Hematologija odraslih bavi se dijagnostikom i liječenjem benignih i malignih bolesti krvi kod osoba starijih od 18 godina. Među benignim bolestima krvi najvažnije mjesto zauzimaju anemije (malokrvnost).

Anemija uzrokovana nedostatkom željeza, nedostatak vitamina B12 i folne kiseline najvažniji su i najčešći tipovi anemije. Kod pacijenata s ovim vrstama anemije, posebno kod anemije uzrokovane nedostatkom željeza, uvijek postoji osnovni uzrok koji je potrebno utvrditi. Poremećaji ishrane, krvarenja iz probavnog i genitalnog sistema te poremećaji apsorpcije među najvažnijim su uzrocima ovih anemija. U liječenju je prvenstveno potrebno utvrditi uzrok i nadoknaditi vitamin ili drugi nutrijent koji nedostaje.

Među uzrocima anemije kod odraslih nalaze se i hemolitičke anemije, koje mogu biti urođene ili stečene. Liječenje se planira od strane hematologa u zavisnosti od vrste hemolitičke anemije.

Nedovoljna funkcija koštane srži poznata je kao aplastična anemija i kod odraslih se razvija uz smanjenje ne samo crvenih krvnih ćelija već i drugih krvnih ćelija.

Glavne maligne bolesti krvi

• Akutne leukemije (karcinomi krvi)
• Hronične leukemije
• Bolesti plazma ćelija
  • Multipli mijelom
  • Waldenströmova makroglobulinemija
  • Bolest lakih lanaca
• Limfomi
  • Hodgkinov limfom
  • Ne-Hodgkinovi limfomi

Dijagnozu malignih bolesti krvi postavljaju hematolozi pregledom krvnih ćelija i koštane srži, a u određenim slučajevima i biopsijom limfnih čvorova i organa. Liječenje se, u zavisnosti od bolesti, provodi u hematološkim centrima pod nadzorom hematologa.

Endokrinologija se bavi hormonima koji su neophodni za rođenje, rast, razvoj i održavanje života, kao i bolestima povezanim s poremećajima tih hormona.

• Osobe s dijabetesom procjenjuje tim koji čine ljekar, medicinska sestra i dijetetičar, pruža im se edukacija i planira odgovarajuće liječenje.
• Pored dijagnostičkih i terapijskih metoda kod bolesti štitne žlijezde, u slučajevima kada je to potrebno izvodi se aspiracijska biopsija tankom iglom pod kontrolom ultrazvuka.
• Kod karcinoma štitne žlijezde dijagnostika, operacija, terapija radioaktivnim jodom i praćenje provode se u skladu s odlukom konzilija u kojem učestvuju relevantni odjeli.
• Dinamički testovi u dijagnostičke svrhe provode se pod nadzorom ljekara specijaliste.

Bolesti za koje se pružaju ambulantne i kliničke usluge

• Diabetes mellitus
• Gojaznost
• Giht
• Gestacijski dijabetes
• Ginekomastija
• Pojačana dlakavost
• Hipertenzija
• Uzroci hipoglikemije
• Diabetes insipidus
• Hiperprolaktinemija
• Bolesti nadbubrežnih žlijezda
• Sindrom policističnih jajnika
• Menstrualni poremećaji
• Hiperlipidemija, lipidna afereza
• Ženska i muška neplodnost
• Odgođeni pubertet
• Poremećaji rasta i razvoja
• Nizak rast, pretjerani rast u visinu
• Trudnoća i bolesti štitne žlijezde
• Metaboličke bolesti
• Poremećaji znojenja
• Multiple endokrine neoplazije
• Poremećaji vitamina i elemenata u tragovima
• Bolesti hipofize, adenomi hipofize
• Bolesti paratireoidnih žlijezda (hipokalcemija, hiperkalcemija)
• Osteoporoza, nedostatak vitamina D i druge metaboličke bolesti kostiju
• Bolesti štitne žlijezde (gušavost, hipertireoza, hipotireoza, tireoiditisi, čvorovi i karcinomi štitne žlijezde)

Interventna radiologija je savremena medicinska oblast koja omogućava istovremenu dijagnostiku i liječenje uz pomoć slikovnih metoda, bez potrebe za hirurškim rezom ili kroz veoma male pristupne otvore. Ovaj pristup primjenjuje se u širokom spektru stanja, od vaskularnih bolesti i liječenja tumora do kontrole krvarenja i terapije bola.

Šta je interventna radiologija?

Interventna radiologija je savremena medicinska oblast koja uz pomoć slikovnih metoda kao što su ultrazvuk (UZ), kompjuterizirana tomografija (CT), magnetna rezonanca (MR) i angiografija omogućava dijagnostiku i liječenje bez potrebe za hirurškim rezom.

Ovi postupci najčešće se izvode pomoću igala ili tankih katetera koji se uvode kroz krvne sudove. Cilj je direktno pristupiti oboljelom području i omogućiti sigurnu i kontroliranu intervenciju uz minimalno oštećenje tkiva. Većina zahvata može se izvesti u lokalnoj anesteziji ili uz blagu sedaciju, a pacijenti se uglavnom mogu vratiti svakodnevnim aktivnostima u kratkom roku.

Koje bolesti i stanja obuhvata interventna radiologija?

Dijagnostički i terapijski postupci koji se izvode u interventnoj radiologiji nisu ograničeni na jednu bolest. Mogu se koristiti u brojnim područjima, od vaskularnih bolesti i liječenja tumora do kontrole krvarenja te problema s organima i žučnim putevima. Ove grupe bolesti i stanja uključuju:

Vaskularne bolesti i problemi s cirkulacijom

• Začepljenja i suženja krvnih sudova (začepljenje krvnih sudova nogu, periferna arterijska bolest)
• Proširene vene i venska insuficijencija
• Duboka venska tromboza (DVT) i liječenje krvnih ugrušaka
• Aneurizma (proširenje krvnog suda) i određena druga proširenja krvnih sudova
• Problemi s vaskularnim pristupom kod pacijenata na dijalizi (poput suženja ili začepljenja fistule)

Krvarenja i stanja koja zahtijevaju hitnu intervenciju

• Unutrašnja krvarenja uzrokovana traumom
• Krvarenja iz gastrointestinalnog sistema (određena krvarenja iz želuca i crijeva)
• Krvarenja nakon poroda i određena ginekološka krvarenja
• Krvarenja uzrokovana tumorima 

Tumori i maligne bolesti

• Postupci usmjereni na krvne sudove koji hrane tumor
• Onesposobljavanje tumorskog žarišta toplotom ili hladnoćom pomoću metoda ablacije
• Ciljane intravaskularne terapije u liječenju raka 

Stanja povezana s jetrom, žučnim putevima i pankreasom

• Začepljenja žučnih puteva
• Curenje žuči ili suženja žučnih puteva
• Dijagnostika lezija jetre i planiranje liječenja
• Stanja u području pankreasa i okolnih struktura koja zahtijevaju drenažu

Bolesti bubrega i mokraćnih puteva

• Začepljenje mokraćnih puteva (hidronefroza) i stanja u kojima je potrebno omogućiti odvod mokraće iz bubrega (poput nefrostome)
• Biopsija bubrežnih masa
• Problemi povezani s krvnim sudovima bubrega 

Bolesti pluća i grudnog koša

• Biopsija plućnog nodula ili mase
• Pleuralni izljev (nakupljanje tečnosti oko pluća) i drenažni postupci u određenim slučajevima
• Krvarenja ili vaskularni problemi 

Određena stanja iz oblasti ginekologije i akušerstva

• Miomi maternice
• Postupci usmjereni na krvne sudove kod hitnih stanja poput obilnog krvarenja nakon poroda
• Određeni problemi s cirkulacijom poput sindroma pelvične venske kongestije 

Benigno povećanje prostate (BPH) 

Liječenje bola i intervencije povezane s kičmom

• Prijelomi kičmenih pršljenova (poput osteoporotičnih prijeloma)
• Injekcije i blokade pod kontrolom slikovnih metoda kod bolova koji potiču iz nervnih korjenova ili zglobova 

Infekcije i kolekcije tečnosti koje zahtijevaju drenažu

• Drenaža apscesa (žarišta infekcije)
• Kolekcije tečnosti u trbušnoj šupljini
• Drenaža cista i sličnih tečnih kolekcija u odgovarajućim slučajevima

Koji se postupci izvode u interventnoj radiologiji?

Postupci interventne radiologije su minimalno invazivne dijagnostičke i terapijske procedure koje se izvode pomoću igala, katetera i tankih cjevčica pod kontrolom slikovnih metoda kao što su ultrazvuk, kompjuterizirana tomografija (CT), magnetna rezonanca (MR) i angiografija. Ovi postupci se uglavnom dijele na ekstravaskularne, intravaskularne i drenažno-potporne intervencije.

Dijagnostički postupci interventne radiologije

Dijagnostička interventna radiologija je oblast u kojoj se, radi postavljanja precizne dijagnoze bolesti, uz pomoć slikovnih metoda izvode ciljano uzorkovanje i dijagnostički postupci. Omogućava direktno uzimanje uzorka iz sumnjivog područja bez potrebe za hirurškim zahvatom.

• Biopsija jetre: Omogućava postavljanje definitivne dijagnoze uzimanjem uzorka tkiva iglom iz sumnjivih lezija jetre pod kontrolom slikovnih metoda.
• Biopsija pluća: Omogućava uzimanje uzorka iz plućnih nodula ili masa pod kontrolom slikovnih metoda bez potrebe za hirurškim zahvatom.
• Biopsija bubrega: Omogućava ciljano uzorkovanje tkiva za dijagnostiku bolesti ili masa bubrega.
• Biopsija pankreasa: Omogućava uzimanje uzorka bez hirurškog zahvata radi određivanja prirode mase u pankreasu.
• Biopsija čvora štitne žlijezde: Pomaže u utvrđivanju da li su čvorovi u štitnoj žlijezdi benigni ili maligni.
• Biopsija kosti: Omogućava uzimanje uzorka tkiva direktnim ciljanjem lezija u koštanom tkivu radi postavljanja dijagnoze.
• Biopsija mekog tkiva: Kod masa koje potiču iz mišićnog ili vezivnog tkiva uzorak se uzima minimalno invazivnim postupkom.
• Angiografija: Omogućava detaljan prikaz arterija i vena te pomaže u dijagnostici vaskularnih bolesti.
• Postupci uzorkovanja hormona: Uzorci se uzimaju iz određenih krvnih sudova radi preciznijeg postavljanja dijagnoze kod endokrinih bolesti.

Terapijski postupci interventne radiologije

Terapijska interventna radiologija ima za cilj liječenje dijagnosticiranih bolesti metodama koje predstavljaju alternativu hirurgiji ili podržavaju hirurško liječenje. Budući da omogućavaju direktan pristup ciljanom području, ovi postupci pružaju visoku efikasnost i veći komfor pacijenta.

Periferni vaskularni postupci (začepljenja krvnih sudova nogu i ruku)

• Balonska angioplastika: Omogućava proširenje suženih krvnih sudova pomoću balona.
• Ugradnja stenta: Stentovi su metalni uređaji koji se postavljaju u krvni sud kako bi spriječili ponovno suženje nakon njegovog otvaranja.
• Aterektomija: Postupak uklanjanja kalcificiranih ili tvrdih plakova iz krvnog suda pomoću posebnih uređaja.
• Trombektomija: Postupak mehaničkog uklanjanja krvnog ugruška koji začepljuje krvni sud.
• Intravaskularna litotripsija: Omogućava razbijanje kalcificiranih suženja krvnih sudova zvučnim talasima i njihovo ponovno otvaranje.
• IVUS (intravaskularni ultrazvuk): Omogućava detaljnu procjenu unutrašnje strukture krvnog suda.
• Angiografija ugljendioksidom (CO₂): Sigurna intravaskularna metoda snimanja koja omogućava prikaz krvnih sudova bez primjene jodnog kontrastnog sredstva, posebno kod pacijenata s ograničenom funkcijom bubrega.

Postupci kod proširenih vena i venskog sistema

• Liječenje proširenih vena: Proširene vene liječe se laserom, radiofrekvencijom ili skleroterapijom.
• Intervencije kod duboke venske tromboze (DVT): Cilj je uklanjanje ugrušaka nastalih u venama ili smanjenje njihove količine intravaskularnim metodama pod kontrolom slikovnih metoda.

