Ambulanta za karlično dno je zdravstveni centar koji se bavi dijagnostikom i liječenjem bolesti povezanih s mišićima i tkivima područja karličnog dna. Ova jedinica posebno liječi urinarnu inkontinenciju, prolaps karličnih organa, seksualne disfunkcije, bolan seksualni odnos i druge probleme karličnog dna.

Šta je Ambulanta za karlično dno?

Ambulanta za karlično dno je zdravstveni centar koji se bavi dijagnostikom i liječenjem zdravstvenih problema u području karličnog dna. 

Kod žena se često javljaju problemi kao što su slabljenje mišića karličnog dna nakon poroda, urinarna inkontinencija, prolaps karličnih organa (spuštanje organa) i seksualne disfunkcije, dok se kod muškaraca mogu javiti urinarna inkontinencija nakon operacije prostate, problemi s erekcijom i slabljenje mišića karličnog dna. 

Ambulanta za karlično dno u liječenju ovih tegoba nudi sveobuhvatne pristupe koji uključuju fizikalnu terapiju, medikamentozno liječenje, hirurške intervencije i promjene životnog stila.

Koje bolesti liječi Ambulanta za karlično dno?

Slabljenje ili oštećenje mišića karličnog dna može dovesti do niza zdravstvenih problema. Ambulanta za karlično dno pruža specijalizirani pristup liječenju ovih stanja. Ove bolesti i stanja uključuju:

Urinarna inkontinencija

Slabljenje mišića karličnog dna, posebno kod žena nakon poroda, s godinama ili usljed hormonskih promjena, može dovesti do problema s urinarnom inkontinencijom. Ambulanta za karlično dno nudi različite metode liječenja ovog stanja, uključujući vježbe, biofeedback terapiju i hirurške intervencije.

Prolaps karličnih organa (spuštanje organa)

Prolaps karličnih organa je stanje u kojem, usljed slabljenja mišića karličnog dna, organi poput maternice, mokraćnog mjehura ili rektuma mogu da se spuste prema vagini. Ovaj problem često se javlja kod žena nakon poroda ili u starijoj životnoj dobi. Ambulanta za karlično dno nudi hirurške i nekirurške mogućnosti liječenja prolapsa s ciljem poboljšanja kvaliteta života pacijentica.

Bolan seksualni odnos (dispareunija)

Napetost ili slabost mišića karličnog dna može dovesti do bolnog seksualnog odnosa. Ambulanta za karlično dno izrađuje planove liječenja s ciljem poboljšanja seksualne funkcije. Liječenje ima za cilj jačanje ili opuštanje mišića karličnog dna i ostvarivanje pozitivnih efekata na seksualno zdravlje.

Slabost mišića karličnog dna

Slabljenje mišića karličnog dna može otežati kontrolu mokrenja i stolice te dovesti do ozbiljnijih zdravstvenih problema poput prolapsa. Ambulanta za karlično dno nudi posebne vježbe i programe liječenja za jačanje ovih mišića. Ovakva slabost posebno je povezana s periodom nakon poroda i starijom životnom dobi.

Neplodnost i problemi povezani s trudnoćom

Mišići karličnog dna mogu direktno uticati na reproduktivno zdravlje. Kod žena problemi karličnog dna mogu uticati na trudnoću i proces poroda. Ambulanta za karlično dno pruža podršku u liječenju neplodnosti i upravljanju mogućim komplikacijama tokom trudnoće.

Rektalni problemi (zatvor, fekalna inkontinencija)

Mišići karličnog dna pomažu pravilnom funkcioniranju probavnog sistema. Njihovo slabljenje može dovesti do zatvora, fekalne inkontinencije ili rektalnog prolapsa. Ambulanta za karlično dno nudi vježbe za karlično dno i odgovarajuće metode liječenja ovih problema.

Kila i bolovi u preponama

Slabljenje mišića karličnog dna u području prepona može uzrokovati kilu ili bolove u preponama. Ambulanta za karlično dno ima za cilj ublažiti bol posebnim vježbama i terapijama.

Problemi povezani s menopauzom

Tokom menopauze kod žena se mogu javiti hormonske promjene i slabljenje mišića karličnog dna. Problemi koji se javljaju u ovom periodu, kao što su urinarna inkontinencija i prolaps karličnih organa, mogu se liječiti u Ambulanti za karlično dno.

Inkontinencija gasova/stolice (fekalna inkontinencija)

Fekalna inkontinencija je stanje povezano s gubitkom kontrole nad stolicom i može biti uzrokovana slabljenjem mišića karličnog dna. Ambulanta za karlično dno pruža liječenje ovih stanja kroz vježbe karličnog dna i različite terapijske metode.

Otežana defekacija i zatvor (opstruktivna defekacija)

Zatvor i opstruktivna defekacija mogu nastati zbog nepravilnog funkcioniranja mišića karličnog dna. Ovi problemi uzrokuju poteškoće i nelagodu pri pražnjenju crijeva, a u liječenju se koriste posebne vježbe i terapijske metode.

Učestalo mokrenje (prekomjerno aktivan mokraćni mjehur)

Prekomjerno aktivan mokraćni mjehur manifestira se osjećajem potrebe za učestalim mokrenjem. Kada su mišići karličnog dna oslabljeni, ovaj problem može biti izraženiji. Ambulanta za karlično dno nudi različite mogućnosti liječenja prekomjerno aktivnog mokraćnog mjehura.

Nemogućnost mokrenja (neurogeni mokraćni mjehur)

Neurogeni mokraćni mjehur nastaje zbog problema nervnog sistema i može uzrokovati poteškoće s mokrenjem. Ambulanta za karlično dno nudi odgovarajuće planove liječenja i programe vježbi za upravljanje problemima neurogenog mokraćnog mjehura.

Sindrom bolnog mokraćnog mjehura (intersticijski cistitis)

Intersticijski cistitis karakteriziraju bol u mokraćnom mjehuru i učestala potreba za mokrenjem. Ambulanta za karlično dno nudi različite terapijske mogućnosti za upravljanje i liječenje ove bolesti.

Analna bol (proktalgija fugax)

Analna bol može nastati usljed spazma ili napetosti mišića karličnog dna. Ambulanta za karlično dno primjenjuje posebne terapijske metode za liječenje ovog problema.

Hronična bol u karlici (pudendalna neuralgija)

Pudendalna neuralgija može izazvati hroničnu bol kao posljedicu oštećenja živaca karličnog dna. Ambulanta za karlično dno nudi metode liječenja usmjerene na rasterećenje i smirivanje živaca.

Sindrom levator ani

Sindrom levator ani uzrokuje bolne kontrakcije usljed spazma mišića karličnog dna. Ambulanta za karlično dno nudi terapijske opcije za opuštanje mišića.

Bol u trtičnoj kosti (kokcigodinija)

Kokcigodinija je stanje koje uzrokuje bol u području trtične kosti. Ambulanta za karlično dno nudi terapijske mogućnosti za ublažavanje ovog bola.

Nemogućnost opuštanja tokom defekacije (disinergijska defekacija)

Disinergijska defekacija nastaje kada se mišići karličnog dna tokom pražnjenja crijeva ne opuštaju na odgovarajući način. Ambulanta za karlično dno nudi vježbe i terapijske metode za liječenje ovog problema.

S kojim odjelima sarađuje Centar za karlično dno?

Ambulanta za karlično dno pruža usluge uz širok spektar stručnih disciplina u liječenju različitih bolesti koje utiču na zdravlje karličnog dna. Ova ambulanta primjenjuje multidisciplinarni pristup, uzimajući u obzir da problemi karličnog dna nisu ograničeni samo na slabost mišića ili oštećenje tkiva, već mogu biti povezani i s brojnim sistemskim i psihološkim faktorima. 

Zbog toga sarađuje s različitim medicinskim odjelima radi poboljšanja zdravlja karličnog dna i kvaliteta života pacijenata. Ovi odjeli su:

• Fizikalna medicina i rehabilitacija
• Urologija
• Neurohirurgija
• Opća hirurgija
• Dječija hirurgija
• Neurologija
• Psihijatrija
• Ginekologija i akušerstvo
• Gastroenterologija odraslih
• Dječija gastroenterologija
• Nefrologija odraslih
• Dječija nefrologija
• Anesteziologija i reanimacija
• Gerijatrija

Koji se testovi primjenjuju u Ambulanti za karlično dno?

Ambulanta za karlično dno primjenjuje niz testova i metoda procjene kako bi se procijenilo zdravlje karličnog dna i dijagnosticirala različita oboljenja. Ove metode uključuju: 

• Fizikalni pregled karličnog dna: Fizikalnim pregledom procjenjuju se snaga i funkcija mišića karličnog dna te se provjerava prisustvo slabosti ili opuštenosti mišića.
• Biofeedback test: Praćenjem aktivnosti mišića karličnog dna pokazuje kako mišići funkcionišu i u kojoj mjeri ih je moguće kontrolirati.
• Ultrasonografija (ultrazvuk karlice): Prikazuje strukturu karličnih organa i stanje mišića karličnog dna te pomaže u otkrivanju problema.
• Urodinamski test: Procjenjuje funkciju mokraćnog mjehura i sposobnost mokrenja te pomaže u dijagnosticiranju problema kao što su urinarna inkontinencija i prekomjerno aktivan mokraćni mjehur.
• Procjena fizikalne terapije: Procjenjuju se snaga, fleksibilnost i funkcionalnost mišića karličnog dna te se određuju odgovarajuće terapijske vježbe.
• Test kapaciteta mokraćnog mjehura: Mjerenjem kapaciteta mokraćnog mjehura i njegove sposobnosti zadržavanja mokraće pomaže u prepoznavanju stanja poput prekomjerno aktivnog mokraćnog mjehura.
• Rektalni pregled: Pregledom rektalnog dijela karličnog dna procjenjuju se problemi kao što su fekalna inkontinencija ili zatvor.
• EMG (elektromiografija) recruitment test: Procjenjuje sposobnost voljne kontrakcije i opuštanja mišića karličnog dna i koristi se kod stanja kao što je zatvor.
• Vaginalni pregled: Kod žena se procjenjuju snaga mišića karličnog dna, stepen prolapsa i stanje vaginalnog zdravlja.
• Vaginalni ultrazvuk: Omogućava detaljniji prikaz karličnih organa i mišića karličnog dna te procjenu stanja maternice i jajnika.
• Analize krvi i urina: Pružaju informacije o infekcijama, hormonskim poremećajima i drugim zdravstvenim problemima te pomažu u procjeni bolesti povezanih s karličnim dnom.
• Ultrazvuk abdomena: Koristi se za procjenu struktura i organa karličnog dna te provjeru zdravlja mokraćnog mjehura i mokraćnih puteva.
• Kompjuterizirana tomografija: Pruža detaljnije informacije o karličnim organima i strukturama te olakšava postavljanje dijagnoze u složenijim slučajevima.
• Kolonoskopija: Procjenjuje zdravlje crijeva i stanje rektuma te pomaže u otkrivanju crijevnih problema povezanih s karličnim dnom.
• Rektoskopija: Pregledom unutrašnjosti rektuma omogućava dijagnosticiranje crijevnih problema povezanih s karličnim dnom.
• Ultrazvuk urinarnog sistema: Procjenjuje zdravlje bubrega, mokraćnog mjehura i mokraćnih puteva te pomaže u otkrivanju problema poput urinarne inkontinencije.
• Analna ultrasonografija: Prikazuje sfinktere i tkiva oko anusa te omogućava procjenu problema kao što su fekalna inkontinencija, fistule i apscesi.
• PNE (procjena perifernog živca): Procjenjuje prikladnost sakralne nervne stimulacije tako što se pomoću privremenog uređaja testira odgovor i određuje podobnost za ugradnju trajnog uređaja.
• Biofeedback terapija (trening mišića karličnog dna): Terapijska metoda u kojoj se pomoću senzora pacijentu pomaže da pravilno aktivira i opušta mišiće karličnog dna.

Koje se terapije primjenjuju u Ambulanti za karlično dno?

Zdravlje karličnog dna od ključne je važnosti i za žene i za muškarce. Mišići karličnog dna imaju važnu ulogu u kontroli mokrenja i stolice, seksualnom zdravlju i procesu poroda. U Ambulanti za karlično dno primjenjuju se različite terapije za rješavanje problema povezanih s ovim mišićima:

• Edukacija pacijenta: Informiranje pacijenata i njihovih porodica o poremećajima karličnog dna važan je korak u procesu liječenja.
• Bihevioralna terapija: Promjene ponašanja vezane za navike mokrenja i pražnjenja crijeva mogu pomoći u upravljanju problemima karličnog dna.
• Vođenje dnevnika mokrenja i pražnjenja crijeva: Pacijent bilježi navike mokrenja i pražnjenja crijeva, što pomaže u praćenju problema i usmjeravanju procesa liječenja.
• Trening mokraćnog mjehura i crijeva: Edukacija usmjerena na regulaciju funkcije mokraćnog mjehura i crijeva može pomoći u kontroli urinarne inkontinencije i crijevnih problema.
• Vježbe mišića karličnog dna: Vježbe za jačanje mišića, poput Kegelovih vježbi, jačaju mišiće karličnog dna i mogu pomoći u prevenciji problema kao što je urinarna inkontinencija.
• Edukacija o držanju tijela i disanju: Pravilno držanje tijela i tehnike disanja doprinose efikasnijem radu mišića karličnog dna.
• Tehnike opuštanja: Tehnike koje opuštaju mišiće karličnog dna mogu spriječiti grčenje mišića i ublažiti bol.
• Manualni pristup (opuštanje mišića ručnim i masažnim tehnikama): Ručna masaža i manualne tehnike koje primjenjuju fizioterapeuti pomažu u opuštanju mišića karličnog dna.
• Stimulacija mišića: Uređaji za električnu stimulaciju koriste se za stimuliranje i jačanje mišića karličnog dna.
• EMG (elektromiografija): Praćenjem električne aktivnosti mišića dobijaju se informacije o funkciji mišića karličnog dna i usmjerava se liječenje.
• Biofeedback (fizikalna terapija uz pomoć uređaja): Biofeedback uređaji pacijentu pokazuju kako mišići karličnog dna funkcionišu i pomažu mu da nauči pravilno koristiti te mišiće.
• Upravljanje bolom: Primjena toplote, hladnih obloga i lijekova protiv bolova može pomoći u ublažavanju bolova povezanih s poremećajima karličnog dna.
• Hirurške intervencije: Kod stanja poput prolapsa karličnih organa ili teške urinarne inkontinencije može biti potrebno hirurško liječenje.
• Psihosocijalna podrška i terapija: Poremećaji karličnog dna mogu imati psihološke posljedice. Zbog toga psihoterapija i grupe podrške mogu biti korisne kao dio procesa liječenja.
• Promjene životnog stila: Zdrava ishrana i redovna fizička aktivnost mogu pomoći u jačanju mišića karličnog dna.

Funkcionalna urologija je medicinska oblast koja proučava poremećaje nervno-mišićnih mehanizama koji upravljaju skladištenjem i izlučivanjem mokraće te se bavi dijagnostikom i liječenjem poremećaja u tim procesima. Funkcionalna urologija se, umjesto na anatomsku strukturu mokraćnih puteva, fokusira na način njihovog funkcioniranja i funkcionalni kapacitet.

Neurourologija je subspecijalistička oblast koja se bavi uticajem bolesti mozga, kičmene moždine i perifernog nervnog sistema na donje mokraćne puteve. Ove oblasti, koje direktno utiču na kvalitet života, posebno su značajne u savremenom liječenju urinarne inkontinencije, poremećaja kontrole mokraćnog mjehura i problema s mokrenjem neurološkog porijekla.

Šta su funkcionalna urologija i neurourologija?

Funkcionalna urologija procjenjuje da li donji mokraćni putevi (mokraćni mjehur i uretra) pravilno obavljaju funkcije zadržavanja i pražnjenja mokraće. Poremećaji u funkcioniranju ovih organa, čak i kada ne postoji anatomska prepreka, spadaju u područje funkcionalne urologije.

Na Odjelu za neurourologiju prate se posljedice bolesti koje utiču na nervni sistem, kao što su Parkinsonova bolest, multipla skleroza (MS), moždani udar ili povrede kičmene moždine, na funkciju mokraćnog mjehura. Oštećenje nervnog sistema može dovesti do pretjerane aktivnosti mokraćnog mjehura ili nemogućnosti njegovog pražnjenja, a ovo stanje naziva se „neurogeni mokraćni mjehur“.

Koje bolesti liječe funkcionalna urologija i neurourologija?

Funkcionalna urologija i neurourologija bave se stanjima koja narušavaju funkcioniranje urinarnog sistema. Dijagnostički i terapijski procesi planiraju se individualno, u zavisnosti od težine simptoma i osnovnog uzroka. Bolesti koje se liječe u okviru funkcionalne urologije i neurourologije uključuju:

• Prekomjerno aktivan mokraćni mjehur: Karakterizira ga iznenadan i snažan nagon za mokrenjem te učestalo mokrenje.
• Urinarna inkontinencija: Stanja karakterizirana nevoljnim gubitkom mokraće pri kašljanju ili kihanju (stresna inkontinencija) ili pri iznenadnom i snažnom nagonu za mokrenjem (urgentna inkontinencija).
• Neurogeni mokraćni mjehur: Poremećaji mokrenja koji se razvijaju nakon multiple skleroze (MS), Parkinsonove bolesti ili povrede kičmene moždine.
• Prolaps (spuštanje) karličnih organa: Poteškoće s mokrenjem koje nastaju usljed spuštanja karličnih organa.
• Intersticijski cistitis: Karakteriziraju ga hronična bol u području zdjelice i sindrom bolnog mokraćnog mjehura.
• Funkcionalni poremećaji uzrokovani benignim povećanjem prostate (BPH)

Koji su uzroci i faktori koji izazivaju funkcionalne poremećaje donjih mokraćnih puteva?

Funkcionalni poremećaji donjih mokraćnih puteva najčešće nastaju zbog složenih poremećaja nervne komunikacije ili slabosti mišića karličnog dna. Uzrok problema ponekad može biti urođeno stanje, a ponekad degenerativni procesi koji se razvijaju s godinama. Glavni faktori koji narušavaju funkciju mokrenja su:

• Neurološke bolesti: Stanja kao što su multipla skleroza, Parkinsonova bolest, Alzheimerova bolest i dijabetička neuropatija.
• Traume: Obuhvataju povrede kičmene moždine, operacije hernije diska ili hirurške zahvate u području zdjelice.
• Slabost karličnog dna: Može nastati zbog teških poroda, menopauze ili degeneracije mišića povezane s hroničnim zatvorom.
• Proces starenja: Smanjenje kapaciteta mokraćnog mjehura i promjene u strukturi mišića.
• Infekcije: Mogu nastati kao posljedica ponavljanih i neliječenih infekcija donjih mokraćnih puteva.

Koji su simptomi funkcionalnih i neurouroloških poremećaja i kako utiču na kvalitet života?

Funkcionalni i neurourološki poremećaji manifestiraju se simptomima koji mogu ograničiti društveni život pacijenta i uticati na njegovo psihološko zdravlje. Ovi simptomi uglavnom počinju postepeno i s vremenom mogu postati izraženiji. Simptomi funkcionalnih i neurouroloških poremećaja uključuju:

• Urinarna inkontinencija: Nevoljno isticanje mokraće pri kašljanju, kihanju ili usljed iznenadnog i snažnog nagona za mokrenjem.
• Učestalo mokrenje: Potreba za mokrenjem više od 8 puta tokom dana i više od jednom tokom noći.
• Otežano mokrenje: Kašnjenje početka mokrenja, isprekidano mokrenje ili potreba za napinjanjem kako bi se mokraćni mjehur ispraznio.
• Osjećaj nepotpunog pražnjenja: Osjećaj da je mokraća i dalje ostala u mokraćnom mjehuru nakon mokrenja.
• Iznenadan nagon za mokrenjem (urgencija): Neodgodiva potreba za mokrenjem praćena strahom da osoba neće stići do toaleta.

Koje se dijagnostičke metode i urodinamski testovi koriste u funkcionalnoj urologiji i neurourologiji?

