Radiologija je jedna od temeljnih medicinskih specijalnosti koja u dijagnozi i praćenju bolesti koristi metode medicinskog snimanja. Kroz napredne tehnologije poput rendgena, ultrazvuka, kompjuterizovane tomografije (CT) i magnetne rezonance (MRI), detaljno se mogu procijeniti mnoge strukture, od unutrašnjih organa i koštanih struktura do mekih tkiva i vaskularnog sistema. Radiologija ima ključnu ulogu ne samo u dijagnostičkom procesu nego i u planiranju liječenja, praćenju napredovanja bolesti i usmjeravanju intervencijskih zahvata.

Šta je radiologija?

Radiologija je grana medicine koja koristi tehnike medicinskog snimanja za dijagnozu bolesti, praćenje njihovog napredovanja i pomoć u planiranju liječenja. Unutrašnje strukture tijela detaljno se procjenjuju radiološkim snimanjem. U tom pogledu radiologija je ključna oblast koja pruža podatke gotovo svim granama savremene medicine i zauzima centralno mjesto u dijagnostičkom procesu.

Primarni cilj radiologije je pružiti ljekarima jasne informacije o položaju, stanju i opsegu bolesti. Mnoga stanja koja se ne mogu otkriti fizikalnim pregledom postaju vidljiva radiološkim snimanjem. Tako se dijagnostički proces ubrzava i može se razviti primjeren plan liječenja.

Radiologija nije samo dobivanje slika. Dobivene slike moraju se snimiti odgovarajućim tehnikama i pažljivo procijeniti od strane specijalista. Ljekari koji izvode ovu procjenu nazivaju se specijalisti radiologije. Specijalista radiologije pregleda dobivene slike, izvještava o nalazima i usmjerava ljekara koji je uputio pacijenta.

Radiologija danas sarađuje s gotovo svim medicinskim specijalnostima. Omogućava brzo donošenje odluka u hitnim situacijama, ima važnu ulogu u praćenju hroničnih bolesti i doprinosi sigurnom odvijanju procesa liječenja.

Koje bolesti liječi radiologija?

Radiologija je uključena u dijagnozu i praćenje mnogih bolesti koje zahvataju različite organe i sisteme. Procjenjuje širok raspon područja, a ne jednu grupu bolesti, uključujući glavu i vrat, grudni koš, trbuh, mišićno-koštani sistem, krvne žile i mnoge druge regije. Najčešće procjenjivane grupe bolesti u radiologiji su sljedeće:

Bolesti mozga i nervnog sistema

• Sumnja na moždani udar i krvarenje u mozgu
• Tumori i tvorbe mozga
• Aneurizma i problemi povezani s krvnim žilama
• Traume glave
• Bolesti nervnog sistema poput multiple skleroze (MS)
• Istraživanja glavobolje, vrtoglavice i neuroloških nalaza

Bolesti pluća i grudnog koša

• Upala pluća i infekcije pluća
• Sumnja na plućni čvor i tumor pluća
• Hronične bolesti pluća poput HOPB-a i emfizema
• Sumnja na plućnu emboliju (ugrušak)
• Traume grudnog koša, prijelomi rebara

Bolesti organa u trbuhu

• Masna jetra, ciste i tvorbe
• Žučni kamenac i problemi žučnih puteva
• Upala gušterače i ciste gušterače
• Povećana slezena, ciste
• Sumnja na upalu slijepog crijeva
• Sumnja na opstrukciju crijeva, upalnu bolest crijeva

Bolesti bubrega i mokraćnih puteva

• Bubrežni kamenci i kamenci mokraćnih puteva
• Ciste bubrega i sumnja na tumor bubrega
• Opstrukcija mokraćnih puteva
• Komplikacije povezane s infekcijama mokraćnih puteva
• Procjena tvorbi / sumnjivih nalaza povezanih s prostatom i mjehurom

Bolesti mišićno-koštanog sistema

• Prijelom, iščašenje, pukotina
• Sportske ozljede (problemi s ligamentima, meniskusom, tetivama)
• Lumbalna i vratna diskus hernija
• Kalcifikacija zglobova (osteoartroza)
• Zahvatanje zglobova kod reumatskih bolesti
• Tumori kostiju i infekcije kostiju (osteomijelitis)
• Procjena zakrivljenosti kičme i posturalnih poremećaja

