja, prilikom novih početaka koji za njih imaju veliko značenje, kada su izloženi maltretiranju i isključivanju, kada imaju problema sa samopoštovanjem, kao i zbog traumatskih iskustava. 

Socijalna izolacija za njih predstavlja sigurnu luku u teškim situacijama. Zato pribjegavaju izolaciji koju povezuju s manjim rizikom, manje očekivanja, manje okidača i manje stresa. Ovo izbjegavanje, koje biraju kao vid rasterećenja, sa sobom nosi i različite poteškoće u društvenom životu.

Koji su znaci povučenosti kod djece?

Kada povučena djeca još ne mogu na adekvatan način izraziti svoje emocije ili podijeliti unutrašnje poteškoće koje osjećaju, glavni zadatak pada na roditelje. U tom slučaju, znaci koji se mogu uočiti kod djece su sljedeći:

• Povećano vrijeme provedeno pred ekranima 
• Stalna potreba za izolacijom
• Izbjegavanje razgovora u porodici
• Davanje kratkih ili jednosložnih odgovora 
• Nesviđanje fizičke blizine
• Smanjeno interesovanje za aktivnosti u kojima je ranije uživalo 
• Emocionalna zatvorenost i nedostatak izražavanja 
• Udaljavanje od škole ili prijatelja
• Nemogućnost učešća u grupnim aktivnostima ili zajedničkom radu
• Izbjegavanje javljanja na času 
• Nemogućnost stvaranja prijateljstava
• Poteškoće sa uspavljivanjem

Koja je najvažnija uloga roditelja kod povučene djece? 

Prioritetni zadatak roditelja je da razumiju zašto se dijete povlači, da ga slušaju bez osuđivanja i da mu, kada je to potrebno, pomognu da razvije socijalne vještine. Kada dijete uđe u novo okruženje, možda neće odmah progovoriti. To sami po sebi nije problem. Međutim, ako dijete želi da se sprijatelji, ali se ne usuđuje da se približi zbog straha, ne želi ići u školu ili mu je svakodnevni život značajno ograničen zbog društvenih situacija, potrebno je istražiti uzrok koji je iza toga. 

Ovdje je važno imati na umu sljedeće: zadatak roditelja nije da dijete pretvore u „društvenije“ dijete. Umjesto pokušaja da se promijeni tiho dijete, potrebno ga je podržati da uspostavlja komunikaciju osjećajući se sigurnim. Dok se poštuje priroda djeteta, ne treba zanemariti mogućnost postojanja socijalne anksioznosti, maltretiranja od vršnjaka, selektivnog mutizma ili neke druge razvojne/psihološke teškoće.

Kako roditelji treba da pristupe povučenom djetetu? 

U slučaju povučenosti koju karakteriše stalno izbjegavanje društvenih okruženja od strane djeteta, nemogućnost stvaranja prijateljstava uprkos želji za tim zbog anksioznosti, uticaj na školski život ili izražen strah u društvenim situacijama, pristup roditelja treba da bude sljedeći:

Ne govorite umjesto djeteta 

Ako je dijete u stanju da odgovori na pitanje, odgovaranje umjesto njega svaki put može ga kratkoročno rasteretiti, ali dugoročno smanjiti prilike za komunikaciju. Cilj ovdje nije prisiljavanje djeteta, već očuvanje prostora u kojem može govoriti u svoje ime. 

Dajte djetetu vremena 

Umjesto da od djeteta koje ulazi u novo okruženje odmah očekujete da progovori ili se igra s drugom djecom, ili da mu kažete „Idi se igraj s prijateljima“, podsticajniji pristup može biti: „Ako želiš, možeš malo stajati ovdje i posmatrati ih, a kada budeš spreman/na, možeš im se priključiti“. 

Ne etiketirajte ga pred drugima 

Izrazi kao što su „Veoma je stidljiv/a, ne priča sa nikim, moje dijete je malo asocijalno“ ne treba koristiti u prisustvu djeteta. Dijete koje se stalno opisuje kao „povučeno dijete“ vremenom može povjerovati da se u društvenim okruženjima ne može ponašati drugačije. Umjesto toga, mogu se koristiti neutralniji izrazi, poput „Treba mu malo vremena da se navikne na nova okruženja“.