Za pravilno planiranje liječenja potrebno je utvrditi da li je problem funkcionalne ili strukturne prirode. U funkcionalnoj urologiji, pored fizičkog pregleda, koriste se napredni testovi kojima se mjeri odnos pritiska i volumena mokraćnog mjehura. Postupci koji se koriste u dijagnostici uključuju:

• Dnevnik mokrenja: Dnevnik u kojem pacijent tokom 2–3 dana bilježi unos tečnosti i količinu izlučene mokraće.
• Uroflowmetrija: Elektronsko mjerenje brzine i trajanja protoka mokraće.
• Urodinamika: Mjerenje pritisaka tokom punjenja i pražnjenja mokraćnog mjehura pomoću katetera postavljenih u mokraćni mjehur.
• Cistoskopija: Pregled unutrašnjosti mokraćnog mjehura kamerom koja se uvodi kroz mokraćnu cijev.
• Mjerenje rezidualne mokraće (PVR): Određivanje količine mokraće koja ostane u mokraćnom mjehuru nakon mokrenja pomoću ultrazvuka.
• EMG (elektromiografija): Procjena mišića karličnog dna i nervne provodljivosti.
• Studije pritiska i protoka: Mjerenje usklađenosti rada mišića mokraćnog mjehura i mokraćne cijevi tokom mokrenja.

Koje su mogućnosti liječenja i tehnološki pristupi u funkcionalnoj urologiji i neurourologiji?

U planiranju liječenja uglavnom se primjenjuje postepeni pristup. Liječenje najčešće počinje promjenama životnog stila i terapijom lijekovima, a ako se ne postigne odgovarajući rezultat, prelazi se na tehnološke i interventne metode. Metode liječenja u funkcionalnoj urologiji i neurourologiji uključuju:

• Injekcija botoksa u mokraćni mjehur: Primjenjuje se za kontrolu kontrakcija mišića kod prekomjerno aktivnog i neurogenog mokraćnog mjehura.
• Sakralna neuromodulacija (stimulator mokraćnog mjehura): Metoda kojom se kontrola mokrenja postiže električnom stimulacijom živaca povezanih s kičmenom moždinom.
• PTNS (stimulacija posteriornog tibijalnog živca): Stimulacija živaca mokraćnog mjehura preko živca u području skočnog zgloba.
• Sling operacije (fascijalni sling): Minimalno invazivni hirurški zahvati koji se primjenjuju kod žena sa stresnom urinarnom inkontinencijom.
• Umjetni urinarni sfinkter: Mehanički sistem zatvaranja koji se ugrađuje kada je mišićni mehanizam mokraćne cijevi nedovoljan.
• Robotska sakrokolpopeksija: Robotska sakrokolpopeksija jedna je od najsavremenijih hirurških metoda koja se primjenjuje kod žena s prolapsom karličnih organa kako bi se spušteni organi, najčešće vrh vagine, maternica ili mokraćni mjehur, vratili u anatomski pravilan položaj. Tokom ovog zahvata koriste se napredni robotski sistemi poput da Vinci sistema, a zid vagine se pomoću posebne medicinske mrežice pričvršćuje za čvrsta tkiva u području križne kosti.

Kada se treba obratiti ljekaru?

Svaka promjena u navikama mokrenja, ako se ne liječi na vrijeme, može dovesti do trajnih oštećenja ili društvene izolacije. Ozbiljnost simptoma zahtijeva stručnu procjenu. Specijalisti funkcionalne urologije treba se obratiti kada se pojave sljedeći simptomi:

• Potreba za mokrenjem više od 8 puta dnevno
• Buđenje više puta tokom noći zbog potrebe za mokrenjem
• Nevoljno isticanje mokraće pri smijanju, kihanju ili podizanju tereta
• Osjećaj da mokraćni mjehur nije potpuno ispražnjen nakon mokrenja
• Iznenadni problemi s mokrenjem koji se razviju nakon dijagnoze neurološke bolesti

Andrologija (muško seksualno i reproduktivno zdravlje) je medicinska specijalistička oblast koja se bavi reproduktivnim sistemom, seksualnim funkcijama i hormonskom ravnotežom kod muškaraca. Andrologija, koja predstavlja važan dio muškog zdravlja, obuhvata brojna stanja kao što su neplodnost (infertilitet), problemi s erekcijom (erektilna disfunkcija), prijevremena ejakulacija, hormonski poremećaji i bolesti prostate.

Šta je andrologija (muško seksualno i reproduktivno zdravlje)?

Andrologija je medicinska oblast koja se fokusira na muški reproduktivni sistem i seksualno zdravlje muškaraca. Kao što je ginekologija važna za reproduktivno zdravlje žena, tako je i andrologija jednako važna za reproduktivno i seksualno zdravlje muškaraca. Ova oblast obuhvata procjenu reproduktivnih funkcija, seksualne funkcije, hormonskog statusa i općeg zdravlja reproduktivnih organa kod muškaraca.

U okviru andrologije detaljno se ispituju struktura i funkcioniranje muškog reproduktivnog sistema. Testisi, proizvodnja spermatozoida, hormonska ravnoteža, zdravlje penisa i pomoćni reproduktivni kanali predstavljaju osnovne dijelove ove procjene. Pravilno funkcioniranje hormonskog sistema, posebno testosterona poznatog kao muški spolni hormon, ima odlučujuću ulogu kako za reproduktivne funkcije tako i za opće zdravlje muškaraca.

Osnovni cilj andrologije je rano prepoznati stanja koja utiču na muško seksualno i reproduktivno zdravlje, postaviti pravilnu dijagnozu i doprinijeti planiranju liječenja prilagođenog pojedincu. Ova oblast se često procjenjuje u okviru urološke specijalnosti.

Koje bolesti liječi andrologija?

Andrologija se bavi dijagnostikom i liječenjem bolesti koje utiču na muško seksualno i reproduktivno zdravlje. U tom okviru brojna različita oboljenja i funkcionalni poremećaji spadaju u područje androloške procjene.

• Muška neplodnost (infertilitet): Nemogućnost ostvarivanja potomstva usljed problema u proizvodnji, kvalitetu ili transportu spermatozoida.
• Problem s erekcijom (erektilna disfunkcija): Nemogućnost postizanja ili održavanja erekcije dovoljne za seksualni odnos.
• Prijevremena ejakulacija: Nekontrolirana ejakulacija koja se tokom seksualnog odnosa javlja ranije nego što je željeno.
• Odgođena ejakulacija: Stanje koje karakterizira odgođena ejakulacija ili potpuni izostanak ejakulacije.
• Smanjena seksualna želja (nizak libido): Stanje koje se manifestira smanjenjem seksualne želje i može nastati zbog hormonskih ili psiholoških uzroka.
• Nizak nivo testosterona (hipogonadizam): Smanjenje energije, mišićne snage i seksualnih funkcija zbog nedovoljnog nivoa muškog spolnog hormona.
• Varikokela: Vaskularno oboljenje koje nastaje proširenjem vena testisa i može negativno uticati na proizvodnju spermatozoida.
• Poremećaji spermatozoida: Opći naziv za stanja koja uključuju abnormalnosti broja, pokretljivosti ili oblika spermatozoida.
• Zakrivljenost penisa (Peyroniejeva bolest): Bolest praćena zakrivljenošću i bolom zbog stvaranja tvrdih plakova u tkivu penisa.
• Poremećaji ejakulacije: Funkcionalni poremećaji koji obuhvataju probleme s vremenom, smjerom ili količinom ejakulacije.
• Bolesti testisa: Obuhvataju različite zdravstvene probleme koji se manifestiraju bolom, otokom ili strukturnim promjenama na testisima.

Koje se metode liječenja primjenjuju na Odjelu za andrologiju?

Liječenje koje se primjenjuje na Odjelu za andrologiju određuje se na osnovu individualne procjene pacijenta. Problemi vezani za muško seksualno i reproduktivno zdravlje ne moraju imati samo jedan uzrok; hormonski, vaskularni, strukturni, genetski, psihološki faktori i faktori povezani sa životnim stilom mogu djelovati istovremeno. Zbog toga se androloški plan liječenja izrađuje uzimajući u obzir tegobe pacijenta, nalaze pregleda i rezultate potrebnih pretraga.

Glavne metode liječenja koje se primjenjuju na Odjelu za andrologiju su:

• Terapija lijekovima: Kod problema s erekcijom, prijevremene ejakulacije, infekcija ili određenih hormonskih poremećaja mogu se primijeniti lijekovi prilagođeni stanju pacijenta.
• Hormonska terapija: Kod niskog nivoa testosterona ili hormonskih poremećaja mogu se planirati terapije usmjerene na regulaciju nivoa hormona u skladu s laboratorijskim nalazima.
• Liječenje varikokele: Kod varikokele koja može negativno uticati na kvalitet spermatozoida, kod odgovarajućih pacijenata može se primijeniti mikrohirurško liječenje.
• Liječenje muške neplodnosti: Kod stanja koja utiču na broj, pokretljivost ili kvalitet spermatozoida mogu se razmotriti medikamentozne, hirurške ili potporne terapijske opcije uz metode asistirane reprodukcije, u zavisnosti od uzroka.
• Liječenje neplodnosti metodom mikro TESE: Napredna hirurška metoda koja omogućava pronalaženje spermatozoida u tkivu testisa pod mikroskopom kod pacijenata kod kojih nema spermatozoida u ejakulatu (azoospermija).
• Metode dobijanja spermatozoida: Kada u sjemenoj tečnosti nema spermatozoida, mogu se primijeniti hirurški postupci za njihovo dobijanje iz testisa ili epididimisa.
• Tretmani problema s erekcijom: Mogu se primijeniti terapija lijekovima, injekcije, vakuumski uređaji ili, u uznapredovalim slučajevima, hirurške metode.
• Penilna proteza: Trajno hirurško rješenje koje se primjenjuje kod pacijenata s teškom erektilnom disfunkcijom koji ne odgovaraju na druge metode liječenja.
  • Proteza na napuhavanje: Vrsta proteze kojom se upravlja pomoću sistema pumpe i koja omogućava erekciju najsličniju prirodnoj.
  • Savitljiva proteza: Polukruta proteza koja se može ručno pozicionirati i omogućava jednostavnu upotrebu.
  • Kruta proteza: Vrsta proteze jednostavnijeg mehanizma koja je stalno u čvrstom položaju.
• Liječenje poremećaja ejakulacije: Kod prijevremene, odgođene ili retrogradne ejakulacije mogu se primijeniti medikamentozne i bihevioralne metode liječenja.
• Liječenje zakrivljenosti penisa: Kod Peyroniejeve bolesti, u zavisnosti od stanja, mogu se planirati terapija lijekovima, injekcije ili hirurške opcije.
• Promjene životnog stila: Prestanak pušenja i konzumacije alkohola, zdrava ishrana, redovna fizička aktivnost i upravljanje stresom doprinose uspješnosti liječenja.
• Psihološka podrška i seksualna terapija: Kada psihološki faktori imaju ulogu u seksualnim disfunkcijama, stručna psihološka podrška uključuje se u proces liječenja.

Transplantacija rožnjače je proces zamjene oštećenog tkiva rožnjače zdravom donorskom rožnjačom. Ova hirurška metoda primjenjuje se kada rožnjača, najvanjskiji sloj oka koji omogućava jasan vid prelamanjem svjetlosti, iz raznih razloga izgubi svoju funkciju. Danas se, zahvaljujući naprednim hirurškim tehnikama, transplantacija rožnjače može izvesti kao potpuna ili djelimična.

Šta je transplantacija rožnjače?

Transplantacija rožnjače (keratoplastika) je operacija oka koja se izvodi radi zamjene svih ili određenih slojeva rožnjače u slučajevima problema s rožnjačom koji smanjuju vid.

Budući da je rožnjača izložena vanjskim uticajima, može izgubiti prozirnost, deformirati se ili njeno tkivo može biti trajno oštećeno zbog infekcije, traume ili strukturnih defekata. U tim slučajevima smanjuje se sposobnost rožnjače da pravilno prelama svjetlost i jasno prenosi slike. Transplantacija rožnjače vraća funkcije rožnjače.

Transplantacija rožnjače može se izvesti na različite načine ovisno o tome koji su slojevi rožnjače oštećeni:

• Transplantacija rožnjače pune debljine: ovaj pristup zamjenjuje cijelu debljinu rožnjače.
• Djelimična (slojevita) transplantacija rožnjače: to su pristupi kod kojih se zamjenjuju samo oštećeni slojevi rožnjače.

Metoda koja će se primijeniti određuje se nakon detaljnog pregleda ljekara, ovisno o položaju i dubini oštećenja rožnjače. Zahvaljujući današnjim naprednim tehnikama, transplantacija rožnjače je metoda liječenja koja se može sigurno primijeniti.

U kojim slučajevima se izvodi transplantacija rožnjače?

Transplantacija rožnjače izvodi se kada je tkivo rožnjače izgubilo prozirnost, njegov oblik je izobličen ili je trajno oštećeno. Transplantacija rožnjače uglavnom se izvodi u sljedećim slučajevima:

Trajna zamućenost i gubitak prozirnosti rožnjače

Kada rožnjača izgubi prozirnost, svjetlost ne može pravilno ući u oko i slika postaje zamućena. To može biti uzrokovano ranijim infekcijama rožnjače, traumom (trajno oštećenje nakon ogrebotina, udaraca, kontakta s hemikalijama) ili lezijama rožnjače koje su ostavile ranije bolesti ili ozljede oka. Ako takav gubitak prozirnosti znatno smanjuje vid i ne može se ispraviti drugim metodama, može se razmotriti transplantacija rožnjače.

Keratokonus

Keratokonus je stanje u kojem se rožnjača tokom vremena stanjuje i izbočuje prema naprijed, dovodeći do narušenog vida. Iako se u ranim fazama može kontrolirati naočalama, sočivima i raznim liječenjima, transplantacija rožnjače može se razmotriti ako se vid ne može dovoljno ispraviti naočalama/sočivima, ako se razvije uznapredovalo stanjivanje i nepravilnost rožnjače ili ako dođe do trajnog oštećenja površine rožnjače.

Trajno oštećenje nakon infekcija rožnjače

Neke infekcije rožnjače mogu ostaviti trajne ožiljke, zamućenost ili gubitak tkiva rožnjače čak i nakon zacjeljivanja. To sprječava pravilan ulazak svjetlosti u oko i može znatno smanjiti vid. Transplantacija rožnjače može se razmotriti kada nakon infekcije dođe do trajnih ožiljaka, stanjivanja rožnjače ili ulceracija koje ne zacjeljuju.

Trajni edem rožnjače

Endotelni sloj na unutrašnjoj površini rožnjače odgovoran je za održavanje ravnoteže tekućine koja rožnjaču drži prozirnom. Kada ovaj sloj ne funkcionira pravilno, rožnjača nakuplja tekućinu, oteče i vid postaje zamućen. To se može javiti zbog određenih bolesti endotela povezanih s dobi, oštećenja endotela nakon ranijih operacija oka ili trajnog edema koji se razvija nakon dugotrajnih problema s rožnjačom. Ako oštećenje vida znatno utiče na svakodnevni život i trajno je, može se planirati transplantacija.

Neuspjeh ranije transplantacije rožnjače

Kod nekih pacijenata koji su prošli raniju transplantaciju rožnjače, prozirnost transplantiranog tkiva može se s vremenom pogoršati ili njegova funkcija smanjiti. Ako se vid ponovo znatno smanji i nema drugih opcija, može se razmotriti druga transplantacija rožnjače.

Nasljedne distrofije rožnjače (genetske bolesti rožnjače)

U nekim rijetkim slučajevima rožnjača može izgubiti prozirnost od rođenja ili razviti teško oštećenje tokom djetinjstva. U slučajevima koji ozbiljno utiču na vid i trajni su, može se planirati transplantacija.

Hemijske opekotine rožnjače

Kiseline, lužine (poput izbjeljivača) ili druge hemijske tvari mogu ozbiljno oštetiti tkivo rožnjače. Nakon opekotine mogu se razviti gubitak prozirnosti rožnjače, vaskularizacija i trajni gubitak vida. Ako se rožnjača ne oporavi uprkos odgovarajućim liječenjima, može se izvesti transplantacija rožnjače.

Kako se izvodi transplantacija rožnjače?

Operacija transplantacije rožnjače obično se izvodi u lokalnoj anesteziji; pacijent se ne uspavljuje potpuno, samo se otupljuje oko i okolno područje kako bi zahvat bio udoban. Međutim, opća anestezija se može preferirati kod pedijatrijskih pacijenata, osoba koje teško miruju ili u slučajevima kada se to smatra potrebnim.

Tokom operacije oštećeno tkivo rožnjače se pažljivo uklanja, a na njegovo mjesto se postavlja donorska rožnjača pripremljena na odgovarajuće dimenzije. Zahvat se završava mikrohirurškim tehnikama, a na kraju operacije oko se prekriva zaštitnim zavojem.

Danas postoje dvije najčešće korištene metode u transplantaciji rožnjače: DALK i DMEK zahvati. Koja će se metoda primijeniti određuje se prema tome koji je sloj rožnjače oštećen.

DALK (prednja transplantacija rožnjače)

Kod ove metode uklanjaju se oštećena tkiva u prednjem dijelu rožnjače, ali se najunutrašnjiji sloj, endotel, čuva. Odnosno, zdrav unutrašnji sloj rožnjače pacijenta ostaje na mjestu. Zatim se zdrav prednji sloj uzet od donora postavlja u pripremljeno područje i fiksira finim šavovima. Ova metoda se posebno preferira kod pacijenata čiji je unutrašnji sloj rožnjače netaknut.

DMEK (transplantacija endotelnog sloja rožnjače)

Kod ove metode problem je u najunutrašnjijem sloju rožnjače. U tom slučaju uklanja se samo oštećeni endotelni sloj. Vrlo tanak unutrašnji sloj uzet iz donorske rožnjače postavlja se unutar oka i posebnim tehnikama pričvršćuje za stražnju površinu rožnjače. Obično mali mjehurić zraka koji se ubaci u oko pomaže novom tkivu da prione na svoje mjesto.

Kako izgleda proces oporavka nakon transplantacije rožnjače?

Proces oporavka nakon transplantacije rožnjače zahtijeva strpljenje. Čak i ako je operacija uspješna, vid ne postaje odmah jasan. Rožnjača je najosjetljiviji i najprozirniji sloj oka. Potrebno je vrijeme da se novotransplantirano tkivo prilagodi oku, da oticanje splasne i da se vid stabilizira. Ovaj proces može varirati od osobe do osobe, ali je redovno praćenje vrlo važno.

Sljedeće se smatra normalnim u prvih nekoliko dana nakon operacije:

• Zamućen vid
• Blaga bol ili osjećaj bockanja
• Crvenilo oka
• Osjetljivost na svjetlost
• Suzenje

Ovi simptomi se obično s vremenom smanjuju. Najvažnija stvar u prvih nekoliko dana jest redovno koristiti kapi koje je propisao ljekar i zaštititi oko od udaraca.

Uglavnom unutar prvih 1–3 mjeseca:

• Crvenilo se smanjuje.
• Nelagoda popušta.
• Vid se postepeno počinje razbistravati.

Međutim, vid možda neće biti potpuno vraćen tokom ovog perioda. Potpuno vraćanje vida nakon transplantacije rožnjače obično traje između 6 mjeseci i 1 godine. Ovaj period može biti kraći kod nekih pacijenata, a duži kod drugih.

Ako postoje šavovi, mogu se ukloniti ili prilagoditi tokom vremena prema procjeni ljekara. Za zdrav oporavak vrlo je važno koristiti kapi na vrijeme i redovno, ne trljati oko, štititi ga od udaraca, ne propuštati kontrolne preglede i ne prekidati uzimanje lijekova bez preporuke ljekara.

Često postavljana pitanja o transplantaciji rožnjače

Je li transplantacija rožnjače teška operacija?

To je osjetljiva operacija koja zahtijeva mikrohirurgiju, ali je iskusni hirurzi izvode sigurno.

Koliko dana je potrebno da transplantacija rožnjače zacijeli?

Početno zacjeljivanje počinje u roku od nekoliko sedmica, dok potpuno vraćanje vida može trajati nekoliko mjeseci ovisno o korištenoj metodi.

Koliko šavova se koristi kod transplantacije rožnjače?