Vaskularne bolesti

• Vaskularna začepljenja i suženja
• Proširene vene i problemi s venama
• Aneurizma (proširenje žile)
• Sumnja na ugrušak (tromboza)
• Mapiranje vaskularne strukture prije operacije/liječenja

Bolesti dojke

• Ciste dojke i benigne tvorbe
• Sumnja na rak dojke i probir
• Istraživanje tegoba poput boli u dojci, opipljive tvorbe, iscjetka

Bolesti štitne žlijezde i područja vrata

• Čvor štitne žlijezde
• Sumnja na upalu štitne žlijezde
• Povećanje limfnih čvorova
• Problemi pljuvačnih žlijezda

Ginekologija

• Cista jajnika
• Sumnja na mioma unutar materice
• Istraživanje uzroka karlične boli
• Neke procjene povezane s trudnoćom

Šta su radiološke tehnike snimanja?

Radiološke tehnike snimanja dijagnostičke su metode koje ljekarima omogućavaju vizualizaciju unutrašnjih struktura tijela. Ovim metodama mogu se pregledati organi, kosti, tkiva i žile te se bolesti mogu tačnije i brže dijagnosticirati. Postupci snimanja izvode se pomoću rendgenskih zraka, magnetnih polja, zvučnih talasa ili posebnih materijala. Izbor tehnike određuje se prema tegobi pacijenta i području koje treba pregledati.

Rendgen je jedna od najčešće korištenih i najpoznatijih metoda snimanja. Dobiva se pomoću rendgenskih zraka, a koštane strukture se jasno prikazuju. Često se preferira u početnoj procjeni prijeloma, iščašenja i bolesti pluća. To je brza metoda koja pruža rezultate u kratkom roku.

Ultrasonografija je metoda snimanja bez zračenja koja koristi zvučne talase. Široko se koristi u procjeni trbušnih organa, štitne žlijezde, dojke i praćenju trudnoće. Zbog svoje sigurnosti lako se može primijeniti u svim dobnim grupama. Doppler ultrasonografija se koristi za procjenu protoka krvi unutar krvnih žila.

Kompjuterizovana tomografija (CT) je metoda koja pruža detaljne slike presjeka tijela. Posebno se koristi u hitnim situacijama, kod traume i za detaljan pregled unutrašnjih organa. Pruža detaljnije slike od rendgena, ali podrazumijeva izloženost zračenju.

Magnetna rezonanca (MRI) radi pomoću jakih magnetnih polja i ne koristi zračenje. Vrlo je djelotvorna u procjeni mozga, kičme, zglobova i mekih tkiva. Pruža detaljne slike, ali je vrijeme snimanja duže u odnosu na druge metode.

Mamografija je specijalizirana rendgenska metoda koja se koristi za snimanje tkiva dojke. Ima važnu ulogu u ranoj dijagnozi raka dojke i koristi se u svrhe probira. Denzitometrija kostiju pomaže procijeniti rizik od osteoporoze mjerenjem mineralne gustoće kostiju.

Metode snimanja nuklearne medicine omogućavaju procjenu ne samo strukture organa nego i njihove funkcije. Metode poput scintigrafije i PET-a posebno se koriste u dijagnozi raka i praćenju liječenja. Ove tehnike koriste niske doze radioaktivnih supstanci. Svaka metoda služi različitoj potrebi i često se koristi na komplementaran način.

Koja liječenja primjenjuje radiologija?

Radiologija ima važnu ulogu ne samo u dijagnozi bolesti nego i u planiranju i praćenju liječenja. Radiologija jasno prepoznaje položaj, veličinu i opseg bolesti prije početka liječenja. Dobivene slike pomažu ljekarima da donesu tačne odluke.

Kod nekih bolesti učinci liječenja pomno se prate radiološkim metodama snimanja. Ovi kontrolni pregledi pomažu utvrditi je li liječenje djelotvorno, povlači li se bolest ili se razvio novi problem. Po potrebi se na osnovu tih slika ažurira plan liječenja.