Neurovaskularni postupci

• Aneurizme mozga: Omogućava liječenje proširenja krvnih sudova mozga zatvorenim metodama bez otvorene hirurgije.
• Arteriovenske malformacije (AVM): Postupak zatvaranja abnormalnih vaskularnih veza intravaskularnim putem.
• Intervencije kod akutnog ishemijskog moždanog udara (mehanička trombektomija): Kod začepljenja krvnih sudova mozga cilj je ponovno uspostavljanje protoka krvi uklanjanjem ugruška intravaskularnim metodama.
• Suženja krvnih sudova mozga (intrakranijalne stenoze): U odabranim slučajevima mogu se liječiti intravaskularnim metodama.

Postupci na karotidnim arterijama

Karotidno stentiranje i angioplastika: Interventne su metode kojima se suženja karotidnih arterija proširuju balonom i postavljanjem stenta, a posebno kod pacijenata koji su ranije imali moždani udar ili tranzitornu ishemijsku ataku (TIA), odnosno kod pacijenata s visokim rizikom za otvorenu hirurgiju, koriste se sistemi zaštitnih filtera radi smanjenja rizika od moždanog udara.

Onkološki postupci interventne radiologije

• Embolizacija tumora: Zatvaranjem krvnih sudova koji hrane tumor nastoji se smanjiti njegova veličina.
• Kemoembolizacija (TACE): Postupak kojim se lijek za hemoterapiju daje u krvni sud koji hrani tumor, nakon čega se taj krvni sud zatvara.
• Radioembolizacija (TARE/Y-90): Postupak kojim se radioaktivna supstanca daje u krvne sudove koji hrane tumor.
• Kontrola krvarenja uzrokovanog tumorom (onkološka embolizacija): Kod aktivnih krvarenja izazvanih tumorom omogućava kontrolu krvarenja zatvaranjem krvnog suda intravaskularnim metodama.

Postupci ablacije

• Radiofrekventna ablacija (RFA): Cilj je uništiti male i ograničene tumore korištenjem toplotne energije.
• Mikrovalna ablacija: Tumorsko tkivo se kontrolirano uništava primjenom visoke temperature.
• Krioablacija: Cilj je staviti tumorske ćelije pod kontrolu njihovim zamrzavanjem.

Postupci na štitnoj žlijezdi

• Biopsija čvora štitne žlijezde: Omogućava procjenu benignosti ili malignosti čvorova u štitnoj žlijezdi pod kontrolom slikovnih metoda.
• Ablacija čvorova štitne žlijezde: Omogućava smanjenje odabranih benignih čvorova štitne žlijezde pomoću toplotne energije bez potrebe za hirurškim zahvatom.
• Embolizacija arterija štitne žlijezde: Kod pacijenata koji nisu kandidati za operaciju ili ne žele hirurški zahvat, cilj je zatvaranje krvnih sudova štitne žlijezde interventnim metodama, čime se omogućava smanjenje uvećane štitne žlijezde.

Postupci na jetri, žučnim putevima i pankreasu

• Drenaža i stentiranje žučnih puteva: Pomaže u ponovnom uspostavljanju protoka žuči kod začepljenja žučnih puteva.
• Ablacija tumora jetre: Omogućava liječenje tumora jetre bez potrebe za hirurškim zahvatom.
• Biopsije jetre: Omogućavaju uzimanje uzorka tkiva pod kontrolom slikovnih metoda radi dijagnostike bolesti parenhima i lezija jetre.
• Drenaže u području pankreasa: Omogućavaju sigurno pražnjenje kolekcija tečnosti nastalih zbog bolesti pankreasa.
• Intervencije na portalnoj veni: U odabranim slučajevima portalne venske tromboze ili portalne hipertenzije koriste se intravaskularne metode za reguliranje protoka krvi i smanjenje komplikacija.

Postupci na bubrezima i mokraćnim putevima

• Nefrostoma: Omogućava odvođenje mokraće izvan tijela u slučaju začepljenja mokraćnih puteva.
• Ablacija tumora bubrega: Ima za cilj liječenje odabranih tumora bubrega bez potrebe za hirurškim zahvatom.
• Biopsije bubrega: Omogućavaju uzimanje uzorka tkiva pod kontrolom slikovnih metoda radi dijagnostike bolesti i masa bubrega.
• Intervencije kod suženja bubrežnih arterija (angioplastika/stent renalne arterije): Omogućavaju intravaskularno liječenje suženja krvnih sudova koja značajno narušavaju cirkulaciju.
• Embolizacija renalne arterije: Primjenjuje se u odabranim slučajevima radi kontrole krvarenja ili kao podrška liječenju tumora.

Plućne i grudne bolesti

• Biopsije pluća: Omogućavaju uzimanje uzorka ne samo iz plućnih masa i nodula već i iz ekstrapulmonalnih masa smještenih u zidu grudnog koša i medijastinumu, pod kontrolom slikovnih metoda.
• Toracenteza: Omogućava uklanjanje tečnosti nakupljene između plućnih ovojnica i olakšava disanje.
• Ablacija plućnih lezija: Omogućava liječenje odabranih plućnih nodula i masa pod kontrolom slikovnih metoda bez potrebe za hirurškim zahvatom.
• Liječenje vaskularnih krvarenja porijeklom iz pluća (embolizacija bronhijalnih arterija): Omogućava intravaskularno liječenje stanja praćenih iskašljavanjem krvi (hemoptizijom).

Postupci kod ginekoloških bolesti

• Embolizacija mioma: Smanjenjem dotoka krvi u miome maternice postiže se njihovo smanjenje i ublažavanje tegoba.
• Embolizacija uterinih arterija (indikacije koje nisu povezane s miomima): Omogućava liječenje krvarenja i poremećaja cirkulacije povezanih s ginekološkim bolestima intravaskularnim metodama bez operacije.
• Liječenje pelvične venske kongestije: Bol uzrokovana proširenim krvnim sudovima u području zdjelice liječi se intravaskularnim metodama.

Postupci kod muških bolesti

• Embolizacija arterija prostate: Cilj je smanjiti urinarne tegobe povezane s benignim povećanjem prostate intravaskularnim metodama bez potrebe za hirurškim zahvatom.
• Liječenje varikokele: Omogućava interventno liječenje proširenih krvnih sudova koji negativno utiču na funkciju testisa.

Postupci za liječenje bola

• Blokade živaca: Primjenjuju se radi smanjenja prijenosa bola kod hronične ili boli uzrokovane rakom.
• Blokada celijačnog ganglija: Posebno se koristi za kontrolu bolova koji potiču iz pankreasa i gornjeg dijela abdomena.

Intervencije na kičmi

• Vertebroplastika: Cilj je smanjiti bol kod prijeloma pršljenova ubrizgavanjem posebnog koštanog cementa u kost.
• Kifoplastika: Pomaže djelimičnom vraćanju visine urušenog pršljena i stabilizaciji kičme.

Drenažni postupci

• Drenaža apscesa: Postupak sigurnog uklanjanja gnojnih kolekcija tečnosti nastalih usljed infekcije.
• Drenaža tečnosti iz trbušne šupljine (ascites): Cilj je olakšati stanje pacijenta uklanjanjem tečnosti nakupljene u trbušnoj šupljini.
• Toracenteza: Omogućava uklanjanje tečnosti nakupljene između plućnih ovojnica pomoću katetera.

Potporne i posebne intervencije

• Postavljanje port katetera: Omogućava stvaranje trajnog vaskularnog pristupa za dugotrajnu hemoterapiju ili terapiju lijekovima.
• Dijalizni kateteri i intervencije na fistulama: Kod pacijenata sa zatajenjem bubrega obuhvataju postavljanje privremenih ili trajnih katetera, otvaranje začepljenih katetera te intervencije za liječenje suženja i začepljenja fistula kako bi se dijalizno liječenje moglo sigurno i kontinuirano provoditi.

Koji se uređaji koriste u interventnoj radiologiji?

Uređaji koji se koriste u interventnoj radiologiji obuhvataju i sisteme za snimanje i medicinske instrumente potrebne za sigurno i kontrolirano izvođenje postupka. Cilj je jasno prikazati ciljano područje i precizno usmjeriti opremu poput igle ili katetera kako bi se dijagnostika ili liječenje proveli minimalno invazivnim putem. U tom kontekstu koriste se sljedeći uređaji i oprema:

Uređaji za snimanje

• Ultrazvučni (UZ) uređaj: Omogućava prikaz u realnom vremenu. Najčešće se koristi u postupcima kao što su biopsija, drenaža i intervencije iglom.
• Uređaj za kompjuteriziranu tomografiju (CT): Pruža visoku preciznost kod duboko smještenih ciljeva. Posebno je važan za usmjeravanje intervencija kod lezija pluća, abdomena i kostiju.
• Uređaj za magnetnu rezonancu (MR): Zbog visoke rezolucije mekih tkiva može se koristiti u odabranim intervencijama.
• Angiografski uređaj (DSA): Osnovna je platforma za intravaskularne intervencije. Omogućava praćenje kretanja katetera kroz krvni sud i protoka krvi u realnom vremenu.
• Fluoroskopski sistem: Funkcionira kao rendgensko snimanje uživo. Posebno služi kao vodič kod postavljanja stentova, katetera i određenih drenažnih postupaka.

Instrumenti za intravaskularne intervencije

• Kateteri: Tanke, fleksibilne cjevčice koje se koriste za pristup ciljanom području kroz krvni sud i izvođenje intervencije.
• Vodilice (Guidewire): Žice koje omogućavaju pravilno i sigurno vođenje katetera kroz krvne sudove.
• Uvodna ovojnica (sheath): Štiti mjesto ulaska u krvni sud i omogućava sigurno uvođenje i izvlačenje katetera.
• Balonski kateteri: Osnovni angioplastični instrumenti koji se koriste za proširenje suženih krvnih sudova.
• Sistemi stentova: Intravaskularne potporne strukture koje se postavljaju kako bi krvni sud ostao otvoren.

Instrumenti za ekstravaskularne intervencije

• Biopsijske igle i biopsijski pištolji: Sistemi visoke preciznosti koji se koriste za uzimanje uzorka iz sumnjivog tkiva.
• Uređaji za ablaciju (RFA, mikrovalna ablacija, krioablacija): Uređaji koji pomoću energetskih metoda poput zagrijavanja ili hlađenja omogućavaju onesposobljavanje ciljanog tkiva kod odgovarajućih lezija.
• Setovi za minimalni pristup (igle, kanile, mikrosetovi): Pomoćna oprema koja se koristi za započinjanje intervencije kroz male pristupne otvore i pristup ciljanom području.

Oprema za drenažu

• Drenažni kateteri: Osnovni drenažni sistemi koji se postavljaju radi uklanjanja apscesa ili kolekcija tečnosti.
• Nefrostomski i bilijarni drenažni kateteri: Osnovni drenovi koji se koriste za omogućavanje protoka u slučaju začepljenja bubrega ili žučnih puteva.

Imunologija i alergijske bolesti su grana medicine koja proučava poremećaje imunološkog sistema, odbrambenog mehanizma organizma, koji nastaju usljed genetskih ili okolišnih faktora, kao i reakcije preosjetljivosti i imunodeficijencije. Ova oblast dijagnosticira abnormalne reakcije organizma na brojne vanjske faktore, od polena i lijekova do hrane i kućne prašine, kao i stanja u kojima imunološki sistem napada vlastita tkiva, te upravlja procesima njihovog liječenja.

Šta su imunologija i alergijske bolesti?

Imunologija i alergijske bolesti su grana medicine koja proučava funkcioniranje imunološkog sistema, odbrambenog mehanizma organizma, njegove pretjerane reakcije uzrokovane genetskim ili okolišnim faktorima te slabosti odbrambenog sistema. U osnovi se bavi dijagnostikom i liječenjem odgovora imunološkog sistema na mikroorganizme, kao i nepravilnih reakcija na polen, prašinu ili hranu.