Transplantacije pune debljine obično zahtijevaju oko 16 finih šavova; neke metode mogu koristiti manje šavova ili nijedan (poput DMEK-a).

Izvodi li se transplantacija rožnjače u Turskoj?

Da, uspješno se izvodi u mnogim dobro opremljenim očnim centrima u Turskoj.

Je li pacijent uspavan tokom transplantacije rožnjače?

Uglavnom se izvodi u lokalnoj anesteziji, ali se u nekim slučajevima može preferirati opća anestezija.

Šta se dešava ako se transplantacija rožnjače ne izvede?

Kod teškog oštećenja rožnjače gubitak vida može napredovati, a u nekim slučajevima strukturni integritet oka može biti ugrožen.

Koliko dugo traje transplantirana rožnjača?

Transplantirana rožnjača može funkcionirati mnogo godina; trajanje ovisi o strukturi oka pacijenta i pridržavanju kontrolnih pregleda.

Ko je kandidat za transplantaciju rožnjače?

Izvodi se kod pacijenata čiji je vid znatno smanjen zbog trajnog oštećenja rožnjače, zamućenosti, deformiteta ili insuficijencije endotela.

Kolika je stopa vida nakon transplantacije rožnjače?

Stopa vida nakon transplantacije rožnjače varira ovisno o trenutnom stanju oka pacijenta, ali većina pacijenata postiže značajno povećanje vida; ipak, tačan rezultat je individualan. Vraćanje vida nakon transplantacije rožnjače može trajati između 6 mjeseci i 1 godine.

Mijenja li se boja oka nakon transplantacije rožnjače?

Ne, budući da je rožnjača prozirni sloj, boja oka se ne mijenja nakon transplantacije.

Kako se pronalazi donorska rožnjača?

Donorska rožnjača se dobiva od pogodnog donora i, nakon prolaska provjera medicinske pogodnosti putem očnih banaka, nabavlja se za transplantaciju.

Transplantacija jetre je proces zamjene oštećene jetre zdravom davalačkom jetrom kod pacijenata s uznapredovalim zatajenjem jetre ili nepovratnim oštećenjem jetre. Ova metoda, izvedena presađivanjem zdravog tkiva jetre od živog davaoca ili moždano mrtvog kadaveričnog davaoca pacijentu, jedna je od najdjelotvornijih i trajnih opcija liječenja kod bolesti jetre u završnom stadiju.

Šta je transplantacija jetre?

Transplantacija jetre je proces hirurškog uklanjanja vlastite jetre pacijenta, koja više nije sposobna obavljati svoju funkciju, i njena zamjena zdravom davalačkom jetrom kod bolesti jetre u uznapredovalom stadiju. Ovaj zahvat se obično izvodi u slučajevima teškog oštećenja jetre, ciroze ili nepovratnog pogoršanja funkcije jetre.

Transplantacija jetre, izvedena presađivanjem zdrave jetre ili tkiva jetre od živog davaoca ili kadaveričnog davaoca primaocu, vitalna je metoda liječenja koja može značajno poboljšati očekivano trajanje života i kvalitet života pacijenata.

Zašto se izvodi transplantacija jetre?

Transplantacija jetre izvodi se kada je jetra nepovratno oštećena, ne može obavljati svoje funkcije, a život pacijenta je ugrožen. Ove situacije uključuju:

Završni stadij zatajenja jetre (ciroza)

Ciroza se razvija kao posljedica trajnog oštećenja tkiva jetre i njegove zamjene fibroznim (ožiljnim) tkivom. U uznapredovalom stadiju razvijaju se nakupljanje tekućine u trbuhu (ascites), žutica, promjene svijesti (hepatička encefalopatija), krvarenje iz variksa i ozbiljni poremećaji zgrušavanja. U tom trenutku medicinsko liječenje je nedovoljno, a trajno rješenje je transplantacija jetre.

Akutno (naglo nastalo) zatajenje jetre

Transplantacija jetre izvodi se i u slučajevima zatajenja jetre koje se brzo razvija i brzo napreduje kod prethodno zdrave osobe. U tom slučaju funkcije jetre mogu se teško pogoršati u roku od nekoliko sati ili dana. U ovoj po život opasnoj situaciji odluka o transplantaciji može se donijeti bez odgode.

Rak jetre

Transplantacija jetre može se izvesti i kod pacijenata s rakom jetre koji ispunjavaju određene kriterije. U slučajevima hepatocelularnog karcinoma (HCC), posebno u kontekstu ciroze, ako tumor spada u određene kriterije veličine i broja, transplantacija liječi i rak i osnovnu cirozu.

Metaboličke i genetske bolesti jetre

Neke urođene metaboličke bolesti mogu teško narušiti funkciju jetre. Ove bolesti uključuju:

• Wilsonovu bolest
• Hemohromatozu
• Nedostatak alfa-1 antitripsina
• Neke metaboličke bolesti djetinjstva

Ko je pogodan kandidat za transplantaciju jetre?

Podobnost za transplantaciju jetre utvrđuje se procjenom težine bolesti, komplikacija koje se razvijaju, dodatnih bolesti i općeg stanja pacijenta da podnese transplantaciju. Grupe koje mogu biti pogodne za transplantaciju su:

Pacijenti s akutnim ili hroničnim zatajenjem jetre

Primarni razlog za kandidaturu za transplantaciju jetre jest zatajenje jetre.

• Akutno zatajenje jetre (naglo, teško oštećenje koje se razvija kod prethodno zdrave osobe zbog faktora poput virusa, trovanja lijekovima/gljivama ili autoimunih uzroka),
• Hronično zatajenje jetre (uglavnom na osnovi ciroze).

Pacijenti s cirozom spremni za transplantaciju (procjena pomoću MELD/Child)

Kod pacijenata s cirozom potreba za transplantacijom procjenjuje se krvnim pretragama, kliničkim stanjem i bodovnim sistemima. U ovoj procjeni koriste se dva glavna sistema:

• MELD skor (izračunat pomoću vrijednosti poput natrija, bilirubina, INR-a i kreatinina),
• Child skor (uzimajući u obzir bilirubin, albumin, INR, kao i nalaze poput nakupljanja tekućine/ascitesa u trbuhu i izmijenjene svijesti)

MELD skor 15 ili viši i Child skor B ili C važni su pragovi koji upućuju na to da je došlo vrijeme za transplantaciju.

Pacijenti s ozbiljnim komplikacijama zbog ciroze

Kod nekih pacijenata s cirozom ne samo bodovanje nego i prisustvo komplikacija jača kandidaturu za transplantaciju. Sljedeća stanja, posebno ona koja se nazivaju „komplikacije portalne hipertenzije“, važna su u procjeni transplantacije:

• Nakupljanje tekućine u trbuhu (ascites)
• Krvarenje iz variksa jednjaka
• Poremećaj svijesti (hepatička encefalopatija)

Ko ne može primiti transplantaciju jetre?

Transplantacija jetre ne izvodi se kod svakog pacijenta s bolešću jetre; odluka se donosi procjenom opsega bolesti, vaskularne strukture, statusa raka i općeg zdravstvenog stanja pacijenta zajedno.

• Transplantacija jetre ne izvodi se kod pacijenata s rakom koji se proširio izvan jetre (metastatski).
• Transplantacija se ne izvodi kod pacijenata s tumorima jetre u uznapredovalom stadiju koji su zahvatili velike žile ili koji ne ispunjavaju kriterije za transplantaciju.
• U slučajevima kada je portalna vena teško trombozirana (potpuno začepljena), hirurška transplantacija možda neće biti moguća.
• Transplantacija se ne izvodi kod osoba s uznapredovalom i nekontroliranom bolešću srca zbog visokog rizika velike operacije.
• Pacijenti s teškom i nepovratnom bolešću pluća ne smatraju se pogodnima za transplantaciju.
• Transplantacija nije sigurna kod pacijenata kod kojih se razvilo zatajenje više organa.
• Transplantacija se ne izvodi kod osoba čije je opće stanje toliko loše da ne mogu podnijeti operaciju.
• Transplantacija se ne izvodi kod pacijenata s niskim MELD skorom koji se mogu kontrolirati medicinskim liječenjem, jer je nepotrebna.

Kako se izvodi transplantacija jetre?

Operacija se izvodi u općoj anesteziji i može trajati satima. Prvo se pažljivo uklanja oštećena jetra pacijenta. Zatim se zdrava jetra postavlja u trbuh, a njene žile i žučni kanal pojedinačno se povezuju. Kada se uspostavi protok krvi, nova jetra počinje funkcionirati.

Ako je transplantacija od živog davaoca, operacije davaoca i primaoca započinju se istovremeno i koordiniraju ih dva odvojena tima. Dok se odgovarajući dio jetre uklanja od davaoca, oboljela jetra se uklanja od primaoca i pripreme se završavaju; tako se organ presađuje brzo, bez odgode.

Nakon operacije pacijent se pomno prati u jedinici intenzivne njege. Krvarenje se kontrolira, funkcije organa se prate, a lijekovi se započinju radi regulacije imunološkog sistema kako bi se spriječilo da tijelo odbaci novu jetru. Uz pravilno praćenje i liječenje pacijenti se na kraju mogu vratiti svakodnevnom životu.

Koji su uslovi za davaoca za transplantaciju jetre?

Kod transplantacije jetre od živog davaoca izuzetno su važni i podobnost davaoca za primaoca i njegovo vlastito zdravlje. Uslovi za davaoca su sljedeći:

• Osobe mlađe od 18 godina ne mogu biti davaoci. Općenito su pogodne osobe između 18 i 60 godina.
• Potrebna je podudarnost krvne grupe s primaocem. U nekim posebnim slučajevima mogu se razmotriti različite krvne grupe, ali savršena podudarnost je idealna.
• Ne smiju imati ozbiljnu hroničnu bolest.
• Ne smiju imati aktivnu infekciju.
• Ne smiju imati masnu jetru, cirozu ili strukturnu bolest jetre.
• Funkcije srca, pluća i bubrega moraju biti normalne.
• Volumen jetre davaoca mora biti dovoljno velik za primaoca, a preostali dio kod davaoca mora biti na sigurnom nivou.
• Davalac mora biti dobrovoljac. Provodi se psihijatrijska procjena. Za nesrodna darivanja potrebno je odobrenje etičkog odbora.
• Ekstremna gojaznost nije poželjna.

Sljedeće grupe možda nisu pogodne za darivanje:

• Osobe s aktivnim hepatitisom ili infektivnim bolestima
• Osobe s uznapredovalom masnom jetrom
• Osobe s ozbiljnim bolestima srca i pluća
• Osobe s nekontroliranim dijabetesom ili hipertenzijom
• Osobe koje se smatraju psihijatrijski nepogodnima

Na šta trebaju obratiti pažnju davaoci za transplantaciju jetre?

Biti živi davalac kod transplantacije jetre ozbiljna je odgovornost i s humanitarnog i s medicinskog stanovišta. Zbog toga osoba koja će darovati jetru treba obratiti pažnju na neke važne tačke prije i poslije operacije.

Na šta obratiti pažnju prije operacije

Živi davalac mora biti potpuno zdrav. Zbog toga se izvode detaljne krvne pretrage, snimanje i procjene organa. Kandidat za davaoca mora:

• Ne imati bolest jetre
• Ne imati ozbiljnu bolest srca, pluća ili bubrega
• Ne imati aktivnu infekciju
• Biti psihološki spreman za proces. Osim toga, važno je prestati pušiti i konzumirati alkohol prije operacije, redovno se hraniti i slijediti proces pripreme koji preporuči ljekar.

Na šta obratiti pažnju poslije operacije

U postoperativnom periodu:

• Ljekarske kontrole ne treba propuštati.
• Lijekove treba uzimati redovno.
• U prvih nekoliko sedmica treba izbjegavati podizanje teških predmeta.
• Treba obratiti pažnju na higijenu radi sprječavanja rizika od infekcije.
• Treba slijediti uravnoteženu prehranu s dovoljno proteina.

Budući da je jetra regenerativan organ, preostalo tkivo jetre postepeno će ponovo narasti do normalnog kapaciteta. Međutim, tokom ovog procesa zacjeljivanja treba izbjegavati aktivnosti koje opterećuju tijelo.

Šta se dešava ako dođe do odbacivanja organa nakon transplantacije jetre?

Nakon transplantacije jetre imunološki sistem tijela može doživljavati novopresađenu jetru kao strano tijelo i razviti odbranu protiv nje. To se naziva odbacivanje organa. Međutim, zahvaljujući imunosupresivnim lijekovima koji se danas koriste, odbacivanje organa često se može kontrolirati.

Kada se otkrije odbacivanje organa, obično:

• Povećavaju se doze imunosupresivnih lijekova.
• Započinju se dodatna liječenja.
• Po potrebi je nužna kratkotrajna hospitalizacija.

Većina akutnih (ranih) slučajeva odbacivanja organa može se kontrolirati primjerenim liječenjem. Rano otkrivanje povećava uspjeh liječenja.

Često postavljana pitanja o transplantaciji jetre

Koliko dugo živi davalac jetre?

Živi davaoci, u primjerenim zdravstvenim uslovima, mogu nastaviti život s normalnim očekivanim trajanjem života i kvalitetom života nakon operacije.

Je li transplantacija jetre konačno rješenje?

Transplantacija jetre je najdjelotvornije liječenje za bolest jetre u završnom stadiju, ali zahtijeva doživotno praćenje i lijekove.

Koliko godina treba da se jetra regenerira?

Jetra se u velikoj mjeri regenerira u volumenu u roku od nekoliko mjeseci nakon transplantacije od živog davaoca.

Postoji li dobna granica za transplantaciju jetre?

Ne postoji stroga dobna granica; ono što je važno jest biološka dob pacijenta i opće zdravstveno stanje koje mu omogućava da podnese operaciju.

Koji su rizici za davaoca jetre?

Iako se darivanje od živog davaoca smatra sigurnim, kao i kod svake velike operacije, postoji rizik od krvarenja, infekcije i, rijetko, ozbiljnih komplikacija.

Je li transplantacija jetre teška operacija?

Transplantacija jetre je duga i tehnički složena operacija koja zahtijeva naprednu hiruršku ekspertizu.

Koliko traje oporavak osobe nakon transplantacije jetre?

Pacijenti se obično mogu vratiti svakodnevnom životu u roku od nekoliko sedmica nakon transplantacije, ali potpuni oporavak može trajati nekoliko mjeseci.

Transplantacija bubrega je hirurško postavljanje zdravog bubrega u tijelo pacijenta sa zatajenjem bubrega, radi preuzimanja funkcije bubrega koji ne funkcionira. Proces transplantacije sastoji se od prepoznavanja odgovarajućeg davaoca, planiranja operacije i postoperativnog praćenja.

Šta je transplantacija bubrega?

Transplantacija bubrega (renalna transplantacija) je hirurška zamjena bubrega koji je trajno izgubio funkciju zdravim bubregom. To je jedna od najčešće izvođenih transplantacija organa. Obično se izvodi kod osoba sa završnim stadijem zatajenja bubrega. Bubrezi obavljaju vitalne funkcije poput čišćenja krvi, izbacivanja štetnih tvari mokraćom i održavanja ravnoteže vode i soli u tijelu. Kada se ove funkcije ne mogu obavljati, u tijelu nastaju ozbiljni zdravstveni problemi.

Kada zatajenje bubrega napreduje, pacijenti se često podvrgavaju dijalizi. Dijaliza čisti krv uz pomoć aparata; međutim, ovaj proces se izvodi u određenim razmacima i ne zamjenjuje u potpunosti sve funkcije bubrega. Nakon što se presađeni bubreg poveže s cirkulacijskim sistemom tijela, počinje filtrirati krv i proizvoditi mokraću.

To pomaže ukloniti otpadne produkte (poput ureje i kreatinina) koji se nakupljaju u krvi i izbaciti višak tekućine iz tijela. Kao rezultat, mnogi simptomi i neravnoteže uzrokovani zatajenjem bubrega mogu s vremenom težiti poboljšanju.

Šta je robotska transplantacija bubrega?

Robotska transplantacija bubrega je robotski potpomognut i laparoskopski oblik operacije transplantacije bubrega koji se izvodi kod pacijenata sa zatajenjem bubrega. To znači da operaciju i dalje izvodi hirurg; međutim, hirurg izvodi operaciju preciznije i kontroliranije uz pomoć robotskog sistema.

Kod klasične (otvorene) transplantacije bubrega pravi se veći rez na trbuhu. Kod robotske transplantacije bubrega na trbuhu se pravi nekoliko malih otvora. Uvode se kamera i posebni hirurški instrumenti. Hirurg izvodi operaciju sjedeći za konzolom, upravljajući ovim instrumentima.

Zašto se izvodi transplantacija bubrega?

Transplantacija bubrega izvodi se kada bubrezi trajno ne mogu obavljati svoju funkciju. Najosnovniji razlog je završni stadij zatajenja bubrega. Kada radni kapacitet bubrega padne na kritičan nivo, tijelo se ne može očistiti i održavati unutrašnju ravnotežu. Ovo stanje može s vremenom dovesti do ozbiljnih problema koji zahvataju mnoge organe, posebno kardiovaskularni sistem. Cilj transplantacije jest omogućiti pacijentu da nastavi živjeti time što će bubreg ponovo preuzeti ove funkcije.

Drugi razlozi za transplantaciju bubrega uključuju:

• Kada bubrezi prestanu raditi, otpadni produkti poput ureje i kreatinina nakupljaju se u krvi. Ovo nakupljanje može uzrokovati slabost, gubitak apetita, mučninu, svrbež, probleme sa spavanjem i značajno smanjenje općeg zdravlja. Transplantacija bubrega čisti tijelo osiguravajući redovnu filtraciju ovih otpadnih produkata.
• Dijaliza se izvodi u određeno vrijeme i u redovnim razmacima, što može ograničiti svakodnevni život osobe i možda ne pruža istu udobnost svakom pacijentu. Kod odgovarajućih pacijenata transplantacija može smanjiti ili potpuno ukloniti potrebu za dijalizom.
• Kod zatajenja bubrega zadržavanje vode u tijelu može se povećati; mogu se javiti simptomi poput oticanja nogu, otežanog disanja i visokog krvnog pritiska. Osim toga, ravnoteža minerala poput kalija, natrija i fosfora može biti poremećena, a to može stvoriti značajne rizike, uključujući probleme srčanog ritma. Transplantacija bubrega može učiniti ravnotežu tekućine i minerala u tijelu stabilnijom.
• Bubrezi imaju direktnu ulogu u regulaciji krvnog pritiska. Kada je funkcija bubrega narušena, hipertenzija postaje česta i može biti teško kontrolirati je. Transplantacija može doprinijeti boljem zbrinjavanju krvnog pritiska.
• Bubrezi također imaju ulogu u proizvodnji određenih hormona, poput eritropoetina, koji utiču na proizvodnju krvi. Anemija je česta kod zatajenja bubrega. Nadalje, zdravlje kostiju može biti negativno pogođeno zbog neravnoteže vitamina D, kalcija i fosfora. Transplantacija može ukloniti ove probleme obnavljanjem hormonskih učinaka bubrega.

Ko je pogodan kandidat za transplantaciju bubrega?

Transplantacija bubrega općenito se razmatra za osobe sa završnim stadijem zatajenja bubrega. Ova grupa uključuje:

• Osobe s uznapredovalim zatajenjem bubrega,
• Pacijente na dijalizi,
• Pacijente koji još nisu započeli dijalizu, ali čija je funkcija bubrega dovoljno smanjena da zahtijeva transplantaciju (kandidati za preemptivnu transplantaciju).

U kojim se slučajevima ne može izvesti transplantacija bubrega?

Neki stariji pacijenti mogu biti kandidati za transplantaciju ako su medicinski pogodni, dok neki mlađi pacijenti možda nisu pogodni zbog ozbiljnih pratećih zdravstvenih problema. Sljedeće grupe možda nisu pogodne za transplantaciju bubrega:

• Kardiovaskularne bolesti koje treba kontrolirati
• Uznapredovale bolesti pluća
• Bolesti jetre
• Tumori
• Ozbiljni problemi u vaskularnoj strukturi
• Posebna stanja povezana s imunološkim sistemom

Kako se izvodi transplantacija bubrega?