Radiologija također pomaže u ranom otkrivanju mogućih rizika tokom procesa liječenja. Posebno kod dugotrajnih ili višefaznih liječenja, redovni kontrolni pregledi snimanjem omogućavaju rano otkrivanje mogućih komplikacija.

U nekim slučajevima radiologija ima ulogu u planiranju posebnih zahvata koji podržavaju liječenje. Ti zahvati klasificirani su u okviru intervencijske radiologije, koja je zasebna subspecijalnost.

Provjerava li radiologija rak?

Radiologija je jedno od najčešće konsultiranih odjeljenja kod pacijenata sa sumnjom na rak. Radiologija ima važnu ulogu u istraživanju raka, procjeni njegovog širenja i praćenju procesa liječenja. Prvi znakovi raka često se otkrivaju radiološkim snimanjem.

Radiologija ostaje uključena i nakon postavljanja dijagnoze raka. Radiološki pregledi koriste se za utvrđivanje je li bolest ograničena na svoje izvorno mjesto ili se proširila na limfne čvorove ili druge organe. Ova procjena pomaže u primjerenom odabiru metode liječenja.

Praćenje napredovanja bolesti nakon početka liječenja također je među zadacima radiologije. Smanjuje li se tumor, reagira li na liječenje ili se razvio novi problem prati se redovnim kontrolnim pregledima snimanjem. Tako se proces liječenja može po potrebi prilagoditi u ranoj fazi.

Koji pacijenti idu na Odjeljenje radiologije?

Odjeljenje radiologije je jedinica u kojoj se problemi u tijelu ispituju metodama snimanja. Zbog toga se mnogi pacijenti s raznim tegobama upućuju na radiologiju od strane odgovarajućih odjeljenja.

Pacijenti koji primijete bol, oticanje, ograničenu pokretljivost ili tvorbu bilo gdje u tijelu mogu biti upućeni na radiologiju. Snimanje se izvodi i kod ozljeda nakon padova, udaraca ili sportskih aktivnosti radi procjene prijeloma ili oštećenja tkiva.

Radiološki pregledi mogu se zatražiti u slučajevima poput boli u trbuhu, sumnje na bubrežne ili žučne kamence i problema s mokraćnim putevima. Radiologija se konsultira i u slučajevima trajnog kašlja, nedostatka zraka ili sumnje na infekciju povezanu s plućima.

Pacijenti koji se jave sa simptomima poput glavobolje, vrtoglavice, utrnulosti ili naglog gubitka snage upućuju se na radiologiju radi procjene mozga i nervnog sistema. Osim toga, radiologija se konsultira i za praćenje trudnoće, preglede dojke, vaskularne bolesti, praćenje ranije dijagnosticiranih stanja i u svrhe probira.

Radijaciona onkologija jedan je od tri glavna stupa liječenja raka. To su, redom, grane onkološke hirurgije, radioterapije (zračne terapije) i medicinske onkologije.

Koje bolesti liječi radijaciona onkologija?

U oblasti radijacione onkologije liječe se sve vrste raka; 50–70 % svih pacijenata s rakom u nekom trenutku života liječi se na klinici radijacione onkologije.

• Rak dojke
• Rak prostate
• Rak pluća
• Tumori mozga
• Tumori mokraćnog mjehura
• Rak kože
• Rak grkljana
• Rak maternice i grlića materice
• Rak rektuma
• Limfom
• Rak gušterače
• Koštane metastaze
• Metastaze u mozgu
• Metastaze u jetri
• Metastaze u limfnim čvorovima

Kako djeluje radioterapija?

Djeluje tako što visokoenergetske ionizirajuće zrake ili ubrzane čestice djeluju na kancerogena tkiva. Općenito se koriste gama ili rendgenske zrake. Ove zrake uzrokuju prekide u DNK kancerogenog tkiva, ubijajući kancerogenu ćeliju ili je neutralizirajući zaustavljanjem njenog umnožavanja.