Odjel za imunologiju i alergijske bolesti putem sveobuhvatnih testova prati i liječi hronična stanja poput astme, rinitisa i imunodeficijencije koja se mogu javiti i u djetinjstvu i u odrasloj dobi. Održavanje ravnoteže imunološkog sistema od ključne je važnosti kako za zaštitu organizma od vanjskih prijetnji tako i za sprečavanje oštećenja vlastitih tkiva.

Koje bolesti liječi Odjel za imunologiju i alergijske bolesti?

Odjel za imunologiju i alergijske bolesti bavi se širokim spektrom kliničkih stanja koja nastaju kao rezultat aktivacije imunološkog sistema. Ove bolesti uglavnom karakteriziraju ponavljajući simptomi koji smanjuju kvalitet života. Bolesti kojima se bavi Odjel za imunologiju i alergijske bolesti uključuju:

• Alergijski rinitis (peludna groznica): Hronični je upalni proces nosne sluznice koji nastaje kao reakcija na polen, grinje kućne prašine ili dlaku kućnih ljubimaca.
• Alergijska astma: Stanje u kojem se disajni putevi sužavaju usljed osjetljivosti na alergene, što uzrokuje otežano disanje.
• Urtikarija (koprivnjača) i angioedem: Manifestiraju se svrbežnim osipom na koži i oticanjem dubljih tkiva.
• Atopijski dermatitis (ekcem): Hronični poremećaj kožne barijere praćen svrbežom, koji najčešće počinje u djetinjstvu.
• Alergije na hranu: Nastaju kao imunološke reakcije na namirnice kao što su mlijeko, jaja, kikiriki ili morski plodovi.
• Alergije na lijekove: Neočekivane su reakcije na antibiotike, lijekove protiv bolova ili anestetike.
• Imunodeficijencije: Stanja čestih i teških infekcija koja nastaju usljed oslabljenog imunološkog sistema.
• Anafilaksija (alergijski šok): Teška, sistemska alergijska reakcija koja se razvija veoma brzo i može ugroziti život.

Šta uzrokuje alergije i koji su njihovi simptomi?

Alergija nastaje kada imunološki sistem bezopasne supstance pogrešno prepozna kao prijetnju. Genetska predispozicija (atopija), zagađenje okoliša i pretjerano sterilni životni uslovi među glavnim su faktorima koji doprinose razvoju alergijskih reakcija. Najčešći simptomi alergijskih reakcija su:

• Simptomi respiratornog sistema: Napadi kihanja, začepljen nos, vodenasti iscjedak iz nosa, hronični kašalj i zviždanje pri disanju.
• Kožni simptomi: Rasprostranjen svrbež, crvenilo, otok, suhoća i perutanje kože.
• Simptomi na očima: Suzenje, crvenilo, peckanje i intenzivan svrbež očiju.
• Simptomi probavnog sistema: Posebno kod alergija na hranu mogu se javiti bolovi u stomaku, mučnina, povraćanje ili proljev.

Koje su dijagnostičke metode za imunološke i alergijske bolesti?

Za izradu odgovarajućeg plana liječenja potrebno je precizno identificirati alergen i izmjeriti parametre imunološkog sistema. Ljekari specijalisti postavljaju dijagnozu kombinovanjem kliničke anamneze pacijenta sa savremenim laboratorijskim metodama. Glavne dijagnostičke i testne metode koje se koriste na Odjelu za imunologiju i alergijske bolesti su:

• Kožni prick test: Najčešće korištena metoda pri kojoj se male količine uobičajenih alergena nanose na kožu.
• Patch test (epikutani test): Posebno se koristi kod kontaktnog ekcema, a zasniva se na postavljanju flastera s alergenima na leđa tokom 48–72 sata.
• Specifični IgE testovi iz krvi: Omogućavaju mjerenje nivoa antitijela specifičnih za određeni alergen u krvi.
• Testovi plućne funkcije (PFT): Kod pacijenata kod kojih se sumnja na astmu mjere kapacitet pluća i stepen suženja disajnih puteva.
• Oralni provokacijski testovi hranom: Postupak u kojem se sumnjiva namirnica pacijentu daje pod kontroliranim uslovima uz praćenje reakcije.
• Nivoi imunoglobulina: Laboratorijska analiza količine IgG, IgA, IgM i IgE u krvi.

Koje su metode liječenja u imunologiji i alergologiji?

Liječenje imunoloških i alergijskih bolesti zasniva se na kontroli simptoma i smanjenju preosjetljivosti imunološkog sistema. Osnovno pravilo liječenja jeste da se pacijent, koliko god je moguće, udalji od identificiranog alergena. Glavne metode liječenja koje se primjenjuju na Odjelu za imunologiju i alergijske bolesti su:

• Izbjegavanje alergena (eliminacija): Identificiranu hranu ili okolišni faktor potrebno je ukloniti iz životnog okruženja.
• Farmakološko liječenje: Simptomi se mogu ublažiti antihistaminicima, sprejevima za nos (kortikosteroidima) i lijekovima za astmu.
• Imunoterapija (vakcina protiv alergije): Postupak u kojem se alergen na koji je pacijent osjetljiv daje organizmu u postepeno rastućim dozama kako bi se imunološki sistem navikao na tu supstancu.
• Biološki lijekovi: Ciljane terapije koje se koriste kod teške astme ili hronične urtikarije koje ne odgovaraju na standardno liječenje.

Šta učiniti u slučaju alergijskog šoka (anafilaksije)?

Anafilaksija je najteža alergijska reakcija koja se može razviti u roku od nekoliko minuta i zahvatiti vitalne organe. Ubod pčele, određeni lijekovi ili namirnice poput lješnjaka i kikirikija mogu izazvati anafilaktički šok. U slučaju alergijskog šoka (anafilaksije) potrebno je poduzeti sljedeće ključne korake:

• Potrebno je pozvati hitnu pomoć. Bez odlaganja treba kontaktirati broj 112 ili najbližu zdravstvenu ustanovu.
• Treba primijeniti autoinjektor adrenalina. Ako pacijent kod sebe ima prethodno propisani adrenalinski autoinjektor, treba ga primijeniti u područje natkoljenice.
• Potrebno je pravilno pozicionirati pacijenta. Pacijenta treba položiti na leđa, a noge podići približno 30 cm iznad podloge.
• Potrebno je pratiti vitalne znakove. Disanje i puls treba kontinuirano kontrolirati i osigurati da pacijent ne ostane sam.

Često postavljana pitanja o imunologiji i alergijskim bolestima

Da li se alergijski test radi natašte?

Za kožne alergijske testove uglavnom nije potrebno biti natašte, ali kod krvnih testova treba slijediti preporuke ljekara.

Treba li prekinuti uzimanje lijekova prije alergijskog testa?

Budući da antihistaminici mogu uticati na rezultate testiranja, obično ih je potrebno prestati uzimati 7–10 dana prije testa.

Da li je alergija genetska bolest?

Da. Prisustvo alergijske bolesti kod majke ili oca značajno povećava rizik od pojave alergije kod djeteta.

Koliko traje alergijska imunoterapija (vakcina protiv alergije)?

Kako bi se postigla djelotvorna desenzibilizacija, liječenje alergijskom imunoterapijom obično traje između 3 i 5 godina.

Kada se može uraditi alergijski test kod beba?

Kod alergija na hranu testiranje se može provoditi u bilo kojoj dobi, počevši od dojenačkog perioda; ne postoji određena dobna granica za testiranje.

Može li sezonska alergija prerasti u astmu?

Kod neliječenog alergijskog rinitisa postoji veći rizik od razvoja astme usljed zahvatanja donjih disajnih puteva.

Zbog kojih simptoma treba posjetiti Odjel za imunologiju?

Odjelu za imunologiju i alergijske bolesti treba se obratiti u slučaju čestih ponavljajućih infekcija, hroničnog curenja iz nosa, dugotrajnog kašlja i svrbežnih osipa na koži.

Dječije infektivne bolesti su medicinska specijalistička oblast koja obuhvata sve zarazne bolesti uzrokovane bakterijama, virusima, parazitima i gljivicama, od rođenja do kraja adolescencije. Budući da je imunološki sistem djece još uvijek u razvoju, infekcije u ovoj dobnoj grupi mogu imati drugačiji tok nego kod odraslih i zahtijevaju poseban stručni pristup.

Odjel dječijih infektivnih bolesti zbrinjava širok spektar stanja, od jednostavnih infekcija gornjih disajnih puteva do složenih i rezistentnih bolničkih infekcija. Rana dijagnoza i pravilno planiranje liječenja veoma su važni kako bi se spriječili zastoji u rastu i razvoju djece te moguće komplikacije.

Šta su dječije infektivne bolesti?

Dječije infektivne bolesti su naučna oblast koja proučava klinička stanja nastala ulaskom mikroorganizama u organizam kod osoba u dobi od 0 do 18 godina. Osnovna razlika u odnosu na infektivne bolesti kod odraslih jeste u tome što se metabolizam i imunološki odgovor djeteta mijenjaju u zavisnosti od dobne grupe, kao što su novorođenčad, dojenčad i mala djeca.

Dječije infektivne bolesti ne bave se samo liječenjem postojećih oboljenja, već imaju važnu ulogu i u preventivnoj medicini, uključujući kreiranje strategija imunizacije (vakcinacije) i upravljanje epidemijama. U savremenoj medicini stručnjaci za pedijatrijske infekcije smatraju se autoritetima i u području rezistentnih bakterijskih infekcija i rijetkih tropskih bolesti.

Koji su uzroci infekcija kod djece?

Na nastanak infekcija u dječijoj dobi zajedno utiču faktori iz okoline, higijenske navike i biološke predispozicije. Načini ulaska uzročnika bolesti u organizam i glavni uzroci infekcija kod djece su sljedeći:

• Patogeni mikroorganizmi: Virusi, koji su najčešći uzročnici, kao i bakterije, gljivice i paraziti, predstavljaju glavne uzročnike infekcija.
• Razvoj imunološkog sistema: Jedan od faktora je to što imunološka memorija kod beba i male djece još nije u potpunosti razvijena.
• Vrtićko i školsko okruženje: U zatvorenim i prenapučenim prostorima infekcije se kapljičnim putem mogu veoma brzo širiti.
• Nedovoljna higijena: Nedovoljno razvijena navika pranja ruku i prijenos fekalno-oralnim putem (ruka-usta) mogu biti uzroci infekcija.
• Nedostaci u vakcinaciji: Nepridržavanje redovnog kalendara vakcinacije može dovesti do razvoja bolesti koje se mogu spriječiti.

Koji su simptomi dječijih infektivnih bolesti?

Iako se infekcije mogu manifestirati različitim simptomima u zavisnosti od zahvaćenog organskog sistema, neki opći simptomi često se javljaju kod djece. Simptomi dječijih infektivnih bolesti uključuju:

• Povišena temperatura: Karakterizira je porast tjelesne temperature na 38°C ili više. To je jedan od osnovnih odbrambenih mehanizama organizma u borbi protiv infekcije.
• Malaksalost i gubitak apetita: Izražen pad nivoa svakodnevne aktivnosti djeteta i odbijanje hrane.
• Osip: Crvenilo, izbočine ili mjehurići ispunjeni tečnošću koji se pojavljuju na koži.
• Poteškoće s disanjem: Mogu uključivati ubrzano disanje, kašalj, zviždanje pri disanju ili začepljen nos.
• Problemi s probavnim sistemom: Obuhvataju gastrointestinalne tegobe poput povraćanja, bolova u stomaku i proljeva.
• Bolovi u zglobovima i mišićima: Bolna stanja koja mogu uzrokovati ograničenje pokreta.

Koje su najčešće infekcije u dječijoj dobi?

Najčešće bolesti u dječijoj dobi uglavnom zahvataju respiratorni i probavni sistem. Najčešće dječije infektivne bolesti koje se susreću u pedijatrijskim ambulantama su:

• Infekcije gornjih disajnih puteva: Prehlada, gripa (influenza), sinusitis i faringitis.
• Infekcije donjih disajnih puteva: Bronhitis, bronhiolitis i upala pluća (pneumonija).
• Bolesti praćene osipom: Vodene kozice, ospice, rubeola, bolest šaka-stopala-usta i šesta bolest (Roseola infantum).
• Infekcije urinarnog sistema: Infekcije mokraćnih puteva i cistitis.
• Gastrointestinalne infekcije: Rotavirus, norovirus i proljevi bakterijskog porijekla.
• Infekcije centralnog nervnog sistema: Meningitis i encefalitis (hitna stanja koja zahtijevaju intervenciju stručnjaka).