Transplantacija bubrega je hirurški zahvat u kojem se zdrav bubreg ugrađuje kod pacijenata s uznapredovalim zatajenjem bubrega. Presađeni bubreg može se dobiti od živog davaoca ili moždano mrtvog davaoca. Operaciju u operacijskoj sali izvode iskusni timovi za transplantaciju organa.

Tokom operacije vlastiti bubrezi pacijenta obično se ne uklanjaju. Novi bubreg se obično postavlja u desnu ili lijevu preponsku regiju, izvan peritoneuma. To je zato što su u ovom području smještene velike krvne žile, što omogućava sigurnije hirurške spojeve.

Arterija i vena presađenog bubrega povezuju se s vaskularnim sistemom pacijenta. Zatim se mokraćovod, kanal koji izlazi iz bubrega, povezuje s mokraćnim mjehurom. Kada su ovi spojevi završeni, počinje protok krvi u bubreg, a kod većine pacijenata proizvodnja mokraće uočava se u kratkom roku.

Ako se bubreg uzima od živog davaoca, operacija davaoca obično se izvodi zatvorenom (laparoskopskom) metodom. Ova tehnika, izvedena kroz manje rezove, može ubrzati proces oporavka davaoca i poboljšati postoperativnu udobnost. Operacija transplantacije za primaoca, međutim, izvodi se otvorenom hirurškom tehnikom.

Ponekad, zbog nepodudarnosti krvne grupe ili tkiva, davalac ne može darovati bubreg vlastitom srodniku. U tom slučaju dolazi u obzir metoda koja se naziva „unakrsna transplantacija“. U ovom sistemu uparuju se dva ili više parova davalac–primalac. Ako davalac u jednom paru nije pogodan za svog srodnika, može biti pogodan za primaoca u drugom paru. Tako, kroz uzajamno uparivanje, svaki primalac može dobiti kompatibilan bubreg.

Unakrsna transplantacija nudi značajnu priliku pacijentima s malom šansom za primanje transplantacije. Sva uparivanja planiraju se na osnovu detaljnih testova podudarnosti i medicinskih procjena, a operacije se izvode istovremeno.

Koji su znakovi odbacivanja presađenog bubrega?

Nakon transplantacije bubrega imunološki sistem može doživljavati presađeni bubreg kao strano tijelo i reagirati protiv njega. To se naziva odbacivanje organa. Odbacivanje ne mora uvijek pokazivati simptome. Zbog toga su redovne krvne pretrage i ljekarske kontrole od vitalne važnosti. Ipak, neki mogući simptomi uključuju:

• Povišen nivo kreatinina
• Smanjena količina mokraće
• Edem
• Visok krvni pritisak
• Povišena temperatura
• Bol i osjetljivost na mjestu transplantacije
• Umor, gubitak apetita, slabost

Šta je pretraga krvne grupe / podudarnost krvne grupe za transplantaciju bubrega?

Jedna od najvažnijih faza u transplantaciji bubrega jest procjena podudarnosti krvne grupe. Prije transplantacije i primalac i davalac podvrgavaju se pretrazi ABO krvne grupe. To je zato što se krvne grupe primaoca i davaoca moraju podudarati prije transplantacije.

• Krvna grupa 0: može primiti bubreg samo od krvne grupe 0.
• Krvna grupa A: može primiti bubreg od A ili 0.
• Krvna grupa B: može primiti bubreg od B ili 0.
• Krvna grupa AB: može primiti bubreg od A, B, AB i 0.

Koje su nuspojave i rizici transplantacije bubrega?

Kao i svaki hirurški zahvat, transplantacija bubrega nosi određene rizike i nuspojave i za primaoca (pacijenta) i za davaoca. Ovi rizici mogu varirati ovisno o hirurškom zahvatu i dugotrajnoj upotrebi lijekova.

Mogući rizici za primaoca uključuju:

• Rizici povezani s operacijom, poput krvarenja i urinarne inkontinencije
• Odbacivanje organa
• Infekcija
• Nuspojave imunosupresivnih lijekova uključuju visok krvni pritisak, dijabetes, dobivanje na težini, osteoporozu i visok holesterol.

Mogući rizici za davaoca uključuju:

• Rizici povezani s operacijom poput krvarenja i infekcije
• Privremena postoperativna bol, umor i ograničena pokretljivost koji se mogu uočiti kratkoročno
• Blago smanjenje funkcije bubrega zbog života s jednim bubregom

Šta treba raditi nakon transplantacije bubrega?

Da bi presađeni bubreg nastavio pravilno funkcionirati i da bi se spriječile moguće komplikacije, pacijent mora slijediti određena pravila. Ta pravila su sljedeća:

• Najkritičniji aspekt nakon transplantacije jest redovna upotreba lijekova koji reguliraju imunološki sistem. Ovi lijekovi pomažu spriječiti da tijelo prepozna novi bubreg kao strano tijelo i odbaci ga.
• U prvih nekoliko mjeseci nakon transplantacije kontrole su češće. Nivoi kreatinina, funkcija bubrega i nivoi lijekova prate se krvnim pretragama. Iako se razmaci između kontrola mogu s vremenom produžiti, one se ne prekidaju potpuno.
• Rizik od infekcije može se povećati zbog imunosupresivnih lijekova. Zbog toga treba pažljivo poštovati higijenu ruku, oprezno postupati u prepunim i zatvorenim okruženjima te se odmah obratiti ljekaru ako se jave simptomi poput povišene temperature, kašlja i pečenja tokom mokrenja.
• Plan prehrane nakon transplantacije treba prilagoditi prema preporukama ljekara i dijetetičara. Treba izbjegavati prekomjernu konzumaciju soli. Treba obratiti pažnju na uravnoteženu i higijensku prehranu. Treba osigurati adekvatan unos tekućine.
• Visok krvni pritisak i nekontrolirani dijabetes mogu oštetiti presađeni bubreg. Zbog toga krvni pritisak treba redovno mjeriti, a po potrebi treba pratiti i nivoe šećera u krvi.
• U prvih nekoliko sedmica nakon operacije ne preporučuju se podizanje teških predmeta, nagli pokreti ili aktivnosti koje opterećuju trbušno područje. Treba biti oprezan tokom perioda koji odredi ljekar, a fizičku aktivnost treba postepeno povećavati.

Često postavljana pitanja o transplantaciji bubrega

Koliko godina se može živjeti nakon transplantacije bubrega?

Očekivano trajanje života nakon transplantacije bubrega može se nastaviti mnogo godina u dobrom zdravlju, ovisno o općem zdravlju pacijenta, pridržavanju terapije lijekovima i redovnim kontrolama.

Koja je potrebna dob za davaoca bubrega?

Živi davaoci bubrega općenito se biraju među osobama koje imaju 18 godina ili više i koje su medicinski zdrave.

Koliko traje oporavak davaoca bubrega?

Živi davaoci obično se mogu vratiti svakodnevnom životu u roku od 2–4 sedmice.

Koliko dana treba pacijentu s transplantacijom bubrega da se oporavi?

Pacijenti s transplantacijom obično se otpuštaju u roku od 1–2 sedmice, ali potpuni oporavak može trajati nekoliko sedmica.

Šta treba jesti primalac transplantacije bubrega?

Primalac transplantacije bubrega treba konzumirati higijensku, uravnoteženu hranu s niskim sadržajem soli i slijediti plan prehrane koji preporuči njegov ljekar.

Koji su uslovi za transplantaciju bubrega?

Transplantacija bubrega zahtijeva dijagnozu završnog stadija zatajenja bubrega, medicinsku podobnost i završetak potrebnih testova podudarnosti krvi i tkiva.

Je li ista krvna grupa važna za transplantaciju bubrega?

Da, podudarnost krvne grupe važan je kriterij za sigurnost i uspjeh transplantacije.

Je li lako pronaći bubreg za transplantaciju?

Proces pronalaska bubrega ovisi o dostupnosti davaoca i listi čekanja, tako da ne napreduje istim tempom za svakog pacijenta.

Koliko traje transplantacija bubrega?

Operacija transplantacije bubrega obično traje 3–4 sata, ali trajanje može varirati ovisno o stanju pacijenta.

Koliki treba biti nivo kreatinina nakon transplantacije bubrega?

Nivoi kreatinina nakon transplantacije općenito se očekuju između 0,5–1,1 mg/dL kod žena i 0,6–1,3 mg/dL kod muškaraca, ali idealan nivo može varirati ovisno o mišićnoj masi i općem zdravlju pacijenta.

Skolioza je trodimenzionalna zakrivljenost kičme koju odlikuje rotacija pršljenova oko vlastite osi, koja se obično javlja u području grudnog koša i donjeg dijela leđa. Kod normalne kičme kičmeni stub izgleda ravno kada se gleda odostraga. U slučajevima skolioze kičma se zakrivljuje udesno ili ulijevo, formirajući deformitet u obliku slova „S“ ili „C“.

Hirurgija kičme je interdisciplinarna medicinska specijalnost koja se fokusira na liječenje strukturnih deformiteta kičme, traumatskih ozljeda i degenerativnih poremećaja kičme, pri čemu je skolioza jedno od njenih primarnih područja interesa. Ciljevi hirurgije kičme su poboljšati kvalitet života pacijenta, ukloniti pritisak na živce te obnoviti pravilnu poravnatost kičme i ukupnu ravnotežu tijela.

Šta je skolioza?

Skolioza je deformitet kičme definiran kao bočna zakrivljenost kičme koja mjeri 10 stepeni ili više i najčešće se otkriva tokom perioda brzog rasta (prije puberteta). Skolioza nije samo kozmetički problem; to je i sistemsko zdravstveno stanje koje u težim slučajevima može uticati na respiratorni kapacitet i narušiti funkciju unutrašnjih organa. Glavne karakteristike skolioze su sljedeće:

• Zakrivljivanje kičme u stranu (bočno odstupanje)
• Rotacija tijela pršljenova (uvrtanje)
• Asimetrija ramena i kukova
• Izražen izgled grbe (rebarne grbe) na jednoj strani leđa.

Koji su simptomi skolioze?

Skolioza se često manifestira vidljivim asimetrijama koje se mogu otkriti tokom fizikalnog pregleda. Posebno kod adolescenata prvi znakovi upozorenja mogu uključivati odjeću koja ne pristaje pravilno ili jedno rame koje izgleda više od drugog. Simptomi skolioze navedeni su u nastavku:

• Jedno rame ostaje više od drugog
• Jedna od lopatica je izraženija ili strši
• Asimetrija između desne i lijeve strane obrisa struka
• Neravnomjeran razmak između ruku i trupa kada ruke slobodno vise uz tijelo.
• Tijelo se naginje na jednu stranu

Šta je hirurgija kičme?

Hirurgija kičme obuhvata sve hirurške zahvate koji se izvode na 33 pršljena, počevši od područja vrata do trtične kosti, na diskovima između tih kostiju i na tkivu kičmene moždine koje oni štite. U hirurgiji kičme koriste se napredne medicinske tehnologije za liječenje anatomski složenih mreža živaca i potpornih tkiva, s ciljem poboljšanja njihove funkcije i strukturnog integriteta.

Temeljno načelo savremene hirurgije kičme jest postići stabilizaciju kičme i izvesti dekompresiju (uklanjanje pritiska na živce). Hirurška intervencija općenito se smatra potrebnom radi zaštite neurološkog zdravlja pacijenta kada su konzervativne metode poput fizikalne terapije, lijekova ili injekcija nedovoljne.

Kojim se bolestima bavi hirurgija kičme?

Specijalisti hirurgije kičme liječe širok raspon stanja, od degenerativnih procesa do genetskih poremećaja. Ova stanja mogu poremetiti mehaničku poravnatost kičme i mogu uključivati i faktore koji direktno ugrožavaju nervni sistem. Problemi koje liječi hirurgija kičme su sljedeći:

• Lumbalne i vratne hernije (diskus hernija): to je stanje u kojem se intervertebralni diskovi pomjere s mjesta i pritišću na živce.
• Zakrivljenost kičme (skolioza i kifoza): strukturni poremećaji koje odlikuje abnormalna bočna ili prednja zakrivljenost kičme.
• Suženje kičmenog kanala (spinalna stenoza): to je stanje u kojem se kičmeni kanal sužava, ograničavajući nervni prijenos i pritiskajući živce.
• Klizanje pršljena (spondilolisteza): to je pomjeranje jednog pršljena naprijed ili nazad preko drugog, što dovodi do nestabilnosti kičme.
• Tumori kičme: to su benigne ili maligne tvorbe koje se razvijaju unutar ili oko kičmene moždine i u okolnim koštanim strukturama.
• Prijelomi i traume kičme: to su nestabilne koštane ozljede nastale kao posljedica nezgoda ili padova.
• Ankilozantni spondilitis: to je stanje smanjene pokretljivosti uzrokovano upalom zglobova kičme.

Kada posjetiti Odjeljenje hirurgije kičme?

Poremećaj kičmenog sistema može se manifestirati ne samo bolom u leđima nego i raznim simptomima koji se šire duž nervnih puteva. Promjene koje se osjećaju u ekstremitetima (rukama i nogama) važni su signali koji mogu zahtijevati hiruršku procjenu. Simptomi koji ukazuju na hiruršku intervenciju su sljedeći:

• Oštri bolovi poput električnog udara koji se šire u ruke i noge
• Trajni osjećaj utrnulosti i trnaca u šakama i stopalima
• Skraćivanje udaljenosti hodanja i brzo zamaranje nogu (neurogena klaudikacija)
• Gubitak mišićne snage (nemogućnost držanja predmeta ili razvoj visećeg stopala)
• Naglo nastali gubici kontrole mokraće ili stolice (to je indikacija za hitnu operaciju).
• Vidljivi posturalni poremećaji i asimetrija ramena

Koje se dijagnostičke metode koriste u hirurgiji kičme?

Tačan plan liječenja počinje radiološkim i elektrofiziološkim pretragama koje omogućavaju procjenu kičme na milimetarskom nivou. Nakon fizikalnog pregleda hirurg kičme koristi napredne tehnike snimanja radi jasnog prepoznavanja izvora problema. Najčešće korištene dijagnostičke metode u hirurgiji kičme navedene su u nastavku:

• Magnetna rezonanca (MRI): to je zlatni standard za detaljnu procjenu mekih tkiva, intervertebralnih diskova i nervnih korijena.
• Kompjuterizovana tomografija (CT): preferira se za jasnu vizualizaciju koštane strukture i linija prijeloma.
• Rendgen: koristi se za procjenu ukupne poravnatosti kičme i utvrđivanje stepena zakrivljenosti.
• EMG (elektromiografija): izvodi se radi mjerenja brzine nervne provodljivosti i opsega oštećenja mišića.

Koje se metode liječenja koriste u hirurgiji kičme?

Napredovanje tehnološke infrastrukture omogućava razvoj hirurških rješenja prilagođenih svakom pacijentu i svakom stanju.

Liječenje lumbalnih i vratnih hernija (diskus hernija)

U liječenju lumbalne i vratne diskus hernije prvo se razmatraju nehirurške metode poput mirovanja, fizikalne terapije i epiduralnih injekcija. Međutim, operacija je neizbježna u slučajevima kada su prisutni neurološki deficiti. Najčešće primjenjivane metode su:

• Mikrodiscektomija: to je uklanjanje hernijiranog diskusnog materijala kroz mali rez pomoću hirurškog mikroskopa.
• Potpuno endoskopska discektomija: to je zahvat uklanjanja hernijiranog diskusa uvođenjem kamere kroz otvor od približno 0,5–1 cm.
• Diskusna proteza: kod vratne diskus hernije to je zahvat u kojem se ugrađuje umjetni diskus koji zamjenjuje oštećeni diskus radi očuvanja pokretljivosti.

Liječenje zakrivljenosti kičme (skolioza i kifoza)

Liječenje skolioze planira se prema stepenu zakrivljenosti i dobi pacijenta. Kod blagih zakrivljenja koriste se promatranje i mideri, dok se kod progresivnih zakrivljenja ili onih koja ugrožavaju funkciju unutrašnjih organa primjenjuju sljedeće hirurške metode:

• Stražnja fuzija i instrumentacija: to je korekcija i stabilizacija zakrivljenosti kičme pomoću vijaka i šipki kroz stražnji dio.
• Magnetno kontrolirani rastući sistemi šipki: to je upotreba posebnih rastezljivih sistema koji se mogu periodično produživati kako se ne bi ograničio rast kičme kod male djece.

Liječenje suženja kičmenog kanala (spinalna stenoza)

Spinalna stenoza je suženje kičmenog kanala zbog starenja ili degenerativnih promjena (poput kalcifikacije) i pritisak na živce. Ovi pacijenti obično osjećaju utrnulost u nogama i potrebu da stanu nakon hodanja određene udaljenosti. Primarni cilj liječenja jest proširiti kičmeni kanal i ukloniti pritisak na živce. Metode liječenja koje se primjenjuju kod spinalne stenoze su sljedeće:

• Laminektomija (dekompresija): to je djelomično ili potpuno uklanjanje koštanog luka na stražnjoj strani kičme (lamine) radi smanjenja pritiska na živce.
• Foraminotomija: to je hirurško proširivanje otvora (foramina) kroz koje nervni korijeni izlaze iz kičme.

Liječenje klizanja pršljena (spondilolisteza)

Spondilolisteza je stanje u kojem jedan pršljen klizne naprijed ili nazad preko pršljena ispod njega. Ovo stanje može uzrokovati jaku bol u donjem dijelu leđa i pritisak na nervni korijen. Fizikalna terapija i steznik djelotvorni su u blagim slučajevima, dok se u slučajevima kada se razvije nestabilnost primjenjuju sljedeća liječenja:

• Spinalna fuzija (stabilizacija): to je zahvat stabilizacije i srastanja skliznulih pršljenova pomoću titanijumskih vijaka i sistema kaveza.
• TLIF/PLIF metode: to je zahvat u kojem se pristupa prostoru intervertebralnog diskusa radi uklanjanja hernijiranog diskusnog materijala i podrške spinalnoj fuziji.

Liječenje tumora kičme

Tumori kičme mogu potjecati iz same kičme ili se razviti kao posljedica metastaziranja iz tumora u drugim organima. Proces liječenja provodi se u saradnji s odjeljenjima onkologije i radioterapije. Hirurška intervencija općenito se zasniva na načelima uklanjanja tumora i stabilizacije kičme i uključuje sljedeće:

• Resekcija tumora: to je uklanjanje tvorbe u najvećoj mogućoj mjeri bez oštećenja nervnog tkiva.
• Vertebroplastika / kifoplastika: to je ubrizgavanje posebnog medicinskog cementa u pršljen u slučajevima kompresivnih prijeloma povezanih s tumorom, radi ublažavanja boli i jačanja kosti.

Liječenje prijeloma i traume kičme

Prijelomi nastali kao posljedica saobraćajnih nezgoda, padova ili osteoporoze mogu zahtijevati hitnu intervenciju zbog rizika od ozljede kičmene moždine. Liječenje se određuje prema vrsti prijeloma i stabilnosti kičme:

• Unutrašnja fiksacija: to je stabilizacija kičme postavljanjem sistema vijaka i šipki iznad i ispod prelomljenog segmenta.
• Minimalno invazivno perkutano uvijanje vijaka: omogućava raniju mobilizaciju pacijenta uvođenjem vijaka kroz male ulazne tačke bez pravljenja velikog reza na koži.

Liječenje ankilozantnog spondilitisa

Ankilozantni spondilitis je hronična reumatska bolest koju odlikuje upala zglobova kičme, što dovodi do srastanja pršljenova i izgleda „bambusove kičme“. Glavno liječenje sastoji se od zbrinjavanja lijekovima koje propisuju reumatolozi; međutim, u slučajevima kada se razviju teški deformiteti, razmatraju se sljedeće hirurške opcije:

• Osteotomija: to je operacija koja se izvodi u slučajevima prekomjerne prednje zakrivljenosti kičme (kifoze), u kojoj se kost uklanja radi obnavljanja uspravnog držanja pacijenta.
• Intervencije na zglobovima: u slučajevima kada su zahvaćeni i zglobovi kuka i koljena, u hirurški plan mogu se uključiti operacije ugradnje endoproteze.