Oštećenje DNK u normalnim tkivima može se popraviti mnogo djelotvornije nego u kancerogenom tkivu. Nadalje, budući da su zrake vrlo koncentrirane u kancerogenom tkivu pomoću najsavremenije tehnologije, nuspojave u normalnim tkivima svedene su na vrlo nizak nivo.

Kako se donosi odluka o radioterapiji?

Odluke o radioterapiji (zračnoj terapiji) općenito donose tumorski odbori sastavljeni od ljekara iz svih relevantnih specijalnosti.

Koje su svrhe radioterapije?

Kurativna liječenja imaju za cilj potpuno ukloniti rak.

Palijativna njega uključuje liječenja usmjerena na ublažavanje boli, sprječavanje prijeloma kostiju i zaustavljanje krvarenja.

Koje su opcije radioterapije (zračne terapije)?

Vanjska liječenja (teleterapija)

Izvode se linearnim akceleratorima koji mogu pružiti intenzitetom modulirano liječenje vođeno slikom. Broj seansi liječenja iznosi između 1 i 40, a vrijeme liječenja može varirati između 10 i 30 minuta.

Pacijenti ostaju nepomični u određenom položaju ispod aparata. Aparati se kreću oko pacijenta, isporučujući potrebnu koncentriranu dozu uz maksimalnu zaštitu tkiva bez raka.

Unutrašnja liječenja (brahiterapija)

To je liječenje koje uključuje blizak kontakt. Izvor zračenja postavlja se direktno u tumor.

Naši aktuelni uređaji za radioterapiju

Oprema dostupna na Odjeljenju radijacione onkologije Univerzitetske bolnice Medipol Mega je sljedeća:

Varian TrueBeam

Sistem Varian TrueBeam, sa svojom sposobnošću brzog liječenja, otvara nova vrata za liječenje raka pluća, jetre, glave i vrata te prostate.

Šta je sistem Varian TrueBeam?

Varian Medical Systems je napredan uređaj za radioterapiju. Ovaj uređaj je projektovan tako da isporučuje zračenje samo tumoru s vrlo visokom preciznošću. Kombinirajući napredne mogućnosti snimanja s praćenjem kretanja tumora, omogućava liječenje s preciznošću na tačku. Sa svojom sposobnošću brzog liječenja otvara nova vrata za liječenje raka pluća, jetre, glave i vrata te prostate.

Halcyon

Halcyon je uređaj za radioterapiju koji pomaže u procesima liječenja zračenjem zahvaljujući svojim naprednim značajkama.

Halcyon, tehnologija nove generacije, skraćuje vrijeme liječenja, omogućavajući da više ljudi primi liječenje u jednom danu. Uređaj također isporučuje radioterapiju kontroliranog intenziteta doze stalnim kretanjem.

CyberKnife M6

CyberKnife M6 može liječiti tumore smještene bilo gdje u tijelu, uključujući pluća, prostatu, jetru, gušteraču, mozak i kičmenu moždinu.

Šta je CyberKnife M6?

Robotski radiohirurški sistem CyberKnife je opcija liječenja koja se koristi za uništavanje kancerogenih ili nekancerogenih ćelija bilo gdje u tijelu bez potrebe za operacijom. Ovo liječenje pacijentu obećava novi život isporukom visokih doza zračenja tumoru s vrlo visokom preciznošću.

Brahiterapija (VariSource iX)

Svi medicinski uređaji odabrani za dijagnozu, liječenje, njegu pacijenata i sigurnost pacijenata sastoje se od vodećih brendova s međunarodno priznatim dostignućima.

Brahiterapija je sistem koji liječi kancerogena tkiva radioaktivnim izvorom koji se nakratko postavlja unutar tumora.

GammaKnife (Perfexion)

Jedino ciljano, nehirurško liječenje kod bolesti mozga, Gamma Knife se smatra „zlatnim standardom“ stereotaksijske radiohirurgije.