Ne poredite ga s drugom djecom 

Poređenja poput „Pogledaj koliko je tvoj brat/sestra društven/a, tvoj prijatelj razgovara sa svima, svi se igraju, zašto se ti ne igraš?“ mogu izazvati da se dijete osjeća nedovoljno vrijednim. Napredak djeteta treba procjenjivati u odnosu na njegovo prethodno ponašanje, a ne u odnosu na drugu djecu. 

Primijetite male uspjehe 

Umjesto stalnog nadzora društvenog ponašanja djeteta, korisnije može biti primjećivanje njegovog truda. Konkretne povratne informacije, kao što su „Danas si sam/a pozdravio/la prijatelja, bio je to zaista dobar korak što si postavio/la pitanje svojoj nastavnici“, mogu pomoći djetetu da razumije koje njegovo ponašanje predstavlja napredak. 

Koje aktivnosti se mogu provoditi da bi se povučeno dijete socijalizovalo? 

Korištenje interesovanja djeteta olakšava socijalnu komunikaciju. Strukturirane aktivnosti kao što su timski sportovi, ples, muzika, crtanje, šah, drama, aktivnosti iz robotike i nauke, umjetnički klubovi i grupe za igru mogu pomoći djeci da savladaju svoju povučenost. Međutim, nije ispravno prisiljavati dijete na aktivnost koju ne voli samo da bi se socijalizovalo. Djetetu može biti lakše da steknu socijalno iskustvo kroz oblast za koju stvarno pokazuje interesovanje. Naročito kod djece sa izraženom anksioznošću, na početku se umjesto velikih grupa mogu preferirati manje i strukturirane grupe. U ovom pogledu, porodice mogu napraviti korak uz sljedeći plan:

• Više razgovora sa članovima porodice
• Igranje s prijateljem s kojim je blisko
• Pozivanje prijatelja u kuću
• Uključivanje u malu grupu prijatelja
• Postavljanje jednostavnog pitanja nastavniku/ci
• Preuzimanje kratkotrajnog zadatka u grupnoj aktivnosti
• Uključivanje u veće društvene grupe

Na šta treba obratiti pažnju kod povučenog djeteta?

Neka ponašanja koja roditelji provode s dobrom namjerom mogu nesvjesno pojačati socijalnu anksioznost djeteta. Naglašava se da izbjegavanje kod anksioznosti u djetinjstvu može kratkoročno rasteretiti, ali dugoročno održavati anksioznost. Zbog toga se preporučuje da se ne provode sljedeća ponašanja:

• Prisiljavanje djeteta da govori pred svima
• Etiketiranje kao „stidljivo“ ili „asocijalno“
• Poređenje s drugom djecom
• Stalno odgovaranje umjesto djeteta
• Potpuno udaljavanje od društvenih okruženja
• Odmah izvođenje djeteta iz okruženja svaki put kada se uzbrini
• Omalovažavanje njegovih osjećanja riječima „Nema se čega bojati“
• Ignorisanje dugotrajnih simptoma riječima „Proći će kad odraste“
• Predstavljanje socijalnog uspjeha kao pokazatelja djetetove vrijednosti

Kada je kod povučene djece potrebna stručna podrška?

Sama po sebi, tihoća djeteta ne zahtijeva stručnu procjenu. Međutim, važno je da se profesionalna podrška ne zanemari kada ponašanje počne ograničavati djetetov život. Znaci koji ukazuju da bi bilo dobro obratiti se psihologu ili psihijatru su sljedeći:

• Ako dijete ne želi ići u školu
• Ako ima ozbiljne poteškoće u stvaranju prijateljstava
• Ako stalno izbjegava društvene aktivnosti
• Ako se izrazito plaši govorenja na času
• Ako pokazuje izražene fizičke znake anksioznosti tokom razgovora s ljudima
• Ako je strah od pravljenja grešaka ili osramoćivanja veoma izražen
• Ako ima izraženih poteškoća u govoru izvan kuće
• Ako se dijete koje je ranije bilo društveno izrazito povuklo u sebe
• Ako je akademski uspjeh ili učešće u školi ugroženo
• Ako su se javile izražene promjene u snu, apetitu ili opštem raspoloženju
• Ako dijete kaže da se osjeća bezvrijednim, samim ili bespomoćnim

Kako se liječi povučenost kod djece? 