Gojaznost i hirurgija gojaznosti

Gojaznost je, jednostavno rečeno, definirana kao povećanje tjelesnog masnog tkiva do stepena koji narušava opće zdravlje. Iako se gojaznost često doživljava kao kozmetički problem, ona je zapravo ozbiljno zdravstveno pitanje. Loše prehrambene navike, genetski poremećaji, sjedilački način života, prekomjerna konzumacija hrane i hormonski faktori mogu doprinijeti gojaznosti. Nadalje, gojaznost može dovesti do značajnih zdravstvenih problema poput bolesti srca, dijabetesa, seksualne disfunkcije, poremećaja mišićno-koštanog sistema i apneje u snu.

Šta je gojaznost?

Gojaznost je složen poremećaj uzrokovan prekomjernim povećanjem tjelesnog masnog tkiva, koji dovodi do zdravstvenih problema. Gojaznost se izračunava pomoću indeksa tjelesne mase (ITM), koji se zasniva na visini i težini: Svjetska zdravstvena organizacija smatra ITM iznad 30 gojaznim, iznad 40 morbidno gojaznim, a iznad 50 super gojaznim. Personalizirana hirurgija gojaznosti: kod pogodnih gojaznih pacijenata gojaznost se može lakše liječiti personaliziranim metodama liječenja.

Uz našu naprednu tehnologiju i stručni akademski kadar nudimo najprimjereniji plan liječenja za svaku osobu. Personalizirane opcije liječenja određuju se uzimajući u obzir spol, dob, rezultate pretraga i pregleda pacijenta te ima li on zdravstvenih problema povezanih s gojaznošću.

Koje bolesti uzrokuje gojaznost?

Gojaznost uzrokuje mnoge zdravstvene probleme, uključujući negativne učinke na sisteme tijela (endokrini sistem, kardiovaskularni sistem, respiratorni sistem, gastrointestinalni sistem, kožu, genitourinarni sistem, mišićno-koštani sistem), psihosocijalno blagostanje i neplodnost zbog uticaja na kvalitet sperme. Sindrom policističnih jajnika (PCOS), koji se viđa kod žena, također je češće povezan s gojaznošću.

Hipertenzija je šest puta češća kod gojaznih osoba nego kod mršavih muškaraca i žena. Hipertenzija koja slijedi nakon gojaznosti doseže vrlo visoke nivoe, posebno u slučajevima abdominalne gojaznosti, kada obim struka prelazi 80 cm kod žena i 94 cm kod muškaraca.

Gojaznost istovremeno povećava rizik od bolesti srca, dijabetesa i visokog holesterola, stvarajući tako potrebno okruženje za razvoj hipertenzije.

Šta je hirurgija gojaznosti (barijatrijska hirurgija)?

Hirurgija gojaznosti je naziv za sve hirurške intervencije koje se izvode radi uklanjanja morbidne gojaznosti, a u medicini se naziva „barijatrijska hirurgija“. Barijatrijska hirurgija trenutno je najdjelotvornija metoda za održavanje gubitka težine kod morbidno gojaznih pacijenata. Barijatrijska hirurgija dolazi u obzir kada pacijent ne može izgubiti željenu težinu dijetom, fizičkim vježbanjem, promjenom ponašanja i lijekovima.

Barijatrijska hirurgija može se smatrati šansom za pacijente koji se bore s uznapredovalom gojaznošću da savladaju ovu bolest. Najvažniji ciljevi barijatrijske hirurgije su održiv gubitak težine, poboljšan kvalitet života, smanjene stope komplikacija, isplativost i niske stope smrtnosti. Da bi se postigli ovi ciljevi, prije operacije pacijent mora proći temeljitu procjenu prehrambenih navika, nutritivnog i kliničkog stanja od strane tima barijatrijske hirurgije, psihološku procjenu radi prepoznavanja poremećaja hranjenja te doživotno praćenje s timom koji uključuje dijetetičara.

Koje se metode koriste u hirurgiji gojaznosti?

Restriktivne metode

Ovi zahvati smanjuju volumen ili kapacitet želuca, čime se ograničava unos kalorija poticanjem ranog osjećaja sitosti. Primjeri uključuju laparoskopsku podesivu želučanu premosnicu (LAGB), vertikalnu bandiranu gastroplastiku (VBG), laparoskopsku sleeve gastrektomiju (LSG) i želučani balon.

Sleeve gastrektomija (operacija smanjenja želuca)

To je hirurška metoda liječenja gojaznosti koja se primjenjuje kod osoba s dodatnim bolestima poput problema s koljenima i srcem ili kod pacijenata s indeksom tjelesne mase 40 ili više koji nemaju nikakvih osnovnih bolesti. Jednostavno rečeno, tokom operacije 85 % volumena želuca uklanja se raznim medicinskim instrumentima, a želudac se sužava u cijev. Glavna svrha operacije jest ograničiti količinu hrane koju želudac može primiti. Sleeve gastrektomija sama po sebi nije metoda mršavljenja. U postoperativnom periodu pacijenti moraju slijediti novi dijetni program i, ako je moguće, program vježbanja. Ako se pacijenti pridržavaju dijetnog programa i programa vježbanja, mogu izgubiti 65–80 % viška težine unutar prve godine.

Želučani balon

Želučani balon je nehirurška metoda mršavljenja za pacijente s prekomjernom težinom. Kod ove metode balon se endoskopski šalje u želudac i napuhuje raznim posebnim tekućinama da bi dosegao određeni volumen u želucu. To osigurava rani osjećaj sitosti i ograničava unos hrane pacijenta. Pacijenti koji se podvrgnu ugradnji želučanog balona ne mogu smršati isključivo djelovanjem želučanog balona. Kao i kod drugih zahvata, pacijenti trebaju slijediti primjeren dijetni program i program vježbanja.

Postavljanje želučanog balona izvodi se u sedaciji na endoskopskoj jedinici, uz pomoć anesteziologa. Pacijenti ne osjećaju ništa tokom zahvata. Nakon zahvata pacijenta ljekar prati 3–4 sata prije otpusta.

Tehnike koje narušavaju apsorpciju

Ove tehnike smanjuju unos kalorija smanjenjem protoka hranjivih tvari i zaobilaženjem apsorpcijskog područja. Tu spadaju bilijopankreasna diverzija (BPD) i jejunoilealna premosnica.

Kombinirane metode

To su metode koje i ograničavaju unos hrane i smanjuju apsorpciju. Tu spadaju Roux-en-Y želučana premosnica (RYGB) i duodenalna zamjena (DS). U borbi protiv gojaznosti moguće je postići uspješne rezultate endoskopskim metodama uz operaciju. Pacijenti koji su zabrinuti zbog rizika hirurških metoda mogu preferirati zahvate želučanog balona i endoskopske sleeve gastrektomije.

Želučana premosnica

Postoje mnoge metode koje se koriste u hirurgiji gojaznosti. Među ovim metodama najčešće se izvodi operacija želučane premosnice. Operacija želučane premosnice koristi se u liječenju bolesti povezanih s gojaznošću. Najviše preferirana i primjenjivana bolest je dijabetes tipa 2.

Operacija želučane premosnice je zahvat koji i ograničava unos hrane i inhibira apsorpciju. Nakon operacije volumen želuca pacijenta smanjit će se, čime se smanjuje apetit. To pacijentu omogućava da lakše smrša.

Česte zablude u hirurgiji gojaznosti

„Operacija je u ovom trenutku beskorisna.“

Dob ili višak težine pacijenta ili, općenitije, ispunjava li potrebne kriterije za ovu operaciju, pitanje je koje može utvrditi samo specijalista ljekar. Zahvaljujući tehnološkom napretku u medicinskoj oblasti, iskustvo i mišljenja naših ljekara bit će jedini odlučujući faktor u vašem informiranju o ovom pitanju.

„Operacije gojaznosti vrlo su rizične.“

Operacije gojaznosti ne nose više rizika od bilo koje druge operacije. Međutim, izvođenje ovih operacija od strane hirurga bez dovoljno iskustva u ovoj oblasti, u bolnicama koje nemaju adekvatnu opremu, može, nažalost, rezultirati smrću. Operacije gojaznosti moraju izvoditi timovi stručnih, iskusnih profesionalaca u potpuno opremljenom centru s potrebnom tehnologijom.

„Nakon operacije nema se više šta raditi.“

U savladavanju gojaznosti drugi aspekt jednako važan kao i hirurško liječenje jest prelazak pacijenta na postoperativni dijetni režim pod nadzorom specijaliste ljekara. Pacijent se također treba emocionalno i psihološki prilagoditi ovoj novoj prehrani. Iako operacija smanjuje apetit, smanjenje veličine želuca povećava osjećaj sitosti. Tako pacijent nema teškoća s ispravljanjem svojih starih prehrambenih navika.

„Nakon operacije neću ponovo dobiti na težini.“

Spomenuli smo da sama operacija nije dovoljna. 20 % pacijenata ponovo dobije na težini nakon operacije gojaznosti, a neki se čak vrate na prijašnju težinu, što zahtijeva daljnju operaciju. Zbog toga je ideja da će se dobivanje težine izbjeći nakon operacije netačna. Da bi se to spriječilo, pacijenti moraju obratiti veliku pažnju na prehranu nakon operacije.

„Jelo neće biti ugodno kao prije.“

Ideja da će osobe proživljavati teška vremena i potpuno izgubiti užitak u hrani nakon operacije gojaznosti je zabluda. Pacijenti će doživjeti smanjenu vezanost za hranu i smanjen apetit, a kako se konzumira manje hrane, želudac će se smanjiti, dovodeći do bržeg i izraženijeg osjećaja sitosti. To omogućava održavanje adekvatne i uravnotežene prehrane bez teškoća dijete. Operacije nemaju nikakav negativan uticaj na okus i užitak koji osobe dobivaju od hrane.

Zašto Univerzitetska bolnica Medipol Mega?

U Univerzitetskoj bolnici Medipol Mega pacijenti s više zdravstvenih problema procjenjuju se i pruža im se najprimjerenija medicinska pomoć. Cilj je pružiti najbolju podršku za gubitak težine uz pomoć endokrinologije, dijetetike, opće hirurgije te, po potrebi, psihijatrije, pulmologije i kardiologije. Naše usluge intenzivne njege pružaju se u jednokrevetnim sobama s najnaprednijom tehnologijom. Ove operacije mogu se izvesti uz minimalnu hiruršku traumu pomoću robotskih sistema.

Multidisciplinarni pristup tima stručnjaka izradit će profil gojaznosti, a hirurška intervencija izvest će se prema vašoj podobnosti. U tu svrhu preporučujemo operaciju pacijentima koji su gojazni posljednjih 5 godina i koji se bore s gojaznošću posljednje 2 godine. Osim toga, operaciju gojaznosti preporučujemo gojaznim pacijentima s indeksom tjelesne mase (ITM) 35 i više koji imaju dodatne bolesti poput hipertenzije, dijabetesa, visokog holesterola i apneje u snu, ili gojaznim pacijentima s ITM-om 40 i više koji nemaju nikakvih osnovnih bolesti.

Za detaljne informacije posjetite našu stranicu Usluge za međunarodne pacijente.

Uloga dijetetičara u hirurgiji gojaznosti

Dugoročan i uspješan ishod barijatrijske hirurgije ovisi o doživotnim promjenama u prehrani i načinu života pacijenta. Praćenje nutritivnog stanja pacijenata nakon operacije od strane dijetetičara ključno je za povećanje uspješnosti barijatrijske hirurgije. Uloga dijetetičara jest procijeniti nutritivno stanje pacijenata prije i poslije operacije prema smjernicama ASMBS-a te pružiti dijetetsko savjetovanje za nutritivnu podršku u postoperativnom periodu. Istraživanja u ovoj oblasti pokazuju da pacijenti koji nakon operacije održavaju praćenje kod dijetetičara imaju bolju stopu postoperativnog uspjeha, doživljavaju veće smanjenje indeksa tjelesne mase, konzumiraju manje kalorija i uspješniji su u promjeni svog ponašanja u vezi s hranjenjem. Nadalje, primijećeno je da pacijenti koji učestvuju u grupama podrške i sličnim motivacijskim sastancima gube više težine od onih koji to ne čine. Koristi koje pacijenti mogu dobiti od grupa podrške uključuju socijalnu podršku, dijeljenje iskustava, preuzimanje odgovornosti i primanje savjeta koji jačaju njihovu dijetu.

Postoperativna prehrana

Novostvorena želučana vrećica ima kapacitet od približno 150 ml hrane. Da bi se želučanoj vrećici omogućilo da zacijeli, tokom četiri sedmice treba konzumirati tekuću, mekanu i pasiranu hranu. Promjene u prehrani i načinu života ključne su za gubitak težine. Međutim, važno je izbjeći izazivanje želučanih tegoba te nedostataka vitamina i minerala. Postoperativni obrazac hranjenja slijedi četverofazni proces, a prijelazi između faza moraju se apsolutno vršiti uz odobrenje ljekara.

Faza 1: bistra tekuća hrana. Približno 3 dana nakon operacije uvodi se bistra tekuća hrana (čaj, voda, kompot, sok od jabuke, temeljac itd.). Nakon što pacijent podnese ovu hranu, 5. i 6. dana dodaju se juha, jogurt, keksi i mladi sir. Pacijent treba konzumirati ovu hranu u malim količinama u čestim razmacima.

Faza 2: tekuća, mekana i miksana hrana. Tekuću, mekanu i miksanu hranu treba nastaviti 4 sedmice nakon operacije. Mekano voće (marelice, breskve, jagode, lubenica itd.) može se konzumirati bez problema. Tvrdo voće treba miksati. Da bi se izbjegao nedostatak proteina, pacijent treba konzumirati 70 grama proteina dnevno.

Faza 3: polučvrsta hrana. Četiri sedmice nakon operacije pacijentu se uvodi polučvrsta hrana. Do tog vremena želučana vrećica je zacijelila i mekana i polučvrsta hrana lako se podnosi. Obroci se trebaju fokusirati prije svega na hranu bogatu proteinima, izbjegavajući onu s visokim sadržajem masti i šećera te tešku za probavu.

Faza 4: čvrsta hrana s niskim sadržajem masti. Ograničenja se ukidaju približno 3 mjeseca nakon operacije. Sva čvrsta hrana, crveno meso, sirovo povrće i sirovo voće mogu se jesti, pod uslovom da se temeljito sažvaču. Treba izbjegavati šećer i slatkiše, kremaste juhe, umake, maslac, prženu hranu i hranu s visokim sadržajem masti poput brze hrane.

Šta učiniti u preoperativnom periodu

• Treba procijeniti opće zdravlje i nutritivno stanje.
• Treba objasniti postoperativni dijetni plan.
• Da bi se rizici hirurških zahvata sveli na minimum, prateće bolesti treba liječiti na najbolji mogući način.
• Treba procijeniti predanost i motivaciju pacijenta programu praćenja.
• Pacijentu treba biti zajamčeno da će dobiti sve potrebne informacije o potrebi za doživotnim praćenjem te o rizicima i ishodima hirurških opcija. Pacijentu treba omogućiti da razumije moguće posljedice operacije.
• Pacijenta treba tačno informirati o rizicima operacije, a treba provesti doživotne promjene ponašanja.
• Pacijent mora prihvatiti programe nadzora i praćenja.
• Treba procijeniti kliničko stanje pacijenta i plan barijatrijske hirurgije.
• Sindrom apneje u snu i respiratorna funkcija pluća
• Metabolički i endokrini poremećaji
• Gastritis uzrokovan bakterijom Helicobacter pylori
• Tjelesni sastav (denzitometrijska procjena)
• Gustoća kostiju
• Indirektna kalorimetrija

Uspjeh i neuspjeh nakon operacije gojaznosti

Uspješna barijatrijska operacija može se definirati kao gubitak 50–70 % viška težine pacijenta te uspostava i održavanje novih, redovnih prehrambenih navika nakon operacije.

Ako pacijent tu novu prehrambenu naviku podrži i fizičkom aktivnošću, to će spriječiti ponovno dobivanje izgubljene težine i osigurati kontinuirani uspjeh operacije. Postoperativni neuspjeh može se definirati kao nemogućnost postizanja postavljenih ciljeva i ponovno dobivanje izgubljene težine na prijašnji nivo tokom vremena. Nakon uspješne operacije prelazak pacijenta na novi način života, uklanjanje prijašnjih poremećaja hranjenja i održavanje dosljednosti u tom pogledu također su od ključne važnosti za održavanje izgubljene težine.

Ko su kandidati za operaciju gojaznosti?

Pacijenti u dobi od 18 do 60 godina s indeksom tjelesne mase (ITM) 40 kg/m2 ili više te oni s ITM-om 35–40 kg/m2 uz najmanje dva od sljedećih stanja: metabolički poremećaji poput dijabetesa tipa 2, kardiorespiratorna bolest (hipertenzija), sindrom apneje u snu, ozbiljna bolest zglobova (osteoartroza), sindrom policističnih jajnika (PCOS) ili ozbiljni psihološki problemi povezani s gojaznošću, kandidati su za operaciju.

Prije odluke o hirurškom liječenju pacijent mora imati gojaznost najmanje 5 godina, mora pokušavati smršati 5 godina bez uspjeha i ne smije imati nikakvih hormonskih poremećaja. Nadalje, pacijent ne smije biti ovisan o alkoholu ili drogama. Pacijent mora u potpunosti razumjeti hirurški zahvat i biti sposoban prilagoditi se postoperativnom periodu.

Koliko traje period oporavka?

Budući da metoda koja se koristi u hirurgiji gojaznosti ne uključuje veliki rez na trbuhu, postoperativna bol je minimalna. Pacijentima se pomaže da ustanu i hodaju nakon operacije. Na osnovu promatranja zdravlja pacijenta, otpuštaju se na datum koji ljekar smatra primjerenim. Pacijent nastavlja aktivan život ubrzo nakon operacije. Ako se potrebne kontrole kod ljekara ne zanemare, proces gubitka težine nastavit će se zdravo.

Koliki će biti gubitak težine?

Nakon operacije gojaznosti količina konzumirane hrane značajno se smanjuje jer pacijent ne osjeća glad niti ima kapacitet jesti kao prije. Ipak, preporučuje se izbjegavati slatku hranu, pića i alkohol. Iako su redovne kontrole važan element u sprječavanju mogućih komplikacija, predviđa se da osobe koje se pridržavaju svih ovih uslova mogu izgubiti najmanje 50–60 % viška težine za približno 12 mjeseci.

Vježbanje nakon operacije gojaznosti

Nakon operacije gojaznosti pacijenti se svakako trebaju posavjetovati sa svojim ljekarom o tome koje vježbe mogu raditi i početi vježbati u najprimjerenije vrijeme koje ljekar preporuči. Pacijenti koji su bili podvrgnuti operaciji gojaznosti ne mogu izgubiti željenu težinu isključivo djelovanjem operacije. Kao i kod drugih metoda, pacijenti trebaju slijediti primjeren dijetni program i rutinu vježbanja.

Urologija je medicinska specijalnost koja se fokusira na dijagnozu i liječenje bolesti mokraćnih puteva i muškog reproduktivnog sistema. Bavi se raznim zdravstvenim problemima koji se viđaju kod žena, muškaraca i djece.

Mnoga stanja spadaju u okvir urologije, uključujući bubrežne kamence, infekcije mokraćnih puteva, urinarnu inkontinenciju, mušku neplodnost, bolesti prostate, noćno mokrenje kod djece i seksualne disfunkcije. Urološke bolesti mogu se uspješno liječiti ne samo lijekovima nego i endoskopskim (minimalno invazivnim), otvorenim ili robotskim hirurškim tehnikama.

Šta je urologija?

Urologija je hirurška grana medicine koja se bavi bolestima mokraćnih puteva i muškog reproduktivnog sistema. Urologija nije ograničena na muškarce; obuhvata i probleme mokraćnog sistema i reproduktivnog zdravlja koji mogu zahvatiti osobe svih dobi, uključujući žene i djecu. Bubrezi, mokraćovodi, mokraćni mjehur i mokraćna cijev, kao i muški reproduktivni organi poput prostate, testisa i penisa, svi su u okviru urologije.

Urologija se dijeli i na nekoliko subspecijalnosti. Andrologija (muško seksualno zdravlje i neplodnost), dječja urologija, neurourologija (problemi mjehura povezani s nervnim sistemom), endourologija (minimalno invazivni zahvati) i urološka onkologija (tumori organa poput bubrega, mokraćnog mjehura i prostate) spadaju među ove subspecijalnosti.