Koje su dijagnostičke metode kod dječijih infektivnih bolesti?

Dijagnostički proces kod dječijih infektivnih bolesti počinje fizičkim pregledom ljekara specijaliste i nastavlja se uzimanjem anamneze simptoma. U zavisnosti od vrste infekcije na koju se sumnja, mogu biti potrebne dodatne pretrage. Dijagnostičke metode kod dječijih infektivnih bolesti uključuju:

• Kompletna krvna slika (hemogram): Prisustvo infekcije procjenjuje se na osnovu nivoa bijelih krvnih ćelija (leukocita).
• Bris grla: Primjenjuje se kako bi se utvrdilo postoji li bakterijska infekcija grla.
• Analiza i urinokultura: Koriste se za otkrivanje infekcija mokraćnih puteva koje mogu proticati bez izraženih simptoma.
• Brzi antigenski testovi: Omogućavaju brzo otkrivanje specifičnih uzročnika kao što su influenza ili Strep-A.
• Metode snimanja (RTG/UZV): Koriste se za prikazivanje promjena na plućima ili apscesa u organima.
• CRP i sedimentacija: Koriste se za određivanje intenziteta upalnog procesa u organizmu.

Liječenje je usmjereno na uzročnika infekcije. Kod virusnih infekcija uglavnom se primjenjuje simptomatsko liječenje, poput snižavanja temperature, nadoknade tečnosti i odmora, dok je kod bakterijskih infekcija ključna primjena odgovarajuće doze antibiotika. Plan liječenja pažljivo se određuje prema dobi i tjelesnoj težini djeteta.

Kada se treba obratiti specijalisti za dječije infektivne bolesti?

Uobičajene infekcije kod djece najčešće liječe specijalisti pedijatrije. Međutim, ako se bolest ponavlja, ne reaguje na liječenje ili postoji sumnja na imunodeficijenciju, potrebno je obratiti se specijalisti za dječije infektivne bolesti. U sljedećim situacijama potrebno je bez odlaganja potražiti ljekarsku pomoć: 

• Visoka temperatura koja se ne može sniziti i traje duže od 3 dana
• Poremećaj svijesti ili izrazita pospanost
• Ljubičasti osip na koži koji ne blijedi na pritisak
• Jako povraćanje koje onemogućava hranjenje i znakovi dehidracije

Često postavljana pitanja o dječijim infektivnim bolestima

Treba li svakom djetetu s povišenom temperaturom dati antibiotik?

Ne. Antibiotici su djelotvorni samo kod bakterijskih infekcija i ne treba ih koristiti kod stanja uzrokovanih virusima, kao što su gripa ili prehlada.

Da li je bolest šaka-stopala-usta kod djece zarazna?

Da. To je virusna bolest koja se, posebno u vrtićima, veoma brzo širi bliskim kontaktom, zajedničkim korištenjem igračaka i kapljičnim putem.

Treba li koristiti lijekove za jačanje imunološkog sistema?

Prije svega se preporučuju uravnotežena ishrana, redovan san i potpuna vakcinacija. Dodaci prehrani trebaju se koristiti isključivo uz nadzor ljekara.

Može li dijete koje je vakcinisano protiv vodenih kozica ponovo dobiti vodene kozice?

Vjerovatnoća da vakcinisano dijete oboli veoma je mala. Čak i ako dođe do oboljenja, ono najčešće ima vrlo blag tok bez komplikacija.

Šta uzrokuje infekciju mokraćnih puteva kod beba?

Kod beba se može razviti zbog higijenskih faktora, predugog zadržavanja iste pelene ili urođenih strukturnih anomalija mokraćnih puteva.

Kada se djeci daje vakcina protiv meningitisa?

Meningitis vakcine mogu biti dio redovnog kalendara vakcinacije ili kategorije dodatnih vakcina. U pravilu se mogu početi primjenjivati u odgovarajućim dozama od drugog mjeseca života.

Kakva se ishrana preporučuje djetetu koje ima proljev?

Treba izbjegavati masnu i slatku hranu, a preporučuju se breskve, banane, rižina kaša, kuhani krompir i dovoljan unos tečnosti.

Da li je normalno da se djeca često razbolijevaju nakon polaska u vrtić?

Da. Ovo stanje, poznato i kao „vrtićki sindrom“, dio je procesa razvoja imuniteta koji nastaje kada se dijete prvi put susreće s različitim mikroorganizmima.

Transplantacija kose

Transplantacija kose je djelotvoran zahvat za one koji doživljavaju gubitak kose i žele postići prirodan izgled. Savremeni zahvati transplantacije kose izvedeni naprednim tehnikama postali su prilično uspješni i sigurni kako u pogledu procesa tako i rezultata. Operacije transplantacije kose koje izvode stručni timovi planiraju se prema potrebama svake osobe. Zahvaljujući tehnološkom napretku razvijene su različite metode i tako se mogu ponuditi primjerena rješenja za svakoga.

Šta je transplantacija kose?

Transplantacija kose je estetski zahvat koji uključuje presađivanje vlastitih zdravih folikula dlake osobe u područja koja su ćelava ili doživljavaju intenzivan gubitak kose. Glavna svrha jest uzeti folikule dlake iz područja gdje je gubitak kose minimalan, poput potiljka i iznad ušiju, i presaditi ih u područja gdje je prisutan gubitak kose.

Transplantacija kose ne pruža samo estetski izgled, nego pruža i psihološko poboljšanje povećavajući lično samopouzdanje. Zahvati transplantacije kose izvedeni stručnim rukama u skladu s medicinskim kriterijima pružaju prirodne i trajne rezultate. Zahvat se može izvesti i kod muškaraca i kod žena, a cijeli proces se planira individualno.

Zašto se izvodi transplantacija kose?

Transplantacija kose može se izvesti iz mnogih razloga, poput estetskih briga i psiholoških učinaka. Gubitak kose tokom vremena može uzrokovati da osoba ne voli svoj fizički izgled, opsjedne se njime i izgubi samopouzdanje; a društveni odnosi osobe mogu biti negativno pogođeni. Transplantacija kose je česta kozmetička intervencija koja u takvim slučajevima poboljšava kvalitet života osobe.

Transplantacija kose može se izvesti ne samo iz estetskih razloga nego i zbog traumatskih događaja poput nezgoda, opekotina ili bolesti koje mogu uzrokovati gubitak kose.

Glavni razlozi za transplantaciju kose su:

• Uklanjanje estetskih briga
• Uklanjanje gubitka kose uzrokovanog nezgodama, opekotinama, hirurškim ožiljcima ili infekcijama
• Povećanje samopouzdanja
• Pružanje trajnog i prirodnog rješenja
• Uklanjanje gubitka kose uzrokovanog nekim bolestima
• Lična sklonost

Ko je pogodan za transplantaciju kose?

Transplantacija kose je pogodna za osobe koje doživljavaju gubitak kose i žele postići trajan izgled. Međutim, nije svaka osoba koja doživljava gubitak kose pogodan kandidat za transplantaciju kose. Podobnost za transplantaciju kose ovisi o mnogim faktorima, poput zdravstvenog stanja osobe i vrste gubitka kose. Osobe koje se smatraju pogodnima za transplantaciju kose su:

• Osobe koje su općenito dobrog zdravlja
• Osobe koje doživljavaju trajan i opsežan gubitak kose
• Osobe s dovoljno folikula dlake u davalačkom području
• Osobe u dobi od 25 godina i više
• Osobe s primjerenom vrstom i kvalitetom kose
• Osobe sa stabilnim gubitkom kose

Transplantacija kose je primjerena metoda za muškarce i žene koji imaju gore navedene karakteristike. Iako se općenito preferira za muški (androgeni) obrazac gubitka kose kod muškaraca, transplantacija kose može se izvesti kod žena s prorjeđivanjem kose uzrokovanim genetskim ili hormonskim razlozima.

Ko nije pogodan za transplantaciju kose?

Transplantacija kose je medicinski zahvat i zahtijeva određene uslove. Ako ti uslovi nisu ispunjeni, zahvat se možda neće planirati jer se neće postići trajan i prirodan rezultat, a zdravlje pacijenta bit će dovedeno u opasnost. Detaljna procjena prije planiranja transplantacije kose vrlo je važna i za uspjeh procesa i za zdravlje pacijenta. Osobe koje nisu pogodne za transplantaciju kose su:

• Osobe koje nemaju dovoljno folikula dlake u davalačkom području
• Mlade osobe s aktivnim gubitkom kose
• Osobe s bolestima poput bolesti srca, uznapredovalog dijabetesa, poremećaja krvarenja i zgrušavanja
• Osobe s bolestima kože ili infekcijama
• Trudnice i dojilje
• Osobe s autoimunim bolestima poput alopecije areate
• Osobe s nerealnim očekivanjima
• Osobe s aktivnom bolešću kose

Zahvati izvedeni na osobama koje nisu pogodne za transplantaciju kose mogu uzrokovati nezadovoljstvo i neke zdravstvene probleme. Zbog toga je od velike važnosti da oni koji razmišljaju o transplantaciji kose obave detaljnu konsultaciju sa specijalistom ljekarom i procijene svoju podobnost.

Kako se izvodi transplantacija kose?

Transplantacija kose izvodi se presađivanjem folikula dlake uzetih iz davalačkog područja (obično potiljak i iznad ušiju) u rijetko ili ćelavo područje. Zahvat se sastoji od faza poput detaljnog preliminarnog pregleda, planiranja, prikupljanja graftova (folikula dlake) i presađivanja graftova.

Tokom preliminarnog pregleda ispituju se vrsta gubitka kose osobe, davalačko područje i vlasište te se dobivaju informacije o općem zdravstvenom stanju pacijenta, nakon čega se planira dan transplantacije kose. Prvi korak je obrijati davalačko područje s kojeg će se uzeti graftovi i otupiti ga lokalnom anestezijom. Tako osoba ne osjeća bol tokom zahvata.

Zatim se otvaraju kanali u koje će se postaviti folikuli dlake. Graftovi se postavljaju jedan po jedan u otvorene kanale. Nakon završetka zahvata područje se omota posebnim zavojem, a osoba se otpušta istog dana. U prvim danima mogu se javiti krastice i crvenilo, ali to je privremeno. Vidljivi rezultati uočavaju se od 6. mjeseca nadalje, a konačni rezultati obično se postižu u roku od 10–12 mjeseci.

Koje su faze transplantacije kose?

Transplantacija kose je zahvat koji se sastoji od mnogih faza. Svaka faza direktno utiče na uspjeh zahvata, pa se sve faze moraju pažljivo planirati. Transplantacija kose općenito se sastoji od tri faze:

Priprema prije transplantacije kose

Jedan od važnih koraka transplantacije kose jest proces pripreme prije zahvata. Tokom preliminarnog razgovora vrsta gubitka kose osobe, gustoća davalačkog područja, struktura kose, dob, genetski faktori i zdravstveno stanje procjenjuju se stručnim pregledom. Izvodi se krvna pretraga radi utvrđivanja ima li pacijent bolest koja bi spriječila operaciju. Planiraju se broj i raspodjela graftova koji će se presaditi. Linija kose se crta simetrično i u skladu s prirodnim izgledom. Pacijentu se kaže kako da se pripremi za dan transplantacije kose.

Trenutak operacije transplantacije kose

Davalačko područje se obrije i primjenjuje se lokalna anestezija. Graftovi se prikupljaju jedan po jedan posebnim uređajem. Graftovi se čuvaju u posebnoj otopini. U ovoj fazi, ovisno o potrebi, općenito se može uzeti između 2000 i 5000 graftova. U ćelavim područjima otvaraju se mikrokanali radi postavljanja graftova. Prikupljeni graftovi se postavljaju u kanale jedan po jedan, s velikom pažnjom.