Gamma Knife radiohirurgija

Gamma Knife je jedna od najnaprednijih tehnika koje se koriste u liječenju bolesti koje zahvataju mozak i smatra se „zlatnim standardom“ stereotaksijske radiohirurgije. Gamma Knife je sistem liječenja koji omogućava uništavanje oboljelog moždanog tkiva na određenim koordinatama pomoću gama zraka. Gamma Knifeom se mogu liječiti i benigni tumori mozga (meningiomi, adenomi hipofize, akustični neuromi) i maligni tumori mozga (metastaze u mozgu, glijalni tumori). Osim tumora mozga, Gamma Knife se koristi i kod vaskularnih bolesti mozga (arteriovenske malformacije) i funkcionalnih bolesti mozga (trigeminalna neuralgija, parkinsonizam, epilepsija).

IntraBeam (ZEISS)

IntraBeam je uređaj koji omogućava isporuku zračenja u područje tumora tokom hirurškog zahvata. Ovaj uređaj se koristi za metodu liječenja koja se naziva intraoperativna radioterapija (izvodi se u operacijskoj sali tokom operacije). Zahvat uključuje isporuku fokusiranog zračenja u područje tumora tokom iste operacije, odmah nakon što je tumor hirurški uklonjen. Ovaj pristup ima za cilj liječiti ležište tumora direktnim ciljanjem, nudeći bržu opciju liječenja u odnosu na tradicionalnu vanjsku radioterapiju.

Koji se zahvati izvode prije radioterapije (zračne terapije)?

Prvo radijacioni onkolog obavještava pacijenta o tome na koje će se područje zračenje primijeniti te kojom učestalošću i dozom. Ljekar također obavještava pacijenta o mogućim ranim i kasnim nuspojavama zračenja. Nakon dobivanja pristanka pacijenta izvodi se potreban CT snimak radi olakšavanja planiranja.

Nakon preliminarnih priprema na osnovu područja koje se liječi, kontrastni i nekontrastni CT snimci, poznati kao simulacije, dobivaju se dodjeljivanjem određenih položaja i korištenjem potrebnih sistema fiksacije.

Tokom CT simulacija raka dojke i pluća tehnike zadržavanja daha značajno smanjuju doze na srce, koronarne arterije i zdrava pluća.

Kod raka prostate i grlića materice održavanje mokraćnog mjehura punim jedna je od metoda koje se koriste za smanjenje doza na crijeva i mjehur, a time i mogućih nuspojava. Nakon ove faze ljekar koji liječi upoređuje CT snimak za planiranje s drugim dostupnim snimcima (PET/CT, magnetna rezonanca, angiografija itd.) radi prepoznavanja tumora, područja mogućeg širenja i kritičnih organa. Zatim se uključuju medicinski fizičari radi izrade najoptimalnijih planova.

Koje su nuspojave radioterapije?

Nuspojave nakon radioterapije mogu varirati ovisno o liječenom području, dozi zračenja, trajanju liječenja i općem zdravstvenom stanju pacijenta.

Rani učinci (prva tri mjeseca):

• Slabost, gubitak apetita, mučnina, poremećaj okusa i mirisa.
• Teškoće pri gutanju, upala grla, proljev, bol u trbuhu, promuklost, kašalj, smanjeno lučenje pljuvačke, upala sluznica, prekomjerni sekret i iskašljavanje.
• Radijaciona upala pluća
• Smanjenje broja krvnih ćelija
• Crvenilo kože, vlažno i suho ljuštenje, edem.
• Gubitak kose i brade

Kasni učinci (približno 6 mjeseci nakon završetka radioterapije):

• Otvrdnjavanje tkiva dojke, uvlačenje, edem dojke i ruke
• Bolna upala dojke
• Nemikrobna upala pluća, oštećenje plućnog tkiva.
• Prijelom rebra
• Hronični endokarditis, infarkt miokarda, ishemijska bolest srca, kongestivno zatajenje srca (posebno nakon radioterapije lijeve dojke)
• Istaknute kapilare u koži
• Rijetko, oštećenje brahijalnog živca, oštećenje kosti izazvano zračenjem.
• Krvarenje iz rektuma, urinarna inkontinencija, smanjeni kapacitet mjehura.
• Smanjeno lučenje pljuvačke, karijes.
• Razvoj sekundarnog tumora
• Oštećenje kičmene moždine, smanjeni sluh i vid.