Urološke bolesti liječe se ne samo lijekovima nego i hirurškim intervencijama. Danas se, uz napredak tehnologije, minimalno invazivne operacije, zahvati laserskog usitnjavanja kamenaca i robotske hirurške tehnike izvode široko i uspješno.

Ko je urolog?

Urolog je ljekar koji dijagnosticira, liječi i prati bolesti mokraćnih puteva kod žena, djece i muškaraca te poremećaje muškog reproduktivnog sistema. Ovaj naziv stiče se nakon završetka medicinskog fakulteta i specijalizacije iz urologije. Urolozi su ljekari koji rade i u medicinskoj i u hirurškoj oblasti i zauzimaju multidisciplinarni pristup.

Budući da urologija obuhvata bolesti kroz različite dobi i spolove, urolozi se mogu odlučiti i specijalizirati za određene poddiscipline. Naprimjer, oni koji se specijaliziraju za muško seksualno zdravlje i neplodnost nazivaju se specijalisti andrologije, dok se oni koji se bave urološkim problemima kod djece nazivaju dječji urolozi. Urolozi su visoko obučeni ljekari koji rade u mnogim područjima, u rasponu od poremećaja mokraćnih puteva do seksualnih disfunkcija. Ovi ljekari, koji zbrinjavaju širok raspon stanja od naizgled jednostavnih tegoba do složenijih bolesti, imaju ključnu ulogu u ranoj dijagnozi i primjerenom liječenju.

Urologija je medicinska specijalnost koja uključuje dijagnozu, liječenje i hirurško zbrinjavanje bolesti mokraćnog sistema i kod žena i kod muškaraca te poremećaja muških reproduktivnih organa.

Koje su subspecijalnosti urologije?

Budući da urologija obuhvata širok raspon medicinskih i hirurških intervencija, postepeno se razvila u nekoliko subspecijalnosti. Svaka subspecijalnost fokusira se na određenu grupu bolesti ili određenu populaciju pacijenata. Glavne subspecijalnosti urologije su sljedeće:

Andrologija

Andrologija se bavi muškim reproduktivnim zdravljem i seksualnim disfunkcijama. Andrologija obuhvata širok raspon stanja, uključujući zakrivljenost penisa, preranu ejakulaciju, erektilnu disfunkciju, mušku neplodnost, varikokelu, bolesti prostate, smanjenu seksualnu želju i probleme povezane s libidom. Dijagnostičke pretrage poput analize sperme i hormonskih pretraga također imaju važnu ulogu u ovom procesu.

Urološka onkologija i rekonstruktivna urologija

Urološka onkologija fokusira se na dijagnozu i liječenje tumora koji se razvijaju u mokraćnom i reproduktivnom sistemu, uključujući bubrege, mokraćni mjehur, prostatu, testise i penis. U liječenju uroloških tumora koriste se razne metode, uključujući biopsije, endoskopsko uklanjanje tumora i robotsku hirurgiju. Rak prostate posebno je jedan od najčešćih tumora među starijim muškarcima i može se zbrinjavati aktivnim praćenjem, operacijom ili radioterapijom, ovisno o pojedinom slučaju.

U rekonstruktivnoj urologiji popravljaju se i rekonstruiraju odstupanja mokraćnih puteva ili spolnih organa. Deformiteti koji se mogu razviti kao posljedica uroloških tumora, traume ili suženja mokraćne cijevi ispravljaju se rekonstruktivnom operacijom.

Bolesti kamenaca i endourologija

Endourologija se bavi liječenjem kamenaca i začepljenja u mokraćnim putevima i bubrezima. Ova stanja mogu se liječiti na razne načine ovisno o veličini kamenca i drugim faktorima. Danas se minimalno invazivne metode često preferiraju u liječenju kamenaca bubrega, mokraćovoda i mokraćnog mjehura.

Funkcionalna urologija i neurourologija

Funkcionalna urologija se bavi liječenjem poremećaja povezanih s mokraćnom funkcijom. Ključna stanja od interesa uključuju urinarnu inkontinenciju, učestalo ili noćno mokrenje i spuštanje mjehura. Posebno se urinarna inkontinencija, koja se često viđa kod žena nakon poroda ili menopauze, liječi lijekovima, vježbama karličnog dna i hirurškim metodama.

Neurourologija ispituje poremećaje mokrenja koji nastaju zbog bolesti mozga, kičmene moždine i perifernih živaca. Stanja poput Parkinsonove bolesti, MS-a i određenih neuroloških poremećaja mogu narušiti kontrolu mokrenja i značajno smanjiti kvalitet života. Funkcionalna urologija i neurourologija imaju za cilj pružiti individualizirana rješenja liječenja za takva stanja.

Dječja urologija

Dječja urologija proučava urološke bolesti koje se viđaju od dojenačke dobi do djetinjstva. Nespušteni testis, noćno mokrenje, ponavljajuće infekcije mokraćnih puteva, hipospadija (stanje u kojem otvor mokraćne cijevi nije smješten na vrhu penisa) i komplikacije nakon obrezivanja spadaju među najčešće susretana stanja u ovoj oblasti.

Koje bolesti liječi urologija?

Urologija se bavi dijagnozom i liječenjem mnogih uroloških bolesti koje se mogu javiti kod žena, muškaraca i djece. Budući da služi širokom rasponu dobi, unutar oblasti se dijeli na nekoliko subspecijalnosti. Najčešće zbrinjavane grupe bolesti u urologiji su sljedeće:

• Kamenci bubrega i mokraćnih puteva
• Infekcije mokraćnih puteva
• Bolesti prostate
• Muška neplodnost
• Seksualna disfunkcija
• Urinarna inkontinencija
• Bolesti mokraćnog mjehura
• Problemi koji se viđaju u urođenim ili razvojnim periodima kod djece
• Tumori
• Problemi mokraćnih puteva nakon traume
• Suženja mokraćne cijevi
• Odstupanja mokraćnog sistema

Urološke bolesti često se zanemaruju, ali to su stanja koja se mogu potpuno izliječiti ranom dijagnozom i liječenjem. Kada se primijete simptomi, ne treba ih zanemarivati i treba se što prije obratiti urologu.

Šta urologija provjerava kod žena?

Urološke bolesti kod žena općenito su povezane s mokraćnim sistemom. Posebno procesi poput poroda, starenja i menopauze mogu dovesti do simptoma poput urinarne inkontinencije i spuštanja mjehura. Najčešće bolesti su:

• Urinarna inkontinencija
• Naglo i učestalo mokrenje
• Spuštanje mjehura (cistokela)
• Infekcije mokraćnih puteva
• Kamenci mokraćnih puteva, bubrega i mokraćnog mjehura

Urološki problemi kod žena česti su, ali to su izlječiva zdravstvena stanja. Uz ranu konsultaciju i primjereno liječenje kvalitet života može se značajno poboljšati.

Šta urologija provjerava kod muškaraca?

Urologija se bavi bolestima mokraćnog i reproduktivnog sistema kod muškaraca. Najčešće bolesti su:

• Bolesti prostate
• Seksualna disfunkcija
• Muška neplodnost
• Bolesti testisa
• Tumori
• Varikokela
• Kamenci mokraćnih puteva, bubrega i mokraćnog mjehura
• Zakrivljenost penisa
• Erektilna disfunkcija
• Prerana ejakulacija
• Suženje mokraćne cijevi
• Problemi pražnjenja mokraćnog mjehura

Ova stanja mogu se uspješno liječiti i medicinskom terapijom i naprednim hirurškim tehnikama.

Šta urologija provjerava kod djece?

Dječja urologija se bavi urološkim bolestima koje se viđaju od dojenačke dobi do adolescencije. Najčešće bolesti su:

• Nespušteni testis
• Hipospadija
• Noćno mokrenje
• Povećanje bubrega
• Infekcije mokraćnih puteva
• Problemi pražnjenja mokraćnog mjehura
• Komplikacije nakon obrezivanja

Urološke bolesti kod djece mogu se potpuno riješiti kada se liječe pravovremeno. Zbog toga simptome ne treba zanemarivati i ne treba odgađati ljekarsku procjenu.

Koje su dijagnostičke i terapijske metode urologije?

U urološkoj dijagnozi koriste se razne metode snimanja i laboratorijske pretrage, dok liječenje može uključivati pristupe poput lijekova i hirurške intervencije. Danas urološka procjena počinje fizikalnim pregledom i podržana je naprednim tehnikama snimanja, laboratorijskim pretragama i drugim dijagnostičkim metodama radi postizanja tačnijih rezultata. Glavne često korištene dijagnostičke i terapijske metode su sljedeće:

PSA pretraga

PSA pretraga je krvna pretraga koja se koristi za mjerenje proteina koji proizvodi prostata. Posebno se preferira u probiru na rak prostate. Povišen nivo PSA može ukazivati na stanja poput raka prostate, benignog uvećanja prostate ili prostatitisa.

Kompjuterizovana tomografija (CT)

Kompjuterizovana tomografija (CT) je napredna metoda snimanja koja može proizvesti slike bubrega, mokraćovoda, mokraćnog mjehura, prostate i drugih uroloških organa.

Imunoterapija

Imunoterapija je metoda liječenja koja ima za cilj ojačati imunološki sistem, posebno u liječenju uroloških tumora.

Magnetna rezonanca (MRI)

MRI je metoda snimanja koja omogućava detaljnu vizualizaciju unutrašnjih organa, kostiju, mišića i drugih tkiva. Posebno se koristi za utvrđivanje lokacije i širenja raka prostate.

Ultrazvuk (UZV)

Ultrazvuk omogućava vizualizaciju organa pomoću zvučnih talasa. Struktura bubrega, mokraćnog mjehura, prostate i drugih uroloških organa, kao i svake tvorbe, može se otkriti ultrazvukom.

Urodinamska pretraga

Urodinamska pretraga analizira kako mokraćni mjehur funkcionira tokom punjenja i pražnjenja. Urodinamska pretraga izvodi se pomoću senzora i mjernih uređaja postavljenih u mokraćne puteve uz pomoć katetera. Posebno se koristi u slučajevima poput učestalog mokrenja i urinarne inkontinencije.

Genetski testovi

Genetski testovi izvode se radi procjene uroloških bolesti kod pacijenata s porodičnom historijom. Posebno se genetska odstupanja povezana s muškom neplodnošću i rakom prostate mogu otkriti genetskim testiranjem.

Cistoskopija

Cistoskopija se koristi za vizualizaciju unutrašnjosti mokraćnih puteva uz pomoć tanke, osvijetljene kamere.

Biopsija prostate

Biopsija prostate je pregled uzorka tkiva uzetog iz prostate radi dijagnoze raka prostate. Uzorci uzeti pod ultrazvučnim vođenjem pregledaju se radi utvrđivanja jesu li prisutne kancerogene ćelije.

Krvne pretrage

Krvne pretrage često se koriste i za opću procjenu zdravlja i za otkrivanje određenih specifičnih bolesti.

Pretrage mokraće

Analiza mokraće izvodi se radi otkrivanja stanja poput infekcije, proteina ili prisustva kristala. To je jedna od primarnih pretraga koje se koriste za prepoznavanje i infekcija i bolesti bubrega.

Koje su urološke pretrage i hirurške intervencije?

Kao i u svakoj specijalnosti, savremena tehnologija često se koristi i u urologiji. Posebno se u hirurškim zahvatima preferiraju minimalno invazivne metode i laserske tehnologije radi skraćivanja vremena oporavka i omogućavanja pacijentima da se brže vrate svakodnevnim aktivnostima. Neke od naprednih hirurških i terapijskih metoda koje se često koriste u urologiji su sljedeće:

HoLEP

HoLEP je napredna laserska tehnika koja se koristi u liječenju benigne hiperplazije prostate (BPH). Pomoću holmijumskog lasera uvećano tkivo prostate potpuno se uklanja kroz mali rez napravljen putem mokraćnih puteva. To omogućava kraći boravak u bolnici i brži oporavak.

Može se primijeniti na prostate svih veličina i posebno je idealna za pacijente s velikim prostatama koji nisu pogodni za konvencionalnu operaciju.

ThuLEP (tulijumski laser)

ThuLEP je napredna laserska tehnologija koja se koristi u liječenju uvećanja prostate, slično HoLEP-u. Kod ovog zahvata tkivo prostate uklanja se isparavanjem ili usitnjavanjem. Izbor laserske tehnologije ovisi o stanju pacijenta i sklonosti ljekara.

Robotska hirurgija (robotski sistem Da Vinci)

Robotski sistem Da Vinci je napredna tehnika koja se koristi u urološkoj hirurgiji. Hirurg izvodi operaciju u tri dimenzije pomoću robotskih ruku. Kao rezultat, ovi zahvati općenito dovode do manjeg krvarenja, manjih rezova, manje boli i kraćeg boravka u bolnici.

HIFU

HIFU je skraćenica za visokointenzivni fokusirani ultrazvuk. Posebno se koristi u liječenju raka prostate. HIFU je neinvazivna metoda koja koristi visokointenzivne zvučne talase za zagrijavanje i uništavanje tumora unutar prostate.

Minimalno invazivne intervencije

Minimalno invazivna hirurgija omogućava izvođenje operacija bez velikih rezova na tijelu. U tom kontekstu mogu se izvesti laparoskopske operacije bubrega ili prostate, minimalno invazivne operacije bubrežnih kamenaca (PNL) i ureteroskopija s usitnjavanjem kamenaca.

Bolnice s Odjeljenjem urologije

Postizanje uspješnih ishoda u urologiji moguće je uz iskusan medicinski tim, savremene dijagnostičke metode i modernu tehnološku infrastrukturu. Zdravstvena grupa Medipol ističe se u oblasti urologije i svojom tehnološkom infrastrukturom i timom specijalista ljekara. Usluge urološke poliklinike i hirurgije pružaju se u sljedećim bolnicama Medipol:

• Bağcılar Medipol Mega Univerzitetska bolnica
• Medipol Acıbadem područna bolnica
• Bahçelievler Medipol bolnica
• Koşuyolu Istanbul Medipol bolnica
• Esenler Medipol Univerzitetska bolnica
• Sefaköy Medipol Univerzitetska bolnica
• Çamlıca Medipol Univerzitetska bolnica
• Pendik Medipol Univerzitetska bolnica

Za detaljne informacije o urologiji, zakazivanje termina ili konsultaciju sa specijalistima ljekarima možete se obratiti najbližoj bolnici Medipol.

Često postavljana pitanja o urologiji

Idu li žene na urologiju?

Da, žene se također mogu obratiti urologiji zbog tegoba poput infekcija mokraćnih puteva, urinarne inkontinencije i problema s mokraćnim mjehurom.

Šta je rezidualna mokraća nakon mokrenja (PMR) i kako se mjeri?

Da bi se utvrdilo postoji li problem s mokrenjem, mjeri se volumen rezidualne mokraće nakon mokrenja (PMR) koji ostaje u mokraćnom mjehuru.

Kako se izvodi urološki pregled?

Urološki pregled počinje fizikalnim pregledom i nastavlja se pretragama poput analize mokraće, krvnih pretraga ili ultrazvuka ovisno o tegobama pacijenta. Ovisno o rezultatima ovih pretraga mogu se zatražiti dodatni pregledi poput MRI-ja ili biopsije.

Koje pretrage zahtijeva jedinica urologije?

Mogu se zatražiti analiza mokraće, urinokultura, krvne pretrage, hormonske pretrage, analiza sperme i metode snimanja.

Može li urolog izvesti obrezivanje?

Da, urolozi mogu izvoditi zahvate obrezivanja.

Koji se ljekar bavi urinarnom inkontinencijom?

Zbog tegoba s urinarnom inkontinencijom pacijenti se mogu obratiti specijalisti urologije ili, kod žena, ginekologu.

Koji je stari naziv urologije na turskom?

U svakodnevnom govoru se često naziva „bevliye“.

Treba li ići na urologiju natašte?

Općenito možete ići bez gladovanja; međutim, ako su potrebne krvne pretrage ili drugi pregledi, može vam se tražiti da dođete natašte.

Šta je IVF?

IVF počinje vađenjem jajnih ćelija proizvedenih u ženinom tijelu pomoću posebnih igala nakon što sazriju uz pomoć lijekova. Ove jajne ćelije zatim se oplode muškim spermatozoidima u laboratorijskom okruženju, a dobiveni embrij ili embriji postavljaju se u maternicu.

Ko je kandidat za IVF?

IVF je metoda liječenja koja se primjenjuje kod parova koji ne mogu imati djecu iz razloga povezanih sa ženom, muškarcem ili ponekad oboje. Situacije u kojima se primjenjuje IVF liječenje mogu se navesti kako slijedi:

• Ako su jajovodi začepljeni tokom histerosalpingografije (HSG) ili ako su oba jajovoda hirurški uklonjena
• Kod muškaraca s azoospermijom (odsutnost spermatozoida u sjemenoj tekućini) ili oligospermijom (nizak broj spermatozoida)
• Kod žena sa smanjenom rezervom jajnika
• Ako postoji endometriom (čokoladna cista)
• Kod pacijenata s rakom vantjelesna oplodnja (IVF) može se koristiti za očuvanje reproduktivne funkcije prije hemoterapije/radioterapije.

Faze IVF-a

IVF liječenje je proces koji se sastoji od određenih faza. Prvo se budućoj majci daju hormonski lijekovi za povećanje proizvodnje jajnih ćelija. Zatim se zrele jajne ćelije prikupljaju i oplode u laboratorijskom okruženju spermatozoidima uzetim od budućeg oca. Nakon oplodnje bira se najzdraviji embrij među embrijima koji se razvijaju i prenosi se u maternicu majke. Nakon prijenosa izvodi se test trudnoće i prati se proces trudnoće. Stopa uspjeha faza IVF-a ovisi o dobi para i kvalitetu njihovih reproduktivnih ćelija.

Liječenje vantjelesnom oplodnjom (IVF)

Vantjelesna oplodnja (IVF) jedna je od metoda potpomognute reprodukcije koja se primjenjuje kod parova koji ne mogu imati djecu prirodnim putem. Jajna ćelija uzeta od žene i spermatozoid uzet od muškarca oplode se u laboratorijskom okruženju radi stvaranja embrija. Ovaj embrij se prenosi u maternicu žene. Proces liječenja općenito se sastoji od faza hormonske terapije, vađenja jajnih ćelija, oplodnje i prijenosa embrija. Stopa uspjeha ovisi o faktorima poput dobi, kvaliteta jajnih ćelija i spermatozoida. IVF liječenje pruža rješenje za probleme neplodnosti i omogućava mnogim parovima da imaju djecu.

Cijene IVF-a

Cijene IVF-a variraju ovisno o centru, korištenim tehnikama i dodatnim uslugama. Cijena IVF liječenja može varirati ovisno o korištenim tehnikama, opremljenosti centra i dodatnim uslugama. Hormonske pretrage, genetski probiri i dodatni zahvati izvedeni tokom procesa liječenja mogu uticati na cijenu. Za detaljne informacije o cijenama možete se obratiti Zdravstvenoj grupi Medipol.

IVF centar

IVF centri su zdravstvene ustanove posebno opremljene za liječenje neplodnosti. U ovim centrima procesi liječenja provode se pomoću naprednih reproduktivnih tehnologija, stručnih ljekara i embriologa. Pri odabiru centra treba uzeti u obzir stope uspjeha, stručni kadar, laboratorijsku infrastrukturu i recenzije pacijenata. Sa svojim stručnim medicinskim kadrom i najsavremenijim laboratorijima, Zdravstvena grupa Medipol pouzdan je izbor za vaše IVF liječenje.

Šta je neplodnost?

Neplodnost je nemogućnost para da začne prirodnim putem nakon najmanje godinu dana redovnog, nezaštićenog spolnog odnosa. Može biti uzrokovana faktorima na strani muškarca ili žene. Hormonske neravnoteže, genetski faktori, strukturni problemi reproduktivnih organa, infekcije, faktori načina života i poodmakla dob mogu doprinijeti neplodnosti. Liječenje varira ovisno o uzroku.