Nakon transplantacije kose

Postoperativni period vrlo je važan za trajnost transplantacije kose. Nakon završetka transplantacije kose na područje se primjenjuju sterilni zavoji i pacijent se informira. U prvih nekoliko dana treba izbjegavati grub kontakt, a propisane lijekove treba redovno koristiti. Prvo pranje obično se izvodi u klinici 2 ili 3 dana nakon zahvata. U prvih nekoliko sedmica mogu se javiti krastice, ali one su privremene. Nove vlasi počinju se pojavljivati nakon 3. mjeseca, ali može trebati do 12 mjeseci da rezultati postanu jasni.

Koje su metode transplantacije kose?

Zahvaljujući današnjoj razvijenoj tehnologiji, zahvati transplantacije kose razvijeni su različitim tehnikama radi pružanja udobnijih i prirodnijih rezultata. Najviše preferirane metode transplantacije kose danas su FUE, DHI, sapphire FUE i robotske tehnike transplantacije kose. Tehnika koja će se primijeniti ovisi o stanju pacijenta i sklonosti ljekara. Najviše preferirane metode transplantacije kose su:

FUE tehnika transplantacije kose

Kod zahvata FUE (ekstrakcija folikularnih jedinica) mnogo više graftova prikuplja se brzo. Zahvaljujući vrhu mikromotora, može se prikupiti od 1 do 3 grafta i tako se proces transplantacije kose izvodi mnogo brže. To je jedna od najšire korištenih tehnika transplantacije kose danas.

DHI tehnika transplantacije kose

Kod zahvata DHI (direktna implantacija kose) folikuli dlake postavljaju se direktno u ćelavo područje posebnom olovkom, Choi implanterom. Kod ovog zahvata otvaranje kanala i presađivanje izvode se istovremeno Choi olovkom.

Robotska tehnika transplantacije kose

Kod ove metode folikule dlake automatski prikuplja robotski sistem. Milimetarskim i preciznim otvaračima kanala robota otvaraju se mikrokanali u bližim razmacima u ćelavom području. Budući da su otvoreni kanali vrlo mali, proces zacjeljivanja mnogo je kraći.

Sapphire FUE tehnika transplantacije kose

Ova metoda je napredna verzija klasične FUE metode. Razlika je u tome što se tokom pravljenja kanala umjesto metala koriste safirni vrhovi. Ovim posebnim vrhovima otvaraju se glatkiji kanali.

Koja je metoda transplantacije kose bolja?

Najbolja metoda za transplantaciju kose može varirati od osobe do osobe. Metodu koja će se koristiti u transplantaciji kose određuju individualne potrebe i sklonost ljekara. Svaka tehnika ima svoje prednosti.

FUE metoda je češći izbor, posebno idealna za osobe kojima je potrebno presađivanje na velika područja. Sapphire FUE pruža brže zacjeljivanje i estetski izgled. Vjerovatnije je da će je preferirati osobe koje žele da prirodnost bude u prvom planu.

DHI se može preferirati u pogledu prirodnosti i estetike. Posebno je pogodna za osobe kojima je potrebno gusto presađivanje u uskim područjima. Robotska transplantacija kose pogodna je za osobe koje žele visoku preciznost i preferiraju tehnološka rješenja.

Svaka metoda transplantacije kose uspješna je na svoj način. Najbolji rezultati postižu se metodom odabranom prema kandidatu.

Na šta trebate obratiti pažnju nakon transplantacije kose?

Transplantacija kose je medicinski zahvat kao i estetski. Nakon ovog vrlo osjetljivog zahvata slijedi pažljiv proces njege. Uspjeh operacije ovisi i o samom zahvatu i o pacijentovom pridržavanju postoperativnih pravila.

Vrlo je važno slijediti neka pravila kako bi se osigurao pravilan rast kose i spriječile komplikacije nakon operacije. Stvari na koje treba obratiti pažnju nakon transplantacije kose mogu se razmatrati pod tri glavna naslova: prva 72 sata, prve 2 sedmice i prva godina oporavka:

Na šta obratiti pažnju u prvih 72 sata

Prva tri dana nakon operacije vrlo su osjetljiva, jer folikuli dlake pokušavaju se zadržati na svojim novim mjestima. Tokom ovog procesa presađeno područje mora biti dobro zaštićeno. Glava se treba držati podignuto tokom spavanja prve noći. Treba izbjegavati kontakt poput češanja područja glave. Pušenje i konzumacija alkohola ne preporučuju se u prvim danima jer će negativno uticati na cirkulaciju krvi. Tokom ovog procesa kosa se ne smije prati; prvo pranje treba izvesti u klinici. Presađeno područje treba zaštititi od sunca.

Na šta obratiti pažnju u prve 2 sedmice

Tokom ovog perioda osjetljivost će se nastaviti jer će početi stvaranje kraste, ali će početi i zacjeljivanje. Krastice trebaju otpasti same od sebe i ne smiju se skidati rukom. Izvodi se prvo pranje. Treba preferirati odjeću koja neće izazivati trenje s područjem kose. Presađeno područje treba zaštititi od sunca.

Na šta obratiti pažnju u prvoj godini

Tokom ovog perioda kosa počinje dobro rasti i oblik kose postepeno postaje izraženiji. Period šok-gubitka može se javiti 2 ili 4 sedmice nakon transplantacije kose. To je potpuno normalan period; kosa počinje rasti nakon ispadanja. Kosa počinje rasti od 3. mjeseca nadalje, postaje vidljivija u 6. mjesecu, ali poprima konačan oblik u 12. mjesecu.

U prva 3 mjeseca treba koristiti šampon i proizvode za njegu koje preporuči klinika. Hemijski tretmani poput bojenja kose mogu se odgoditi do 1 godine. Tokom ovog perioda treba izbjegavati alate za oblikovanje kose poput fena.

Kliničke kontrole svakako ne treba zanemarivati u prvih 6 mjeseci. Adekvatna konzumacija vode i zdrava prehrana važni su faktori koje treba uzeti u obzir jer će osigurati zdraviji rast kose.

Koliko košta transplantacija kose?

Cijene transplantacije kose mogu varirati ovisno o tehnici koja će se primijeniti, broju graftova koji će se presaditi i opsegu zahvata. Svaka od različitih metoda poput FUE, DHI, sapphire FUE ili robotske transplantacije kose ima cijenu ovisno o korištenoj tehnologiji i detaljima primjene.

Za jasne i personalizirane informacije o cijenama možete se obratiti Zdravstvenoj grupi Medipol i dobiti detaljne informacije od naših stručnjaka.

Koje su prednosti Centra za transplantaciju kose Medipol?

Centar za transplantaciju kose Medipol ističe se svojom tehnološkom infrastrukturom i pristupom usmjerenim na pacijenta. Zahvati transplantacije kose planiraju se u potpunosti na individualnoj osnovi. Tokom cijelog procesa pacijentima iz Turske i inostranstva pruža se individualno savjetovanje, a svi detalji prije i poslije operacije dijele se s pacijentima.

U našem centru koriste se savremene tehnike transplantacije kose poput FUE, sapphire FUE, robotske i DHI; zahvati su bezbolni i izvode se u lokalnoj anesteziji, dajući prioritet udobnosti.

Centar za transplantaciju kose Medipol ima međunarodnu JCI akreditaciju. Zahvati transplantacije kose izvode se u potpuno opremljenim, sterilnim i sigurnim bolničkim uslovima. Postoperativni proces pomno se prati, a razvoj kose podržava se PRP seansama i ličnim postupcima njege.

Bolnice koje izvode transplantaciju kose

Kao Zdravstvena grupa Medipol, nudimo pouzdana i djelotvorna rješenja u oblasti transplantacije kose sa savremenim tehnologijama i našim stručnim medicinskim kadrom. Zahvati transplantacije kose, koji se planiraju posebno za svaku osobu, izvode se u sterilnom bolničkom okruženju i po visokim standardima. Profesionalnu podršku možete dobiti na najbližoj tački uz naše bolnice koje rade na mnogim lokacijama širom Istanbula.

Naše bolnice Medipol koje nude usluge transplantacije kose:

• Bağcılar Medipol Mega Univerzitetska bolnica
• Medipol Acıbadem područna bolnica
• Bahçelievler Medipol bolnica
• Sefaköy Medipol Univerzitetska bolnica
• Çamlıca Medipol Univerzitetska bolnica
• Pendik Medipol Univerzitetska bolnica

Često postavljana pitanja o transplantaciji kose

Šta je davalačko područje?

Davalačka područja su područja gdje su folikuli dlake genetski otporni na gubitak. Obično obuhvataju potiljak i područje iznad ušiju.

Koliko traje proces transplantacije kose?

Transplantacija kose nije kratak zahvat, obično traje između 6 i 8 sati. Može trebati do godinu dana da se vide potpuni rezultati nakon zahvata.

Šta je šok-gubitak kose nakon transplantacije?

Gubitak presađene kose u roku od 2–6 sedmica nakon transplantacije kose naziva se šok-gubitak. Ovaj proces je prirodna faza u kojoj se folikuli dlake prilagođavaju svom novom mjestu. Izgubljena kosa nije trajna, jer korijeni ostaju netaknuti, nova i trajna kosa počinje rasti za približno 3–6 mjeseci. Šok-gubitak kose je normalna pojava koju doživljava svako ko je imao transplantaciju kose i ne treba biti razlog za zabrinutost.

Šta je transplantacija kose bez brijanja?

Transplantacija kose bez brijanja idealna je metoda, posebno za osobe koje žele sačuvati svoju dugu kosu. Kod ove tehnike graftovi se prikupljaju brijanjem samo malog područja iz davalačkog područja. Presađivanje se izvodi DHI ili FUE metodama. Proces oporavka nakon transplantacije kose sličan je klasičnim metodama, ali je vrijeme povratka u društveni život brže jer je presađeno područje manje uočljivo.

Kako treba izvesti prvo pranje nakon transplantacije kose?

Prvo pranje nakon transplantacije kose obično se izvodi nježno nakon 72 sata, pod kliničkim vođenjem, uz upotrebu posebnih losiona i šampona.

Boli li transplantacija kose?

Ne. Zahvat se izvodi u lokalnoj anesteziji, tako da pacijent ne osjeća bol tokom zahvata. Nakon toga možete doživjeti blagu osjetljivost, ali to je privremeno.

Hoće li presađena kosa ispasti nakon transplantacije kose?

Da, može doći do privremenog gubitka kose zbog šok-gubitka. Međutim, ove vlasi prave prostor za rast trajne kose i kosa će ponovo narasti.

Kako se određuje linija kose?

Liniju kose određuje specijalista ljekar prema strukturi lica osobe, dobi, području čela i prirodnom smjeru kose.

Šta znači 1 graft u transplantaciji kose?

Graft je struktura u kojoj se nalaze folikuli dlake, a 1 graft sadrži od 1 do 4 vlasi.

Koliko traje proces transplantacije kose?

Trajanje zahvata varira između 6 i 8 sati u prosjeku. Ovaj period može varirati ovisno o broju graftova i korištenoj tehnici.

Postoji li dobna granica za transplantaciju kose?

Općenito se ne preporučuje za osobe mlađe od 20 godina jer proces gubitka kose možda nije završen.

Kada se može dobiti prirodan izgled nakon transplantacije kose?

Nova kosa počinje se pojavljivati u 3. mjesecu, postaje gušća u 6. mjesecu i dostiže puni izgled u 12. mjesecu. Prirodan izgled se ustaljuje tokom vremena.

Kada mogu izaći nakon transplantacije kose?

Možete izaći već sljedeći dan nakon zahvata. Međutim, preporučuje se biti oprezan tokom ovog perioda jer se u prvih 7–10 dana mogu javiti krastice i osjetljivost. Područje kose treba zaštititi od sunca.

Hoće li presađena kosa ispasti u budućnosti?

Folikuli dlake uzeti iz davalačkog područja genetski su otporni na gubitak. Zbog toga je presađena kosa trajna. Međutim, okolna prirodna kosa može nastaviti ispadati.

Hoće li biti ožiljaka nakon transplantacije kose?

Budući da kod tehnika sapphire FUE, FUE, robotske i DHI nema šavova, rizik od ožiljaka prilično je nizak.

Je li transplantacija kose trajna?

Da. Budući da se presađeni folikuli dlake uzimaju iz područja koje je genetski otporno na gubitak kose, općenito su trajni doživotno.