Liječenje se razlikuje u zavisnosti od razloga zbog kojeg se dijete povlači iz društva. Dijete koje jednostavno ima smiren temperament i nema nikakvih problema u svakodnevnom životu ne treba „liječiti“. Kada je, međutim, riječ o stanju kao što je socijalni anksiozni poremećaj, kognitivno-bihejvioralna terapija (KBT) predstavlja važan terapijski pristup koji se može primijeniti kod djece i adolescenata. 

U okviru KBT-a mogu se obraditi misli djeteta koje izazivaju anksioznost, može se raditi na ponašanjima izbjegavanja, te se dijete, na način prilagođen njegovom uzrastu, može postepeno suočavati sa društvenim situacijama od kojih ima strah. Vježbe socijalnih vještina i edukacija roditelja mogu takođe biti dio procesa liječenja. Medikamentozno liječenje nije potrebno za svako povučeno dijete. Najispravnija odluka o liječenju donosi se na osnovu težine simptoma, funkcionalnosti djeteta, njegovog uzrasta i psihijatrijske procjene. 

Često postavljana pitanja o tome šta se može učiniti za povučenu djecu

Kako povučeno dijete stiče prijatelje? 

Umjesto prisiljavanja djeteta da stiče prijatelje, korisnije može biti stvaranje malih i strukturiranih društvenih okruženja koja odgovaraju njegovim interesovanjima. 

Da li se povučenost kod djeteta ispravlja? 

Pošto povučenost nije bolest, nije stanje koje treba „ispravljati“. Međutim, ako dijete ima poteškoća u društvenim odnosima zbog socijalne fobije, izražene stidljivosti ili neke druge psihološke teškoće, uz odgovarajuću podršku i, ukoliko je potrebno, psihoterapiju, može se postići znatan napredak. 

Kako se kod povučene djece podstiče samopouzdanje?

To da dijete može isprobati neki zadatak, može pogriješiti, može se nositi s neuspjehom i može samostalno donositi odluke, važni su dijelovi razvoja samopouzdanja. Zbog toga se djetetu, u skladu s njegovim uzrastom, mogu dozvoliti odgovornosti kao što su biranje odjeće, preuzimanje malog zadatka u nekoj aktivnosti, naručivanje ili traženje pomoći od svog nastavnika/ce.

Da li korištenje ekrana utiče na socijalizaciju povučene djece?

Korištenje ekrana ne treba samo po sebi smatrati uzrokom povučenosti. Međutim, ako dijete umjesto direktne socijalne interakcije provodi duge sate isključivo pred ekranom, prilika za stjecanje stvarnog socijalnog iskustva u životu može se smanjiti.

Može li povučeno dijete biti žrtva vršnjačkog maltretiranja?

Da. Naročito u slučaju kada se dijete koje je ranije bilo društveno naglo udalji od prijatelja, vršnjačke odnose obavezno treba procijeniti. 

Kako se prepoznaje socijalna fobija kod povučene djece?

Socijalna fobija, drugim nazivom socijalni anksiozni poremećaj, nije stanje kod kojeg je osnovni problem samo tišina. Dijete doživljava izražen i trajan strah ili anksioznost u društvenim situacijama u kojima će ga drugi procjenjivati. Ova razlika se posebno procjenjuje ako dijete, uprkos želji da uspostavi socijalne odnose, zbog straha ostaje povučeno.

Kada povučenost djeteta postaje problem?

Ne treba smatrati da svako povučeno dijete ima problem. Neka djeca po svojoj prirodi mogu biti smirenija, skloniji posmatranju i preferirati manje društvene krugove. Ovdje je bitno ne to koliko je dijete društveno, već da li povučenost utiče na njegov svakodnevni život i emocionalno stanje. 

Da li je ispravno prisiljavati povučeno dijete?

Generalno ne. Prisiljavanje povučenog djeteta ili djeteta koje se ponaša stidljivo u društvenim okruženjima riječima kao „Hajde, pričaj“, „Idi se priključi prijateljima“ ili „Zašto si tako tih/tiha?“ može izazvati da se dijete osjeti pod još većim pritiskom. 

Može li povučeno dijete s vremenom postati društvenije?

Da, mnoga djeca s uzrastom, iskustvom i odgovarajućom podrškom mogu naučiti da se lagodnije izražavaju u društvenim okruženjima. Međutim, to ne vrijedi za svako dijete. Ako je izbjegavanje društvenih okruženja povezano s izraženom anksioznošću ili značajno utiče na školske i prijateljske odnose, potrebno je potražiti stručnu podršku.