Simptomi neplodnosti

Neplodnost se često može javiti bez ijednog uočljivog simptoma. Kod žena simptomi neplodnosti mogu uključivati menstrualne nepravilnosti, bolne menstruacije, hormonske neravnoteže i probleme s ovulacijom. Kod muškaraca simptomi neplodnosti mogu uključivati faktore poput niskog broja spermatozoida, erektilne disfunkcije te boli ili smanjenja testisa.

Dakle, šta uzrokuje neplodnost? Kod žena poremećaji ovulacije, začepljeni jajovodi i hormonske neravnoteže; kod muškaraca problemi s proizvodnjom ili pokretljivošću spermatozoida mogu dovesti do neplodnosti. Faktori okoline, genetske bolesti, stres i način života također mogu negativno uticati na plodnost.

Ako do trudnoće ne dođe nakon godinu dana nezaštićenog odnosa, važno je posavjetovati se sa specijalistom ljekarom radi rane dijagnoze i liječenja.

Šta je neobjašnjiva neplodnost?

Neobjašnjiva neplodnost je stanje u kojem se uzrok neplodnosti ne može utvrditi uprkos svim pretragama i pregledima. Parovi ne mogu začeti prirodnim putem, a nikakav medicinski razlog ne može se pronaći. Trudnoća ne nastaje iako su osnovni faktori poput ovulacije, kvaliteta spermatozoida i prohodnosti jajovoda normalni. U tom slučaju mogu se preporučiti tehnike potpomognute reprodukcije poput vještačke inseminacije i vantjelesne oplodnje (IVF). Promjene načina života i potporna liječenja također mogu doprinijeti procesu.

Zašto odabrati nas?

Naš IVF centar pruža usluge s timom stručnih i iskusnih ginekologa specijaliziranih za neplodnost, iskusnim laboratorijskim timom koji pomno prati razvoj u oblasti IVF-a, najsavremenijim embriološkim laboratorijem i pristupom usmjerenim na pacijenta. Često ažuriramo našu medicinsku opremu i protokole liječenja u skladu s globalnim razvojem, izvodeći IVF zahvate s visokom stopom uspjeha.

Šta je endometrioza (čokoladna cista)?

Endometrioza je hronična bolest u kojoj endometrijsko tkivo, sluznica maternice, raste izvan maternice, obično u jajnicima, jajovodima i trbušnoj šupljini. Ovo stanje može dovesti do simptoma poput jakih menstrualnih grčeva, hronične karlične boli, boli tokom odnosa te problema s crijevima i mokraćnim mjehurom.

Endometrioza može smanjiti rezervu jajnika uzrokujući upalu i priraslice te može narušiti funkciju jajovoda, dovodeći do neplodnosti. Kako bolest napreduje, mogu se razviti čokoladne ciste (endometriomi). Dijagnoza se obično postavlja ultrazvukom i laparoskopijom. Liječenje može uključivati hormonsku terapiju, zbrinjavanje boli ili operaciju, ovisno o dobi, simptomima i želji pacijentice da ima djecu.

Liječenje endometrioze prilagođava se pojedinoj pacijentici na osnovu njene dobi, simptoma i želje da ima djecu. U blagim slučajevima simptomi se mogu kontrolirati analgeticima i hormonskim lijekovima. Međutim, u uznapredovalim slučajevima razmatraju se hirurške opcije za djelotvornije liječenje.

Operacija endometrioze može biti potrebna, posebno u slučajevima jake boli, velikih čokoladnih cista ili neplodnosti. Laparoskopskom operacijom mogu se ukloniti lezije endometrioze, ublažavajući simptome pacijentice i čuvajući reproduktivno zdravlje. Nakon operacije obično se preporučuje dodatna hormonska terapija radi sprječavanja recidiva.

Uz ranu dijagnozu i primjerene metode liječenja endometrioza se može kontrolirati, čime se značajno poboljšava kvalitet života pacijentica.

Simptomi endometrioze

Endometrioza se manifestira posebno jakom boli tokom menstruacije. Bol tokom spolnog odnosa, hronična karlična bol i bol u donjem dijelu leđa te problemi s crijevima i mokraćnim mjehurom spadaju među česte simptome. Menstrualne nepravilnosti, prekomjerno krvarenje, zatvor, proljev i nadutost također mogu biti povezani s endometriozom.

Kako bolest napreduje, u maternici i jajovodima mogu se stvoriti priraslice, povećavajući rizik od neplodnosti. Simptomi mogu varirati od osobe do osobe, ponekad su blagi, dok drugi put mogu teško uticati na kvalitet života.

Šta je istmokela? Može li uzrokovati neplodnost?

Istmokela je džep ili ožiljak koji se stvara u maternici nakon carskog reza. Ovo stanje može dovesti do nepravilnih menstruacija, pjegavog krvarenja i nakupljanja tekućine u maternici. Istmokela može uzrokovati hroničnu upalu u maternici, otežavajući implantaciju embrija i, u nekim slučajevima, može biti uzrok neplodnosti. Dijagnoza se obično postavlja ultrazvukom ili histeroskopijom. Opcije liječenja mogu uključivati hirurški popravak i histeroskopske zahvate.

Šta je muška neplodnost?

Muška neplodnost potiče iz faktora poput niskog broja spermatozoida, pokretljivosti i morfoloških odstupanja. Varikokela, hormonske neravnoteže, genetski faktori, infekcije i problemi imunološkog sistema mogu uzrokovati mušku neplodnost. Osim toga, faktori okoline poput pušenja, alkohola, stresa, nezdrave prehrane i izloženosti zračenju mogu negativno uticati na kvalitet spermatozoida. Za dijagnozu se izvodi analiza sjemena, a liječenje se određuje na osnovu osnovnog uzroka.

Varikokela kod muške neplodnosti

Varikokela nastaje kada se vene u testisima abnormalno prošire, narušavajući protok krvi. To može povećati temperaturu testisa, negativno utičući na proizvodnju, pokretljivost i kvalitet spermatozoida, dovodeći tako do neplodnosti. Varikokela je obično bezbolna, ali neki muškarci mogu osjećati nelagodu u testisima. Dijagnoza se postavlja fizikalnim pregledom i ultrazvukom. Hirurško liječenje, posebno u uznapredovalim slučajevima, može poboljšati kvalitet spermatozoida i povećati šanse za prirodnu trudnoću.

Šta je azoospermija?

Azoospermija je potpuna odsutnost spermatozoida u sjemenoj tekućini i značajan je uzrok muške neplodnosti. Šta uzrokuje azoospermiju? Ovo stanje obično nastaje zbog nedovoljne proizvodnje spermatozoida (neopstruktivna azoospermija) ili začepljenja u sjemenim kanalima (opstruktivna azoospermija). Hormonske neravnoteže, genetski poremećaji, infekcije, trauma testisa i faktori okoline poput zračenja također mogu dovesti do azoospermije.

Simptomi azoospermije često nisu odmah uočljivi jer količina i izgled sjemena mogu biti normalni. Međutim, otkriva se pretragama izvedenim kod muškaraca koji doživljavaju probleme s neplodnošću. Uz azoospermiju mogu biti prisutni i dodatni simptomi poput hormonskih neravnoteža, smanjenja testisa ili smanjenog libida.

Dijagnoza se postavlja analizom sjemena i hormonskim pretragama. Liječenje azoospermije planira se različitim metodama ovisno o osnovnom uzroku. Hormonske terapije mogu podržati proizvodnju spermatozoida, dok hirurške intervencije mogu biti potrebne ako postoji opstrukcija. Hirurške metode dobivanja spermatozoida poput mikro-TESE koriste se za povećanje šansi za reprodukciju kod muškaraca koji nemaju spermatozoide u sjemenu. Osim toga, tehnike potpomognute reprodukcije poput vantjelesne oplodnje (IVF) mogu pomoći muškarcima s azoospermijom da imaju djecu.

IVF liječenje pokriveno od strane SGK

SGK pokriva troškove do tri pokušaja IVF liječenja za osigurane osobe koje nemaju djece u trenutnom braku. Usvojenje nije prepreka za korištenje ove podrške.

Uslovi:

• Centar za liječenje mora imati ugovor sa Zavodom za socijalno osiguranje (SGK).
• Izvještaj ljekarske komisije mora dokazati da nije moguće začeti prirodnim putem.
• Žena mora imati između 23 i 40 godina.
• Jedan od supružnika mora biti osiguran najmanje 5 godina i imati uplaćene doprinose za 900 dana.
• Osim prijevremenog zatajenja jajnika ili azoospermije, druga liječenja morala su biti neuspješna u posljednje 3 godine.
• Ako je žena starija od 40 godina u trenutku prijenosa embrija, Zavod za socijalno osiguranje (SGK) neće pokriti troškove. Međutim, ako se prijenos embrija izvede u roku od 30 dana s valjanim ljekarskim izvještajem pribavljenim prije 40. godine, troškovi će biti pokriveni.

Često postavljana pitanja o IVF liječenju

Koliko traje IVF liječenje?

Općenito, period stimulacije jajnih ćelija hormonskim injekcijama traje između 8 i 14 dana, ali prosjek je 10–12 dana.

Koliko puta se može pokušati IVF liječenje?

Ne postoji ograničenje broja pokušaja u IVF liječenju.

Je li IVF liječenje bolno?

IVF liječenje nije bolan zahvat. Proces vađenja jajnih ćelija izvodi se u anesteziji i traje približno 10–15 minuta.

Šta se dešava u laboratoriji tokom IVF liječenja?

• Stimulacija razvoja jajnih ćelija hormonskim lijekovima
• Prikupljanje jajnih ćelija u anesteziji
• Oplodnja jajnih ćelija spermatozoidima, razvoj embrija i ugradnja embrija u maternicu

Šta treba učiniti prije IVF liječenja?

Na prvoj konsultaciji za parove koji traže liječenje neplodnosti uzima se detaljna anamneza. Nakon toga se buduća majka podvrgava ginekološkom pregledu i ultrazvuku. Ovaj pregled procjenjuje rezervu jajnika, maternicu i grlić materice majke. Pružaju se informacije o potrebnim pretragama za utvrđivanje uzroka neplodnosti. Od majke se traži histerosalpingografija (HSG), a od oca spermiogram (analiza sjemena). Cilj svih ovih pretraga jest prepoznati uzroke neplodnosti.

Liječenje vantjelesnom oplodnjom (IVF) preporučuje se parovima u sljedećim situacijama:

• Začepljenje jajovoda (ako su jajovodi začepljeni zbog ranijih operacija, upale jajnika ili ako su jajovodi uklonjeni ili liječeni lijekovima zbog ranije vanmaternične trudnoće)
• Ako je rezerva jajnih ćelija iscrpljena
• Ako postoji endometrioza
• Ako trudnoća nije postignuta ranijim standardnim liječenjima
• Kod muškaraca, azoospermija (odsutnost spermatozoida) ili teška oligoastenoteratozoospermija (ukupan broj pokretnih spermatozoida ispod 5 miliona)
• Ako jedan od supružnika ima genetski naslijeđenu bolest poput talasemije (mediteranska anemija), cistične fibroze ili hemofilije.
• Radi zaštite supružnika od infektivnih bolesti poput hepatitisa i HIV-a.
• Prije liječenja raka

Pretrage potrebne od parova koji započinju IVF liječenje

Žena

• HbsAg
• Anti-HCV
• Anti-HIV
• TSH
• Prolaktin
• Nivo serumskog AMH
• Rubeola IgG
• Kompletna krvna slika i krvna grupa

Muškarac

• HbsAg
• Anti-HCV
• Anti-HIV
• Spermiogram

Kako se izvodi IVF liječenje? Koliko dana traje liječenje? Koliko jajnih ćelija se prikuplja? Koje su faze?

IVF liječenje sastoji se od 5 faza.

• Stimulacija jajnika
• Vađenje jajnih ćelija (OPU)
• Oplodnja u laboratorijskom okruženju
• Kultura embrija
• Prijenos embrija (ET)

Stimulacija jajnika

2. ili 3. dana menstruacije, nakon ultrazvuka, traže se hormonske pretrage. Ako su ultrazvuk i krvne pretrage zadovoljavajući, započinju se hormonske injekcije radi dobivanja velikog broja jajnih ćelija iz jajnika. Stimulacija jajnika hormonskim injekcijama obično traje između 8 i 14 dana, ali u prosjeku 10–12 dana. Tokom tog vremena pacijentica se poziva u bolnicu 2–3 puta na kontrole, izvode se ultrazvuci i po potrebi se u krvi provjeravaju nivoi hormona. Kada veličina folikula (malih vrećica koje sadrže jajne ćelije) dosegne 18–20 mm i dobije se dovoljan broj, potrebna je injekcija za indukciju ovulacije radi sazrijevanja jajnih ćelija.

Vađenje jajnih ćelija

Vađenje jajnih ćelija (OPU) izvodi se 35–36 sati nakon injekcije okidača. Tokom zahvata vađenja primjenjuje se anestezija. Općenito je to jednostavan zahvat koji ne uzrokuje značajnu bol. Pomoću OPU igle pričvršćene na vaginalnu ultrazvučnu sondu folikuli smješteni unutar jajnika prikupljaju se kroz vaginalni zid i šalju u embriološki laboratorij u sterilnoj epruveti. Ovaj zahvat traje približno 15–20 minuta, ovisno o broju jajnih ćelija koje treba prikupiti. Na dan zahvata mogu se javiti blaga bol u trbuhu i osjetljivost. Ako se prikupi veliki broj jajnih ćelija, osjećaj punoće i bol u trbuhu mogu potrajati nekoliko dana.

Oplodnja u laboratorijskom okruženju

Približno 2 do 3 sata nakon vađenja jajnih ćelija zrele jajne ćelije procjenjuju se pod mikroskopom. Istog dana izvodi se oplodnja pomoću spermatozoida dobivenih iz uzorka sjemena uzetog od muškarca masturbacijom, uz posebne tehnike ispiranja i pripreme. U nekim slučajevima kada se spermatozoidi ne mogu dobiti (iz testisa ili epididimisa), spermatozoidi se mogu dobiti hirurškim zahvatima.

Mikroinjekcija (ICSI = intracitoplazmatska injekcija spermatozoida) je zahvat u kojem se spermatozoid ubrizgava u jajnu ćeliju pod uvećanjem od 200 do 400 puta. Nakon zahvata oplodnja jajnih ćelija provjerava se 18 do 20 sati kasnije. Budući da mikroinjekcija pruža visoku stopu oplodnje, danas je mnogi centri rutinski izvode.

Kultura embrija

Jedan od najvažnijih koraka u IVF zahvatima jest osiguravanje razvoja embrija pod laboratorijskim uslovima. Nakon oplodnje prati se razvoj embrija, a prijenos se izvodi na primjeren dan. Dani prijenosa variraju ovisno o broju jajnih ćelija dobivenih od žene i kvalitetu embrija koji se razvijaju. Iako se često izvodi prijenos 5. dana (blastocista), prijenos 3. ili 4. dana također se može izvesti ovisno o razvoju embrija.

Prijenos embrija

Prijenos embrija je ključan zahvat, posljednji korak u IVF procesu. To je bezbolan zahvat i ne zahtijeva anesteziju. Prije prijenosa embrija parovi se informiraju o kvalitetu i trenutnom stanju embrija koji će se prenijeti. Prijenos se izvodi s punim mjehurom i pod ultrazvučnim vođenjem kako bi se osiguralo da se embrij postavi na najprimjerenije mjesto u maternici. Embrij, koji embriolog donese u kateteru, ljekar koji izvodi prijenos postavlja približno 1 cm ispod vrha maternice i kateter se uklanja. Pola sata odmora nakon prijenosa je dovoljno. Utvrđeno je da duži periodi mirovanja u krevetu ne povećavaju šanse za trudnoću.

Zamrzavanje embrija

U laboratorijima za vantjelesnu oplodnju (IVF) proces zamrzavanja i pohranjivanja embrija dobivenih oplodnjom spermatozoida i jajne ćelije za kasniju upotrebu naziva se „zamrzavanje embrija“. Embriji se mogu zamrznuti u svim razvojnim fazama od 1. do 6. dana. Proces zamrzavanja uključuje miješanje embrija sa zaštitnom tekućinom tehnikom specifičnom za njihovu razvojnu fazu, njihovo postavljanje u epruvete i zamrzavanje u tekućem dušiku (-196 stepeni Celzijusa) prije pohranjivanja u tankove.

Zamrznuti embriji se vade iz tekućeg dušika i odmrzavaju na sobnoj temperaturi kada su spremni za odmrzavanje. Jedan od najvažnijih kriterija koji ukazuje na uspjeh metode zamrzavanja jest stopa preživljavanja od 98–99 % embrija nakon odmrzavanja. U našem centru embrije zamrzavamo i odmrzavamo metodom „vitrifikacije“. Ovom metodom odmrzavanja postižemo stope trudnoće koje su najmanje bliske, ili čak nešto više, od onih postignutih svježim embrijima.

Zahvat zamrzavanja embrija (vitrifikacija) u IVF centru.

• Primjenjuje se u sljedećim slučajevima:
• U prisustvu preostalih zdravih embrija nakon prijenosa
• U slučajevima s rizikom od sindroma hiperstimulacije jajnika (OHSS)
• Zbog preimplantacijske genetske dijagnoze (PGT)
• U slučajevima koji zahtijevaju intrauterinu operaciju (endometrijski polip)

Šta je zamrzavanje jajnih ćelija? U kojim se slučajevima primjenjuje?

Zamrzavanje jajnih ćelija (zamrzavanje oocita) je proces zamrzavanja i pohranjivanja jajnih ćelija dobivenih iz ženinih jajnika u svrhu imanja djece u budućnosti. Zamrzavanje jajnih ćelija izvodi se slično klasičnom IVF zahvatu, a zrele jajne ćelije dobivene nakon vađenja zamrzavaju se i pohranjuju metodom brzog zamrzavanja koja se naziva vitrifikacija. Prema propisu o IVF-u objavljenom u našoj zemlji 2014. godine, žene mogu zamrznuti svoje jajne ćelije u sljedećim slučajevima:

• Prije liječenja koja mogu oštetiti jajnike, poput hemoterapije i radioterapije;
• Prije operacija koje mogu dovesti do gubitka reproduktivne funkcije (poput uklanjanja jajnika);
• U slučajevima kada je rezerva jajnika smanjena ili postoji porodična historija rane menopauze, kako je dokumentirano izvještajem ljekarske komisije koju čine tri specijalista ljekara.

Kod žena koje se podvrgavaju hemoterapiji/radioterapiji za liječenje raka, stimulacija jajnika za IVF može započeti odmah, bez obzira na menstrualni ciklus. Primjenjuju se hormonske injekcije radi stimulacije jajnika, a ovaj proces obično traje 10–11 dana. U slučajevima kada ne želimo povišene nivoe estrogena u krvi, poput raka dojke, koristi se lijek koji ljekar smatra primjerenim radi dobivanja dovoljnog broja jajnih ćelija bez povišenja nivoa estrogena. U slučajevima sa smanjenom rezervom jajnika liječenje počinje 2.–3. dana menstruacije, a razvoj folikula stimulira se hormonskim injekcijama, obično traje 10–12 dana.

Kada jajne ćelije dosegnu određenu veličinu, primjenjuje se injekcija okidača ovulacije, a vađenje jajnih ćelija odvija se 34 do 36 sati kasnije. Zrele jajne ćelije embriolozi zamrzavaju u laboratoriji. Kod žena koje nisu djevice vađenje jajnih ćelija izvodi se vaginalno, dok se kod djevica može izvesti abdominalno. Žene s niskom rezervom jajnika mogu zahtijevati više od jednog ciklusa liječenja. Period pohrane jajnih ćelija je 5 godina. Ovaj period se može produžiti po želji. Stope kliničke trudnoće kreću se od 4 do 12 % po prikupljenoj jajnoj ćeliji. Dva važna faktora koja određuju stope trudnoće nakon zamrzavanja jajnih ćelija su dob žene u trenutku zamrzavanja jajnih ćelija i broj zamrznutih jajnih ćelija.

Šta je sistem kontinuiranog praćenja embrija (embrioskop)?

Sistem kontinuiranog praćenja embrija je sistem koji omogućava praćenje razvoja embrija nastalih nakon oplodnje 24 sata dnevno dok se ne prenesu u maternicu buduće majke. Embriji dobiveni tokom IVF liječenja prate se u posebnim uređajima koji se nazivaju inkubatori. Tokom ovog procesa, kako bi se procijenio razvoj embrija i odabrao embrij s najvećom šansom za implantaciju u maternicu, embriji se svakodnevno vade iz inkubatora i procjenjuje ih embriolog pod mikroskopom.