Kako prolazi 1 mjesec nakon transplantacije kose?

Šok-gubitak kose može se javiti u prvom mjesecu, ali to je privremeno. Tokom ovog procesa provodi se redovno i pažljivo pranje, područje kose se štiti i slijede se pravila ishrane i njege.

Ko može izvoditi transplantaciju kose?

Transplantaciju kose izvodi tim iskusnih ljekara i certificiranih zdravstvenih radnika obučenih u ovoj oblasti.

Uočava li se edem nakon transplantacije kose?

Edem se može javiti u prvih nekoliko dana. Spavanje s visokim jastukom i pijenje dosta vode pomaže da edem brzo prođe.

Koju vrstu šampona treba koristiti nakon transplantacije?

Prvi mjesec treba koristiti klinički preporučene šampone s uravnoteženim pH i bez mirisa.

Mogu li imati spolni odnos nakon transplantacije kose?

Prekomjerno znojenje i naporne aktivnosti koje povećavaju cirkulaciju krvi (uključujući spolni odnos) ne preporučuju se prvih 7 dana.

Koliko kosa naraste za 3 i 6 mjeseci?

U 3. mjesecu počinju se pojavljivati tanke i slabe vlasi, a u 6. mjesecu većina kose postaje vidljiva.

Mogu li nositi kapu nakon transplantacije?

Tijesni dodaci poput kapa i beretki ne preporučuju se prvih 10 dana.

Kako spavati nakon transplantacije kose?

Prvih 3–5 dana treba ležati na leđima, s glavom u podignutom položaju, ne dodirujući presađeno područje. Spavanje na boku se ne preporučuje.

U kojoj sezoni treba izvesti transplantaciju kose?

Može se izvesti u svim sezonama. Međutim, treba obratiti pažnju na izbjegavanje izloženosti suncu i znojenja ljeti te na nošenje beretke zimi.

Kakva treba biti prehrana nakon transplantacije kose?

Preporučuje se prehrana bogata proteinima, vitaminima i mineralima. Treba izbjegavati pušenje i konzumaciju alkohola.

Uočava li se svrbež nakon transplantacije kose?

Da, svrbež je prirodan dio procesa zacjeljivanja.

Uočava li se stvaranje kraste nakon transplantacije kose?

Da. Krastice koje se stvaraju u prvih 7–10 dana skidaju se posebnom metodom pranja. Nikada se ne smiju grebati.

Mogu li izaći na sunce nakon transplantacije kose?

Potrebno je zaštititi se od direktnog sunca prvih 15 dana.

Je li potrebno koristiti vitamine nakon transplantacije kose?

U nekim slučajevima ljekar može preporučiti suplemente poput vitamina B i biotina. Međutim, treba izbjegavati nepotrebnu upotrebu i koristiti ih samo ako to preporuči ljekar.

Hoće li biti znojenja nakon transplantacije kose?

Da, ali prekomjerno znojenje i sport treba izbjegavati prvih 10 dana.

Kada trebam vježbati nakon zahvata?

Aktivnosti poput hodanja mogu se započeti nakon 7–10 dana. Međutim, treba obratiti pažnju da se ne znojite. Trening s utezima i plivanje treba odgoditi za 1 mjesec.

Jedinica intenzivne njege novorođenčadi je visoko opremljena zdravstvena ustanova u kojoj se prate i liječe bebe kojima je u prvih 28 dana nakon rođenja potrebna posebna njega i medicinska podrška. Ova jedinica osigurava pomno praćenje vitalnih funkcija beba, posebno onih rođenih prijevremeno, s niskom porođajnom težinom ili onih koje imaju zdravstvene probleme tokom ili nakon rođenja.

Šta je jedinica intenzivne njege novorođenčadi?

Jedinica intenzivne njege novorođenčadi je specijalizirana bolnička jedinica s tehnološkom infrastrukturom i stručnim timovima, stvorena za bebe kojima je u prvim danima nakon rođenja potrebno pomno praćenje, posebna podrška i napredna medicinska njega.

Za razliku od standardnih područja njege dojenčadi, jedinica intenzivne njege novorođenčadi osmišljena je za situacije koje zahtijevaju neprekidno praćenje. U ovoj jedinici neprekidno se prate disanje, otkucaji srca, nivo kisika, tjelesna temperatura i drugi vitalni znakovi beba. Zahvaljujući naprednim medicinskim uređajima, stanje beba se procjenjuje trenutno, a potrebna podrška se odmah pruža. Ovaj pristup omogućava praćenje novorođenčadi, posebno one u osjetljivim i visokorizičnim situacijama, u sigurnom okruženju.

Njega koja se pruža u jedinici nije ograničena na podršku uređaja. Postoji višestrani proces praćenja koji provode neonatolozi, timovi za zdravlje djece i iskusne medicinske sestre. Po potrebi se u proces uključuju i specijalisti iz različitih grana kako bi se stanje bebe procijenilo holističkim pristupom. Tako se stvara plan njege specifičan za potrebe svakog novorođenčeta.

Jedinica njege novorođenčadi podijeljena je na različita područja njege prema kliničkom stanju beba. Ta područja se planiraju u skladu s nivoom njege koji je svakoj bebi potreban:

• Jedinica za izrazito prijevremeno rođene bebe
• Jedinica za teško bolesnu novorođenčad rođenu u terminu
• Izolacijska jedinica u kojoj se prate pacijenti iz drugih centara i septične bebe
• Jedinica u kojoj se prate bebe čije su bolesti pod kontrolom i čije je stanje bolje
• Jedinica za pripremu otpusta u kojoj beba i majka mogu boraviti zajedno 24 sata

Zahvaljujući ovoj strukturi, svako novorođenče se prati u primjerenom okruženju prema nivou njege koji mu je potreban. Dojenčad kojoj je potrebna intenzivnija njega prati se u visoko opremljenim područjima, dok se ona čije se stanje stabilizira prebacuju na odjeljenja niže intenzivnosti radi podrške razvoju.

Koje bolesti liječi jedinica intenzivne njege novorođenčadi?

U jedinici intenzivne njege novorođenčadi mnoge bolesti i rizične situacije specifične za neonatalni period procjenjuje i prati 24 sata dnevno tim stručnjaka. Budući da organski sistemi novorođenčadi još nisu potpuno razvijeni, bolesti koje se jave u tom periodu mogu brzo napredovati. Zbog toga je jedinica intenzivne njege novorođenčadi sveobuhvatno područje njege gdje se istovremeno zbrinjavaju brojne bolesti koje zahvataju različite sisteme. Glavne bolesti i stanja koja se liječe su:

Respiratorni problemi

Jedno od najčešćih stanja s kojima se susreće u jedinici intenzivne njege novorođenčadi jesu respiratorni problemi. Kod ovih beba po potrebi se primjenjuju respiratorna podrška i napredna liječenja.

• Zatajenje disanja
• Poteškoće s disanjem zbog razvoja pluća
• Problemi zbog nedostatka surfaktanta

Problemi prijevremeno rođenih beba

Prijevremeno rođene bebe zahtijevaju posebnu njegu u mnogim aspektima. Prijevremeno rođene bebe se pomno prate zbog ranih i kasnih rizika.

Nepotpun razvoj organa

Problemi s hranjenjem i debljanjem

Rizik od infekcije

Respiratorni i cirkulatorni problemi

Urođene bolesti srca

Strukturni problemi povezani sa srcem mogu predstavljati ozbiljan rizik u neonatalnom periodu. U potrebnim slučajevima svi pred- i postoperativni procesi vode se u ovoj jedinici.

Urođene bolesti srca

Strukturne anomalije srca

Stanja koja zahtijevaju ranu intervenciju nakon rođenja

Poremećaji srčanog ritma

Problemi s ritmom koji se vide kod novorođenčadi zahtijevaju brzu intervenciju. Proces dijagnoze i liječenja planira stručni tim, a po potrebi se primjenjuju napredne metode.

Vrlo brzi otkucaji srca (tahikardija)

Vrlo spori otkucaji srca (bradikardija)

Urođene hirurške bolesti

Neke bebe mogu imati stanja koja pri rođenju zahtijevaju hiruršku intervenciju. Kod ovih bolesti pred- i postoperativni proces njege vodi se u jedinici intenzivne njege novorođenčadi.

Omfalokela

Atrezija jednjaka

Atrezija crijeva

Spina bifida

Hidrocefalus

Infekcije

Infekcije u neonatalnom periodu mogu brzo napredovati i dovesti do ozbiljnih posljedica. Zbog toga se bebe kod kojih se sumnja na infekciju pomno prate i liječe.

Sepsa (infekcija krvi)

Postnatalne infekcije

Ostala kritična stanja

Nekoj novorođenčadi može biti potrebna napredna podrška za život. I ovi slučajevi se zbrinjavaju u jedinici intenzivne njege novorođenčadi.

Teško zatajenje disanja i cirkulacije

Situacije koje zahtijevaju naprednu podršku (npr. potreba za ECMO)

Praćenje sluha i razvoja

U jedinici intenzivne njege novorođenčadi ne liječe se samo bolesti nego se pomno prati i razvojni proces bebe.

• Sve bebe prolaze BERA test sluha.
• Mogući problemi sa sluhom otkrivaju se rano.

Proces nakon otpusta nastavlja se prema planu:

• Prate se rast i razvoj beba.
• Prate se u visokorizičnoj klinici za novorođenčad do 2–3. godine.
• Redovno se rade kontrolni pregledi.

Zahvaljujući ovom procesu praćenja, sigurno se procjenjuju i fizički i neurološki razvoj beba, a mogući rizici se rano rješavaju.

Koje se tehnologije koriste u jedinici intenzivne njege novorođenčadi?

Jedinica intenzivne njege novorođenčadi opremljena je naprednim tehnološkim sistemima koji omogućavaju neprekidno praćenje vitalnih funkcija dojenčadi i brzu intervenciju. Uređaji koji se koriste u ovoj jedinici omogućavaju sigurno i djelotvorno vođenje mnogih kritičnih procesa, od respiratorne podrške do snimanja, od praćenja u realnom vremenu do laboratorijskih analiza. Glavne tehnologije koje se koriste u jedinici su:

• Konvencionalni mehanički ventilator
• Visokofrekventni oscilirajući mehanički ventilator
• Višekanalni monitor intenzivne njege uz krevet
• Pulsni oksimetar
• Konvencionalni uređaj za fototerapiju
• Uređaj za fototerapiju visokog intenziteta

Tehnologije koje pružaju mogućnosti snimanja i procjene uz krevet:

• Mobilni rendgen-aparat
• Mobilni ultrazvučni aparat
• ECHO-Doppler aparat

Zahvaljujući ovim uređajima, direktni postupci snimanja mogu se izvesti uz krevet bez vađenja dojenčadi iz inkubatora, čime se podržava brz dijagnostički proces. Laboratorijska tehnologija za biohemijsku procjenu u realnom vremenu je kapilarni analizator plinova u krvi.

Ovaj uređaj omogućava neprekidno 24-satno mjerenje važnih biohemijskih parametara poput plinova u krvi, bilirubina, natrija, kalija, kalcija i kreatinina, koristeći samo malu količinu krvi uzete s pete dojenčeta.

Zahvaljujući ovoj tehnološkoj infrastrukturi, jedinica intenzivne njege novorođenčadi pruža napredno okruženje njege koje može pratiti stanje dojenčadi u realnom vremenu i brzo ponuditi svu potrebnu medicinsku podršku.

Uvod: medicinska onkologija je medicinska specijalnost odgovorna za planiranje liječenja, praćenje toka i primjenu terapija lijekovima kod pacijenata kojima je dijagnosticiran rak. Kao subspecijalnost interne medicine, medicinska onkologija se fokusira na razumijevanje biologije ćelija raka radi sprječavanja napredovanja bolesti i poboljšanja kvaliteta života pacijenata.

Šta je medicinska onkologija?

Medicinska onkologija je sveobuhvatna oblast medicine posvećena liječenju malignih tumora terapijama zasnovanim na lijekovima. Onkolozi su odgovorni za određivanje najprimjerenije strategije liječenja prema stadiju raka i općem zdravstvenom stanju pacijenta.