EmbryoScope je najsavremeniji inkubator opremljen posebnim kamerama koje periodično snimaju embrije. To omogućava pomno praćenje faza oplodnje i diobe embrija, omogućavajući odabir embrija s najvećom šansom za implantaciju u maternicu.

Prednosti

• Omogućava nam procjenu svih razvojnih faza embrija dok su u laboratorijskom okruženju.
• Budući da se ne vade iz uređaja radi procjene, nisu izloženi stresu koji može nastati zbog vanjskih uslova.
• U nekim slučajevima kada embrij pokazuje abnormalnu diobu, vjerovatnoća trudnoće je vrlo niska. Nije moguće utvrditi ova odstupanja diobe procjenama koje se izvode samo jednom dnevno. Zahvaljujući embrioskopu, moguće je otkriti ove embrije s niskom vjerovatnoćom trudnoće.

Šta je embrionalno ljepilo?

Prijenos embrija je najkritičnija i najdelikatnija faza u procesu IVF liječenja. Embrionalno ljepilo je tekućina bogata hijaluronanom i humanim albuminom koja se koristi tokom prijenosa embrija radi podrške implantaciji embrija u maternicu. Njegova primjena je zapravo prilično jednostavna. Embrij(i) koji će se prenijeti drže se u embrionalnom ljepilu približno 30 minuta, a prijenos se izvodi unutar te tekućine. Hijaluronan se također nalazi u velikim količinama u maternici tokom prirodne oplodnje. Upotrebom embrionalnog ljepila hijaluronan u maternici može se povećati, čime se poboljšavaju šanse za uspjeh u IVF-u. Pokazalo se da povećava stope trudnoće, posebno kod žena starijih od 35 godina koje su doživjele ponovljene neuspjehe IVF-a.

Kome se preporučuje PGT?

• Poodmakla dob majke (38 godina i više)
• Ponavljajući rani gubici trudnoće
• Ponavljajući neuspjesi IVF-a
• Slučajevi teške muške neplodnosti (manje od 5 miliona spermatozoida po ml uzorka sjemena ili uopće bez spermatozoida – azoospermija)
• Odabir embrija radi skraćivanja vremena do postizanja trudnoće kod parova bez faktora rizika
• Poznat status nosioca translokacije
• Prisustvo djeteta s defektom jednog gena i/ili potrebom za HLA-kompatibilnom transplantacijom

Kako se izvodi PGT?

Nakon klasičnog IVF zahvata, uzorci ćelija uzimaju se iz embrija pogodnih za biopsiju 5. dana i zamrzavaju. Nakon genetske analize biopsiranih ćelija, embriji s normalnom hromosomskom strukturom ugrađuju se u maternicu majke. Sekvenciranje nove generacije (NGS) jedna je od tehnologija genetske analize koja nam omogućava sveobuhvatan hromosomski probir embrija.

Ova pretraga probira svih 24 hromosoma, pružajući detaljnije i osjetljivije rezultate i bolje utvrđujući stopu mozaicizma u embrijima. Počela se koristiti kao napredna tehnika za PGT. Uz NGS embriji se probiru brzo i djelotvorno, a genetski problemi na hromosomskom nivou otkrivaju se prije trudnoće.

Šta su ponavljajući neuspjesi IVF-a? Kako se istražuju?

Uspješna implantacija je složen proces koji uključuje dva glavna aktera (majku i embrij). Neuspjeh IVF-a može potjecati iz anatomskih razloga, faktora povezanih sa slojem endometrija i faktora koji potiču iz embrija.

Koje pretrage treba izvesti kod parova koji doživljavaju ponavljajući neuspjeh IVF-a?

Istraživanje anatomskih uzroka

Ovi slučajevi trebaju se obraditi 3D ultrasonografijom i histerosalpingografijom (HSG; rendgen maternice). Treba istražiti miome, endometrijske polipe i intrauterine priraslice koje narušavaju integritet maternice. Nadalje, poznato je da hidrosalpinks, kod kojeg se kraj jajovoda zatvara i nabubri tekućinom, uzrokuje smanjenje stope živorođene djece od 20–50 %.

Procjena endometrija

Receptivan endometrij važan je za implantaciju embrija. Procjena debljine i izgleda endometrija ultrazvučnim pregledom potrebna je za uspješnu implantaciju. Debljina endometrija treba biti najmanje 6–8 mm. Tanak, nereaktivan endometrij teško je liječiti. Teškoće pri prijenosu embrija također mogu smanjiti stope implantacije. U svim ciklusima liječenja potpomognute reprodukcije prijenos embrija treba izvesti što je lakše moguće i bez stimulacije maternice.

Procjena kvaliteta embrija

Kvalitet spermatozoida i jajnih ćelija može uticati na kvalitet embrija, smanjujući šanse za implantaciju.

Istraživanje genetskih uzroka

U slučajevima ponavljajućih neuspjeha IVF-a uočeno je povećanje hromosomskih odstupanja. Zbog toga, radi istraživanja hromosomskih odstupanja kod majke i oca, treba izvesti hromosomsku analizu iz periferne krvi.

Faktor spermatozoida

Tokom istraživanja uzroka ponavljajućeg neuspjeha IVF-a mogu se izvesti neke napredne morfološke analize spermatozoida i mogu se isprobati posebne metode odabira spermatozoida, jer je doprinos spermatozoida proizvodnji normalnih i zdravih embrija vrlo važan. Prijavljeno je da je omjer T pomoćnih ćelija 1/T pomoćnih ćelija 2 (pomoćne ćelije imunološkog sistema) veći u slučajevima ponavljajućih pobačaja i ponavljajućeg neuspjeha implantacije u odnosu na plodne parove.

Iako su neka istraživanja pronašla povećanje prirodnih ćelija ubica, ovaj nalaz nije u potpunosti dokazan. Ideja da imunološki faktori mogu imati ulogu u neuspjehu implantacije dovela je do testiranja liječenja spomenutih u naučnim istraživanjima, poput upotrebe steroida, primjene intravenskog imunoglobulina (IVIG), intravenske infuzije lipida, vakcina za plodnost i terapije alogenim limfocitima. Međutim, koristi ovih liječenja još nisu dokazane.

Šta nam govore nivoi hormona u krvi?

AMH (anti-Müllerov hormon)

Anti-Müllerov hormon (AMH) je hormon koji luče folikuli u jajnicima veličine od 2 do 6 mm. Ne postoji određeno doba godine za pretragu; može se izvesti na uzorku krvi uzetom bilo kojeg dana menstrualnog ciklusa. AMH je trenutno najvažnija krvna pretraga za pružanje informacija o rezervi jajnika. Vrijednost AMH ispod 1,1 ng/ml ukazuje na smanjenu rezervu jajnika.

FSH (folikulostimulirajući hormon)

Nivoi FSH, izmjereni 2. ili 3. dana menstrualnog ciklusa, koriste se kao mjera rezerve jajnika. Visoke vrijednosti (> 12 IU/L) ukazuju na smanjenu rezervu jajnika. Međutim, to ne znači nužno da su šanse za trudnoću teško smanjene. Bazalne vrijednosti FSH mogu varirati iz mjeseca u mjesec. Vrijednost FSH > 20 IU/L smatra se pokazateljem smanjenih šansi za trudnoću.

E2 (estradiol)

Nivoi E2 često su ispod 50 pg/mL 2.–3. dana menstrualnog ciklusa. Kod žena sa smanjenom rezervom jajnika visoke vrijednosti E2 (iznad 60–80 pg/mL) u ranoj folikularnoj fazi ukazuju na ubrzan razvoj jajnih ćelija.

LH (luteinizirajući hormon)

Hormon LH, koji se povećava usred menstrualnog ciklusa i omogućava ovulaciju, također je glavni hormon koji pokreće oslobađanje jajne ćelije. Njegov omjer (FSH/LH) normalno je veći od jedan na početku menstrualnog ciklusa. Omjer LH/FSH veći od 2,5 može izazvati sumnju na sindrom policističnih jajnika. Osim toga, nivoi hormona LH mjere se visokim tokom menopauze i početka menopauze.

Prolaktin

Ovaj hormon, koji luči hipofiza, odgovoran je za proizvodnju mlijeka kod žena. Odgovoran je ne samo za lučenje mlijeka nego i za funkcije poput reprodukcije i menstrualnog ciklusa; kod žena treba biti na nivou od približno 15 do 25 µg/L. Visoki nivoi hormona prolaktina sprječavaju ovulaciju. Zbog toga zatrudnjivanje postaje teže nego u normalnim okolnostima.

TSH (tireostimulirajući hormon)

Pretraga hormona štitne žlijezde je mjerenje hormona trijodtironina (T3) i tiroksina (T4) koje proizvodi štitna žlijezda te TSH (hormona štitne žlijezde) koji potiče iz hipofize, a odgovoran je za stimulaciju štitne žlijezde, radi procjene funkcija štitne žlijezde. Kada je štitna žlijezda prekomjerno aktivna, smatra se hipertireozom, a kada je nedovoljno aktivna, smatra se hipotireozom.

DHEAS (dehidroepiandrosteron sulfat)

DHEA-S se prije svega luči iz nadbubrežnih žlijezda i kod muškaraca i kod žena. Njegovi nivoi mogu se povećati kod sindroma policističnih jajnika, kod žena s povećanim rastom dlaka i kada postoje problemi s nadbubrežnim žlijezdama.

Šta je liječenje ovulacije?

Lijekovi za ovulaciju mogu se koristiti za liječenje nekih žena koje nisu mogle začeti prirodnim putem. Lijekovi za ovulaciju primarna su metoda liječenja, posebno za žene s poremećajima ovulacije. Najčešće korišteni lijekovi za ovulaciju su:

Gonadotropini

Kod žena koje ne mogu ovulirati uz lijekove ili koje ne zatrudne uprkos ovulaciji, stimulacija ovulacije izvodi se injekcijama. Liječenje injekcijama započinje se niskim dozama (37,5–75 IU) 2. ili 3. dana menstruacije. Nakon 5 dana injekcija razvoj folikula prati se ultrazvukom. Praćenje se nastavlja u razmacima od 2–3 dana ovisno o veličini folikula. Iako inseminacija nije potrebna kod žena sa sindromom policističnih jajnika koje su bile podvrgnute liječenju injekcijama, liječenje inseminacijom može se dodati radi blagog povećanja šansi za trudnoću.

Kako se radi test trudnoće?

Test trudnoće mjeri količinu hormona beta-HCG u krvi ili mokraći, koja se u tijelu povećava na početku trudnoće, radi otkrivanja trudnoće. Iako se ovaj hormon općenito povezuje s trudnoćom, može se povećati i zbog nekih drugih bolesti. Pretraga, koja se radi iz jedne epruvete krvi uzete iz ruke, obično daje rezultate istog dana.

Krvni testovi trudnoće pouzdaniji su jer direktno mjere nivo beta-HCG u krvi. Normalno, kod zdravih žena koje nisu trudne, nivo hormona beta-HCG je između 0 i 10 mIU/mL. S početkom trudnoće nivo ovog hormona počinje brzo rasti. Urinski testovi trudnoće, koji su prvi izbor za mnoge osobe koje sumnjaju da su trudne, izvode se kapanjem male količine mokraće na test.

Test mjeri nivo beta-HCG u mokraći i daje rezultat kao jednu liniju (negativan) ili dvostruku liniju (pozitivan). Iako urinski testovi imaju visoku stopu pouzdanosti, testovi ponekad mogu dati lažne rezultate, pa je preporučljivo koristiti krvne pretrage za konačan rezultat.

Tehnike odabira spermatozoida

DGS (centrifugiranje po gradijentu gustoće)

Stopa uspjeha vantjelesne oplodnje (IVF) povećava se odabirom visokokvalitetnih spermatozoida. Rutinske tehnike pripreme spermatozoida poput ispitivanja gustoće, centrifugiranja po gradijentu (DGS) i metoda isplivavanja (swim-up) već su temeljne komponente zahvata potpomognute reprodukcije. Ovim metodama spermatozoidi se odvajaju, biraju pod posebnim mikroskopom i ubrizgavaju u jajnu ćeliju ICSI metodom. Da bi se iz ovih odabranih spermatozoida dobili najkvalitetniji embriji, ispituje se oblik spermatozoida; odnosno pravilan oblik repa, glave i vrata spermatozoida od ključne je važnosti. Iako se klasične metode i dalje koriste za odabir visokokvalitetnih spermatozoida, postoje i poboljšane, pa čak i novorazvijene metode.

HOST-EOSIN Y (odabir spermatozoida na osnovu integriteta membrane spermatozoida)

Normalna struktura membrane spermatozoida važna je u procjeni vitalnosti spermatozoida. U tu svrhu testovi Eosin Y i HOST rutinski se izvode u slučajevima kada se u dijagnostičkoj analizi sjemena uoče nepokretni spermatozoidi. Osim toga, HOST test se koristi i za odabir pokretnih spermatozoida u slučajevima nekrozoospermije i potpuno nepokretnih uzoraka spermatozoida.

PICSI (odabir spermatozoida na osnovu zrelosti membrane)

Vanjski sloj ženine jajne ćelije sadrži protein koji se naziva hijaluronska kiselina (HA), a tokom normalne oplodnje postoje područja gdje se zreli spermatozoidi vežu za taj protein. PICSI posudica je posebno projektovana posudica s HA-vezanim područjem na svojoj površini. Ispran uzorak spermatozoida postavlja se na rub ovog područja, a nakon 15 minuta prikupljaju se HA-vezani spermatozoidi. Koristi se za ICSI.

MICROCHIP (odabir spermatozoida putem sistema mikrofluidnih kanala)

Spermatozoidni čip, metoda odabira spermatozoida najbliža prirodnoj, sistem je malih kanala ispunjenih puferskom tekućinom koji omogućava spermatozoidima da se kreću kroz kanale na način sličan njihovom prirodnom putu. U ovom sistemu, koji se naziva sistem mikrofluidnih kanala (Micro Chip = spermatozoidni čip), od uzorka spermatozoida postavljenog na jednoj tački očekuje se da se kroz kanale kreće do drugog kraja vlastitim kretanjem. Spermatozoidi koji pokažu ovo napredovanje smatraju se onima s normalnom morfološkom strukturom, a spermatozoidi prikupljeni u bazenu koriste se u IUI/ART zahvatima.

Metode PICSI i MICROCHIP, koje se još smatraju eksperimentalnim, mogu se primijeniti kao alternativna metoda u slučajevima muške neplodnosti bez teških morfoloških odstupanja i s adekvatnom pokretljivošću spermatozoida. Ove metode ne mogu se koristiti u slučajevima kada je broj spermatozoida vrlo nizak, a pokretljivost spermatozoida vrlo slaba. Nadalje, nisu pogodne za upotrebu u slučajevima kada se spermatozoidi dobivaju iz testisa metodama TESA/TESE.

Šta je ultrazvuk?

Ultrazvuk je vrsta zvučne vibracije visoke frekvencije koja je neprimjetna za ljudsko uho. Budući da ultrazvuk ne koristi štetne zrake koje se nalaze u rendgenskom snimanju, može se lako koristiti za vizualizaciju gotovo svih poremećaja. Kao nezaobilazna metoda snimanja u savremenoj medicini, ultrasonografija procjenjuje strukturu reproduktivnih organa, maternice i jajnika. Sva odstupanja u izgledu maternice (poput dvostruke maternice, polipa, intrauterinih priraslica, mioma ili intrauterinih septa), strukturi jajnika (uključujući prisustvo cista) i svako proširenje u jajovodima (hidrosalpinks) procjenjuju se radi istraživanja njihove povezanosti s neplodnošću.

Rezerva jajnika procjenjuje se ultrasonografijom 3.–5. dana menstrualnog ciklusa. Svrha ove ultrasonografije jest procijeniti kapacitet jajnika, koji se kod žena smanjuje, posebno s dobi. Procjenom broja folikula (broj antralnih folikula, folikuli promjera između 2 i 5 mm) i nivoa serumskog AMH zajedno s ultrazvukom, procjenjuje se vjerovatnoća odgovora na liječenje. Na osnovu ovih informacija planiraju se protokol liječenja i doze lijekova. Ova procjena ima ključnu ulogu u odabiru primjerenog liječenja i utvrđivanju njegove stope uspjeha.

Pristup očuvanju plodnosti kod pacijenata s rakom

Napredak u liječenju raka omogućio je mnogim ljudima da savladaju rak. Međutim, rak i njegova liječenja imaju negativne učinke na plodnost. Očuvanje plodnosti prije liječenja raka štiti snove tih osoba o osnivanju porodice u budućnosti.

Liječenja raka poput hemoterapije, zračenja i operacije mogu uzrokovati ranu menopauzu ili oštećenje jajnika kod žena, dok kod muškaraca narušavaju proizvodnju spermatozoida.

Žene se rađaju s približno 1–2 miliona jajnih ćelija (što je njihov maksimalni kapacitet). Ove jajne ćelije kontinuirano se gube tokom vremena, a do puberteta ostaje im oko 400.000 jajnih ćelija. Lijekovi za hemoterapiju uzrokuju da se ove preostale jajne ćelije iscrpljuju još brže, dovodeći do rane menopauze.

Pristupi očuvanju plodnosti kod pacijenata s rakom

Pristupi očuvanju plodnosti kod žena uključuju:

• Zamrzavanje jajnih ćelija
• Zamrzavanje embrija

Obje metode su tehnike vantjelesne oplodnje (IVF) i preporučuju se prije početka liječenja raka. U slučajevima kada pacijentica treba odmah započeti hemoterapiju, pristupi očuvanju plodnosti mogu se koristiti tokom pauza u hemoterapiji.

Zamrzavanje embrija

Ova metoda primjenjuje se samo kod bračnih parova. Kod žena koje će se podvrgnuti hemoterapiji/radioterapiji zbog liječenja raka, stimulacija jajnika za IVF može započeti odmah, bez obzira na menstrualni ciklus. Započinju se hormonske injekcije radi stimulacije jajnika, a ovaj proces obično traje 10–11 dana. Kao i u klasičnom IVF liječenju, kada jajne ćelije dosegnu određenu veličinu, daje se injekcija okidača ovulacije, a vađenje jajnih ćelija izvodi se 34 do 36 sati nakon te injekcije. Visokokvalitetni spermatozoidi koje odaberu embriolozi postavljaju se u zrele jajne ćelije pod mikroskopom. Nakon oplodnje embriji se zamrzavaju i pohranjuju 5. dana. Vaše liječenje raka može započeti 1–2 dana nakon vađenja jajnih ćelija. Ovi procesi u prosjeku traju dvije sedmice. Nakon završetka liječenja raka i kada vaš hematolog-onkolog da dopuštenje, te ako ste spremni postati majka, maternica se priprema i embrij se postavlja u maternicu.

Zamrzavanje jajnih ćelija

To je preferirana metoda liječenja za samce. Proces zamrzavanja jajnih ćelija sličan je klasičnom IVF-u, a zrele jajne ćelije dobivene nakon vađenja zamrzavaju se i pohranjuju metodom brzog zamrzavanja koja se naziva vitrifikacija. Hormonske injekcije započinju se bez obzira na menstrualni ciklus, a ovaj proces obično traje 10–11 dana. Kada jajne ćelije dosegnu određenu veličinu, daje se injekcija okidača ovulacije, a vađenje jajnih ćelija izvodi se 34–36 sati nakon te injekcije. Dobivene zrele jajne ćelije zamrzavaju se i pohranjuju metodom vitrifikacije. Vaše liječenje raka može započeti 1–2 dana nakon zahvata vađenja jajnih ćelija.

Novija liječenja poput zamrzavanja tkiva jajnika pristupi su očuvanju plodnosti koje treba razmotriti, posebno kod djece koja još nisu dosegla pubertet i kod pacijenata s rakom koji nemaju vremena čekati na zahvate poput zamrzavanja oocita/embrija i moraju odmah započeti hemoterapiju.

Da biste sačuvali svoje šanse za imanje djece u budućnosti, preporučuje se da se posavjetujete sa specijalistom za IVF prije početka liječenja raka.