Medicinska onkologija ne fokusira se samo na liječenje postojećeg raka nego ima važnu ulogu i u probiru na rak, procjeni genetskog rizika i strategijama prevencije raka.

Koje bolesti liječi medicinska onkologija?

Odjeljenje medicinske onkologije bavi se sistemskim liječenjem malignih bolesti koje se mogu razviti u gotovo svim organima i tkivima tijela. Glavne grupe bolesti koje se prate u okviru Odjeljenja medicinske onkologije uključuju sljedeće:

•  Rak dojke: jedna od najčešćih vrsta raka među ženama, zbrinjava se hormonskim terapijama i ciljanim biološkim liječenjem.
•  Rak pluća: planovi liječenja hemoterapijom i imunoterapijom razvijaju se i za mikrocelularni i za nemikrocelularni rak pluća.
•  Gastrointestinalni karcinomi: tumori debelog crijeva, rektuma, želuca, gušterače i jednjaka spadaju u specijalno područje medicinske onkologije.
•  Ginekološki karcinomi: terapije lijekovima primjenjuju se kod raka jajnika, materice i grlića materice.
•  Urološki karcinomi: liječenje raka prostate, mjehura i bubrega u uznapredovaloj fazi vode specijalisti medicinske onkologije.
•  Karcinomi glave i vrata: sistemsko liječenje i kontrola bolesti pružaju se kod tumora koji zahvataju grkljan, usnu šupljinu i ždrijelo.
•  Neuroonkologija: postoperativno medicinsko liječenje i potporne terapije kod tumora mozga pomno se prate i zbrinjavaju.

Koje se dijagnostičke metode koriste u medicinskoj onkologiji?

Odjeljenje medicinske onkologije provodi sveobuhvatan proces procjene za pacijente kod kojih se sumnja na rak kako bi se utvrdila vrsta raka i opseg njegovog širenja. Tačna dijagnoza je neophodna za poboljšanje ishoda liječenja i povećanje vjerovatnoće uspješne terapije. Glavne dijagnostičke metode koje se koriste u medicinskoj onkologiji uključuju:

•  Tehnike snimanja: PET-CT, MRI, kompjuterizovana tomografija (CT) i ultrasonografija koriste se za utvrđivanje položaja, veličine i opsega tumora.
•  Patološki pregled: konačna dijagnoza se postavlja mikroskopskom procjenom uzoraka tkiva dobivenih biopsijom.
•  Tumorski markeri: pretrage krvi i mokraće izvode se radi mjerenja nivoa biomarkera i proteina povezanih s rakom, kao što su PSA, CEA i CA-125.
•  Genetsko i molekularno testiranje: napredne analize provode se radi prepoznavanja genetskih mutacija unutar tumora i predviđanja njihovog odgovora na određene terapije.
•  Tečna biopsija: inovativan dijagnostički pristup koji analizira cirkulirajuću tumorsku DNK (ctDNA) u krvotoku radi otkrivanja i praćenja raka.

Koje se metode liječenja koriste u medicinskoj onkologiji?

U medicinskoj onkologiji liječenje se planira prema stadiju bolesti i može biti kurativno (usmjereno na potpuni oporavak) ili palijativno (usmjereno na poboljšanje kvaliteta života i ublažavanje simptoma). Budući da svaki pacijent ima jedinstven biološki profil, pristupi liječenju se u skladu s tim individualiziraju.

Glavne metode liječenja koje se koriste u medicinskoj onkologiji uključuju:

•  Hemoterapija: liječenje zasnovano na lijekovima osmišljeno da zaustavi rast i umnožavanje ćelija raka.
•  Ciljane terapije (pametni lijekovi): lijekovi koji specifično ciljaju određene receptore ili molekularne puteve u ćelijama raka uz svođenje na minimum oštećenja zdravih tkiva.
•  Imunoterapija: savremeni pristup liječenju koji stimulira vlastiti imunološki sistem tijela da prepozna i uništi ćelije raka.
•  Hormonska terapija: liječenja koja potiskuju proizvodnju hormona ili blokiraju hormonsku aktivnost, posebno kod hormonski osjetljivih tumora poput raka dojke i prostate.
•  Potporne terapije: terapije usmjerene na smanjenje nuspojava povezanih s liječenjem, uključujući mučninu, umor i bol, čime se poboljšavaju udobnost i dobrobit pacijenta.

Multidisciplinarni pristup u medicinskoj onkologiji

Liječenje raka je zajednički proces koji zahtijeva stručnost i zajedničko odlučivanje više medicinskih specijalnosti, a ne jedne discipline. Medicinski onkolozi rade u uskoj koordinaciji s raznim odjeljenjima tokom procesa dijagnoze, liječenja i praćenja. Ključne uključene specijalnosti su:

•  Opća hirurgija (hirurška onkologija): odgovorna za hirurško uklanjanje tumora kada je to primjereno.
•  Radijaciona onkologija: koristi visokoenergetsko zračenje za uništavanje ćelija raka i kontrolu rasta tumora.
•  Radiologija i nuklearna medicina: imaju ključnu ulogu u određivanju stadija raka, planiranju liječenja i praćenju odgovora na terapiju.
•  Patologija: pruža detaljne nalaze o vrsti tumorskih ćelija, molekularnim karakteristikama i genetskim osobinama, pomažući usmjeriti odluke o liječenju.

Psihijatrija je grana medicine koja se bavi dijagnozom, liječenjem i praćenjem mentalnih stanja koja utiču na emocije, misli i ponašanja osoba. Psihijatrijski problemi, koji direktno utiču na kvalitet života ljudi, mogu se ispoljiti mnogim različitim simptomima poput stresa, anksioznosti, depresije, problema sa spavanjem i drugih. Psihijatrija se ne fokusira samo na liječenje bolesti; ima za cilj i zaštititi i poboljšati mentalnu dobrobit osobe.

Šta su mentalno zdravlje i bolesti (psihijatrija)?

Mentalno zdravlje i bolesti, poznato i kao psihijatrija, grana je medicine koja se bavi procjenom, dijagnozom i liječenjem stanja koja utiču na emocije, misli, ponašanja i mentalno funkcioniranje osobe. Psihijatrija primjenjuje holistički pristup mentalnim procesima osobe, baveći se ne samo mentalnim bolestima nego i njihovim uticajem na svakodnevni život, odnose, funkcionalnost i ukupan kvalitet života.

Psihijatrija je oblast koju vode specijalisti koji su prošli medicinsku obuku. Procjenjuje odnos između mentalnih simptoma i fizičkih, bioloških, psiholoških i okolišnih faktora. Promjene raspoloženja, misaoni procesi, ponašanja i funkcionalna oštećenja koja osobe doživljavaju ispituju se u okviru psihijatrijske procjene. Na osnovu te procjene može se razviti personalizirana dijagnoza i plan liječenja.

Čime se bave mentalno zdravlje i bolesti (psihijatrija)?

Psihijatrija se bavi vrlo širokim rasponom bolesti koje utiču na emocije, misli i ponašanja osobe. Psihijatrijske bolesti nisu ograničene na samo nekoliko kategorija; u ovom okviru razmatraju se mnoga različita mentalna stanja koja utiču na kvalitet života osobe.

• Anksiozni poremećaji (panični poremećaj, opsesivno-kompulzivni poremećaj, socijalna fobija i druge fobije): to su mentalna stanja koja se odlikuju intenzivnom anksioznošću, strahom, ponavljajućim mislima i ponašanjima izbjegavanja koja osobi otežavaju svakodnevni život.
• Poremećaji raspoloženja (depresija, bipolarni poremećaj): to su bolesti koje se odlikuju dugotrajnim oscilacijama raspoloženja osobe, poput perioda depresije, nedostatka motivacije ili izrazitog uzdizanja (manija).
• Psihotični poremećaji (šizofrenija, paranoidni poremećaj): to su ozbiljne mentalne bolesti koje se odlikuju iskrivljenom percepcijom stvarnosti, halucinacijama, sumanutim idejama i izraženim promjenama u misaonim procesima.
• Poremećaji ličnosti su dugotrajna mentalna stanja koja se odlikuju gubitkom fleksibilnosti i poteškoćama u prilagodbi obrazaca mišljenja, emocija i ponašanja.
• Seksualna disfunkcija: to su problemi koji negativno utiču na seksualni život osobe, poput smanjene seksualne želje, poteškoća s uzbuđenjem ili problema s postizanjem orgazma.
• Poremećaji jedenja su poremećaji koji se odlikuju narušenim ponašanjem u ishrani, poput prejedanja, restriktivnog jedenja ili iskrivljene slike o vlastitom tijelu.
• Poremećaji spavanja: to su problemi koji utiču na kvalitet odmora osobe, poput nesanice, prekomjernog spavanja ili poremećaja obrazaca spavanja.
• Psihosomatski poremećaji su bolesti u kojima se psihološki faktori ispoljavaju kao fizički simptomi (bol, problemi sa želucem itd.) bez fizičkog uzroka.
• Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP): stanje koje se odlikuje ponavljajućim sjećanjima, noćnim morama i intenzivnim stresnim reakcijama nakon traumatskog događaja.
• Ovisnost (ovisnost o alkoholu, supstancama i ponašanjima): odlikuje se gubitkom kontrole nad supstancom ili ponašanjem i negativnim uticajem koji to ima na život osobe.
• Poremećaj pažnje i hiperaktivnosti (ADHD): neurorazvojni poremećaj koji se odlikuje skraćenim rasponom pažnje, prekomjernim kretanjem i impulsivnošću.
• Demencija i drugi neurokognitivni poremećaji: to su bolesti koje se odlikuju progresivnim propadanjem kognitivnih funkcija poput pamćenja, mišljenja i donošenja odluka.

Koje su dijagnostičke metode za mentalno zdravlje i bolesti (psihijatriju)?

Dijagnostičke metode u mentalnom zdravlju i bolestima (psihijatriji) uključuju detaljnu procjenu simptoma koji utiču na emocije, misli, ponašanja i funkcioniranje osobe u svakodnevnom životu. Dijagnostički proces u psihijatriji ne zasniva se na jednom simptomu; zajedno se razmatraju tegobe osobe, životna historija, mentalno stanje, fizičko zdravlje i potrebe.

Dijagnostička metoda u psihijatriji zasniva se na kliničkom razgovoru. Tokom tog razgovora psihijatar procjenjuje simptome osobe, koliko dugo ti simptomi traju, kako utiču na svakodnevni život, obrasce spavanja i apetita, raspoloženje, obrasce mišljenja, stresore i socijalne odnose. Po potrebi se u dijagnostički proces uključuju i porodična historija, ranija liječenja i korišteni lijekovi.

Pregled mentalnog stanja ima značajnu ulogu u dijagnostičkom procesu. Ovom procjenom promatraju se govor, raspoloženje, misaoni procesi, percepcija, pažnja i pamćenje osobe. To omogućava holističniju analizu psiholoških simptoma osobe.

U nekim slučajevima za podršku psihijatrijskoj procjeni mogu se koristiti psihološki testovi i skale. Standardni alati za procjenu depresije, anksioznosti, pažnje, osobina ličnosti, problema sa spavanjem ili kognitivne funkcije mogu pomoći u dijagnozi. Ovi testovi sami po sebi nisu dovoljni za dijagnozu; dobivaju smisao tek kada se razmatraju zajedno sa stručnom procjenom.

Psihijatrijski simptomi ponekad mogu biti povezani s fizičkim bolestima, hormonskim promjenama, nedostacima vitamina, neurološkim stanjima ili lijekovima. Zbog toga se po potrebi mogu zatražiti laboratorijske pretrage, metode snimanja ili procjene drugih medicinskih specijalnosti. Cilj je razgraničiti moguće osnovne fizičke uzroke simptoma i uspostaviti najtačniji dijagnostički proces.

Koje su metode liječenja za mentalno zdravlje i bolesti (psihijatriju)?

Metode liječenja mentalnog zdravlja i bolesti (psihijatrije) sastoje se od višestrukih pristupa planiranih prema dijagnozi osobe, težini simptoma i individualnim potrebama. Cilj psihijatrijskog liječenja nije samo smanjiti simptome nego i poboljšati funkcioniranje osobe u svakodnevnom životu, podržati mentalnu ravnotežu i unaprijediti kvalitet života. Glavne primijenjene metode liječenja su sljedeće:

• Liječenje lijekovima (farmakoterapija): uključuje propisivanje lijekova od strane psihijatra radi regulacije hemijske ravnoteže mozga i kontrole psiholoških simptoma.
• Psihoterapija (terapija razgovorom): pomaže osobama razumjeti svoje emocije, misli i ponašanja, nositi se s teškim životnim događajima i razviti zdravije obrasce ponašanja.
• Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) je strukturirana metoda terapije koja ima za cilj prepoznati i promijeniti negativne obrasce mišljenja i s njima povezana ponašanja.
• EMDR terapija: pomaže smanjiti uticaj traumatskih iskustava na osobu i podržava zdraviju obradu tih sjećanja.
• Dijalektičko-bihevioralna terapija (DBT): ima za cilj poboljšati regulaciju emocija, zbrinjavanje stresa, svjesnost i vještine međuljudskih odnosa.
• Psihodinamska terapija bavi se uticajem ranijih iskustava, nesvjesnih procesa i unutrašnjih sukoba na sadašnje emocije i ponašanja.
• Porodična i partnerska terapija: fokusira se na poboljšanje komunikacije unutar porodice, zbrinjavanje problema u odnosima i zdravije rješavanje sukoba između partnera.
• Grupna terapija je terapijska metoda u kojoj se osobe koje se suočavaju sa sličnim izazovima mentalnog zdravlja okupljaju pod vodstvom stručnjaka radi razmjene iskustava, dobivanja podrške i stjecanja svijesti.
• Psihoedukacija: uključuje informiranje osobe i njenih bližnjih o mentalnoj bolesti, njenim simptomima, procesu liječenja i mehanizmima suočavanja.
• Programi rehabilitacije i psihosocijalne podrške: podržavaju prilagodbu osobe socijalnom životu, poslu, obrazovanju i vještinama svakodnevnog života, posebno u slučajevima dugotrajne mentalne bolesti.
• Terapije zasnovane na svjesnosti pomažu osobama primijetiti svoje misli i osjećaje bez osuđivanja, ostati prisutan u trenutku i zdravije se nositi sa stresom.
• Art-terapija: kroz slikanje, muziku, dramu ili druge kreativne metode pomaže osobama izraziti emocije i postići mentalno opuštanje.
• Radna terapija (ergoterapija) je potporni pristup liječenju koji ima za cilj povećati učešće osobe u aktivnostima svakodnevnog života, radnom životu i socijalnim ulogama.
• Biofeedback: pomaže osobama naučiti prepoznati i kontrolirati tjelesne reakcije, poput srčane frekvencije, disanja i napetosti mišića.
• Neurofeedback je metoda koja može pružiti podršku u područjima poput pažnje, anksioznosti i kontrole emocija praćenjem i reguliranjem moždanih valova.
• Terapije stimulacije mozga: to su napredne opcije liječenja usmjerene na reguliranje moždane aktivnosti u nekim slučajevima kada lijekovi i psihoterapija nisu dali dovoljne rezultate.
• Elektrokonvulzivna terapija (EKT): metoda stimulacije mozga koja se primjenjuje na kontroliran način, posebno kod teške depresije, rezistentnih mentalnih bolesti ili određenih psihotičnih stanja.
• Transkranijalna magnetna stimulacija (TMS): uključuje upotrebu magnetnih valova za stimulaciju određenih regija mozga i smanjenje simptoma.
• Promjene načina života: proces liječenja podržavaju navike poput redovnog spavanja, zdrave ishrane, tjelesne aktivnosti, zbrinjavanja stresa i socijalne podrške.

Odjeljenje reumatologije bavi se dijagnozom i liječenjem boli, oticanja, ograničene pokretljivosti i gubitka funkcije koji zahvataju zglobove, kosti, mišiće, vezivna tkiva i meka tkiva. Reumatske bolesti su sistemska stanja koja nisu ograničena na zglobove; mogu zahvatiti i vitalne organe poput srca, pluća, bubrega i kože. Cilj rane dijagnoze i primjerenog liječenja je spriječiti trajno oštećenje zglobova i zahvatanje organa koje se može razviti kao posljedica ovih bolesti.

Šta je reumatologija?

Reumatologija je subspecijalnost interne medicine koja se fokusira na hronična bolna stanja koja zahvataju mišićno-koštani sistem tijela, kao i na autoimune bolesti. Autoimunost je stanje u kojem imunološki sistem pogrešno prepoznaje vlastite ćelije tijela kao strane i napada ih. Autoimunost čini osnovu mnogih reumatoloških poremećaja.

Specijalisti reumatologije nazivaju se reumatolozi. Reumatolozi dijagnosticiraju reumatske bolesti i razvijaju individualizirane planove liječenja prilagođene specifičnom stanju i potrebama svakog pacijenta. Budući da je tok ovih bolesti često dugotrajan (hroničan), uska saradnja pacijenta i ljekara ima ključnu ulogu u poboljšanju uspjeha liječenja.

Koje bolesti liječi Odjeljenje reumatologije?

Klinika reumatologije bavi se širokim spektrom bolesti, uključujući i one koje nastaju zbog mehaničkog trošenja i one uzrokovane upalnim procesima. Glavne bolesti koje prati odjeljenje reumatologije su sljedeće:

• Reumatoidni artritis (upalni reumatizam zglobova): hronična upalna bolest koja prvenstveno zahvata male zglobove šaka i stopala i obično slijedi simetričan obrazac.
• Ankilozantni spondilitis: hronična reumatska bolest koja prvenstveno zahvata donji dio leđa i kičmu i odlikuje se jutarnjom ukočenošću.
• Lupus (bolest leptira): sistemska bolest vezivnog tkiva koja može zahvatiti više organa, uključujući kožu, zglobove, bubrege i krvne ćelije.
• Osteoartroza (kalcifikacija): mehanička bolest koja se razvija kao posljedica postepenog trošenja zglobne hrskavice tokom vremena.
• Giht: to su nagli i bolni napadi koji nastaju kao posljedica nakupljanja kristala u zglobovima zbog poremećaja metabolizma mokraćne kiseline.
• Sjögrenov sindrom: poremećaj imunološkog sistema koji cilja egzokrine žlijezde i odlikuje se suhim očima i suhim ustima.
• Psorijatični artritis: upalni artritis koji se može javiti kod osoba s psorijazom.
• Behçetova bolest: multisistemska bolest koja se odlikuje ulceracijama u ustima i genitalnom području, upalom oka i vaskularnim zahvatanjem.
• Vaskulitis: odnosi se na upalna stanja koja se javljaju u zidovima krvnih žila.
• Fibromijalgija: reumatsko stanje mekog tkiva koje se odlikuje raširenom boli u mišićima, umorom i poremećajima spavanja.

Koje su dijagnostičke metode koje se koriste u reumatologiji?

Dijagnoza reumatoloških bolesti zahtijeva multidisciplinarni pristup i često je poput slaganja dijelova slagalice. Klinički pregled, medicinska anamneza pacijenta i napredne laboratorijske pretrage čine osnovu dijagnostičkog procesa. Dijagnostičke metode u reumatologiji uključuju:

• Laboratorijske pretrage: pretrage krvi i mokraće koriste se za mjerenje nivoa upale u tijelu i otkrivanje autoantitijela.
• Metode snimanja: koriste se za promatranje oštećenja strukture zgloba, trošenja ili povećanog nakupljanja tekućine.
• Analiza zglobne tekućine: tekućina uzeta iz otečenog zgloba pregleda se pod mikroskopom radi istraživanja prisustva kristala ili infekcije.

Šta su reumatološke pretrage?

Laboratorijske pretrage koriste se za potvrdu prisustva reumatološke bolesti ili za isključivanje drugih mogućih stanja. Najčešće korištene reumatološke pretrage su:

• Sedimentacija (SE) i CRP: to su krvne pretrage koje ukazuju na ukupan nivo upale (upalne aktivnosti) u tijelu.
• Reumatoidni faktor (RF) i Anti-CCP: to su specifične pretrage antitijela koje se koriste u dijagnozi reumatoidnog artritisa.
• ANA (antinuklearno antitijelo) test: od kritične je važnosti za probir lupusa i drugih bolesti vezivnog tkiva.
• HLA-B27: genetski marker koji se provjerava kada se sumnja na ankilozantni spondilitis.
• Mokraćna kiselina: procjenjuje se radi dijagnoze i praćenja gihta.
• Kompletna krvna slika i pretrage funkcije bubrega/jetre: izvode se radi praćenja sistemskih učinaka bolesti i procjene podobnosti za upotrebu lijekova.

Ko se treba obratiti Odjeljenju reumatologije?

Ne ukazuje svaka bol u zglobovima na reumatsku bolest, ali određeni specifični simptomi upućuju na to da je potrebna konsultacija s reumatologom. Posebno je važno da osobe s genetskom predispozicijom pomno prate svoje simptome. Odjeljenju reumatologije primjereno je da se obrate sljedeće osobe:

• Osobe koje pri buđenju ujutro osjećaju ukočenost u zglobovima ili donjem dijelu leđa koja traje dulje od 30 minuta
• Osobe koje osjećaju crvenilo, oticanje i osjećaj pojačane topline u zglobovima
• Osobe koje imaju bol u donjem i gornjem dijelu leđa koja se pogoršava tokom odmora, a poboljšava kretanjem
• Osobe koje razviju prekomjernu osjetljivost na sunčevu svjetlost ili osip u obliku leptira na licu
• Osobe koje imaju neobjašnjivu ponavljajuću povišenu temperaturu i umor
• Osobe koje primijete blijeđenje ili plavičastu promjenu boje prstiju kao odgovor na hladnoću (Raynaudov fenomen)

Koje su metode liječenja reumatoloških bolesti?

Liječenje reumatoloških bolesti varira ovisno o vrsti i težini bolesti, kao i o općem zdravstvenom stanju pacijenta. Primarni ciljevi liječenja su potisnuti upalu, ublažiti bol i poboljšati kvalitet života pacijenta uz sprječavanje oštećenja zglobova. Glavne metode liječenja koje se koriste u zbrinjavanju reumatoloških bolesti su sljedeće:

• Terapija lijekovima: koriste se protuupalni lijekovi, kortikosteroidi i lijekovi koji modificiraju tok bolesti (DMARD).
• Biološke metode: u slučajevima koji ne reagiraju na konvencionalna liječenja preferiraju se napredni lijekovi koji ciljaju specifične komponente imunološkog sistema.
• Fizioterapija i rehabilitacija: primjenjuju se programi vježbi za održavanje raspona pokreta zglobova i jačanje mišića.
• Prilagodbe načina života: mediteranska prehrana, održavanje idealne tjelesne težine i prestanak pušenja faktori su koji podržavaju uspjeh liječenja.

Često postavljana pitanja o reumatologiji

Javlja li se reumatizam samo kod starijih osoba?

Ne, reumatske bolesti mogu se javiti u svim dobnim grupama, uključujući djetinjstvo.

Izliječi li se upalni artritis u potpunosti?

Mnoge reumatske bolesti su hronične, ali se bolest može držati pod kontrolom savremenim terapijama lijekovima.

Mogu li se pacijenti s reumatizmom baviti sportom?

Da, pacijentima s reumatskim bolestima posebno se preporučuje da izvode vježbe poput plivanja, hodanja i pilatesa koje ne opterećuju pretjerano zglobove, radi održavanja zdravlja zglobova.

Je li terapija u toplicama dobra za upalni artritis?

Tokom perioda kada je upala aktivna (kada je zglob otečen i topao), tople primjene i odlazak u toplice mogu pogoršati stanje; zbog toga se uvijek treba konsultirati s ljekarom.

Je li genetska predispozicija važna kod reumatizma?

Kod nekih reumatskih bolesti genetska predispozicija je važan faktor rizika, ali i okolišni faktori imaju ulogu okidača u razvoju bolesti.

Treba li ići u reumatologiju zbog diskus hernije donjeg dijela leđa?

Zbog diskus hernije donjeg dijela leđa pacijenti se prvo trebaju obratiti Odjeljenju neurohirurgije; međutim, ako postoje popratna upalna stanja, treba se obratiti odjeljenju reumatologije.