Često postavljana pitanja o radijacionoj onkologiji

Koji je najmanji i najveći broj seansi radioterapije?

Zahvati stereotaksijske radiohirurgije, poput CyberKnifea ili Gamma Knifea, koji se koriste za liječenje malih metastaza u mozgu, mogu se završiti u jednoj seansi, dok konvencionalna liječenja prostate mogu trajati do 40 seansi.

Općenito, rak glave i vrata zahtijeva 28–35 seansi, tumori mozga 27–30 seansi, a tumori pluća 30–33 seanse. Liječenje se provodi 5 dana u sedmici, uz pauzu subotom i nedjeljom kako bi se zdravim tkivima omogućilo da se poprave. Osim toga, postoje ubrzane seanse koje se provode 6 dana u sedmici, s razmakom od 6 sati između jutarnjih i večernjih seansi.

Koliko traje jedna seansa radioterapije?

Ovaj zahvat, koji izvode specijalista radijacione onkologije i njihov tim, traje približno 10–30 minuta. Trajanje liječenja ovisi o tehnici korištenoj u zahvatu. Ovaj period može biti duži prvog dana liječenja.

Hoću li nauditi članovima svoje porodice nakon radioterapije?

Kod radioterapije doza zračenja koja se primi eliminira se iz tijela prije nego što pacijent napusti prostoriju za liječenje. Apsolutno nikakva šteta neće nastati za ukućane. Djed koji se liječi od raka prostate može držati unuče, a majka može držati dijete, nakon svake seanse liječenja.

Mogu li voziti nakon radioterapije?

Odluka o vožnji nakon radioterapije na ljekaru je koji liječi.

Utiče li radioterapija na društveni život?

Ne, neće uticati. Jer primljeno zračenje nije vrsta zračenja koja se nakuplja u tijelu, kruži, raspršuje se ili prenosi na drugu osobu. Zbog toga je moguće nastaviti normalan život kao i obično nakon seanse radioterapije.

Uzrokuje li radioterapija bol?

Pacijent ne osjeća nikakvu bol tokom seanse radioterapije.

Uzrokuje li radioterapija gubitak kose i brade?

Ako je područje kose i brade uključeno u polje radioterapije, može doći do privremenog i trajnog gubitka dlaka, ovisno o ukupnoj dozi, frakcijskoj dozi i faktorima povezanim s pacijentom.

Je li trajanje radioterapije isto za svakog pacijenta?

Trajanje radioterapije nije isto za svakog pacijenta. Mnogi faktori određuju trajanje liječenja pacijenta. O ovome treba razgovarati s ljekarom koji će liječiti pacijenta.

Može li se tokom radioterapije provoditi stomatološko liječenje?

Radijacioni onkolog preporučit će konsultaciju sa stomatologom prije bilo kakvog liječenja koje uključuje područje glave i vrata. Ako ima zuba koje treba izvaditi ili plombirati, ovi zahvati moraju se završiti najmanje 2–3 sedmice prije liječenja.

Vađenje zuba i plombiranje ne izvode se tokom liječenja koje uključuje područje glave i vrata. Nakon završetka radioterapije glave i vrata potrebno je odobrenje radijacionog onkologa za nastavak liječenja. Preporučuje se da se sva liječenja, uključujući liječenje implantatima, završe u roku od 6 mjeseci do 2 godine nakon radioterapije, jer se to smatra najprimjerenijim vremenom za liječenje.

Psihologija je sveobuhvatna grana nauke koja proučava ljudski um, emocije i ponašanje naučnim metodologijama. Klinička psihologija je jedno od najčešćih područja primjene ove discipline.

Koristi naučne metode za razumijevanje, predviđanje i liječenje mentalnih, emocionalnih i bihevioralnih poremećaja kod osoba. Ova disciplina se pomno bavi ne samo ozbiljnim mentalnim bolestima nego i problemima prilagodbe, zbrinjavanjem stresa i procesima ličnog razvoja s kojima se osobe susreću u svakodnevnom životu.

Šta je klinička psihologija?

Klinička psihologija je profesionalna disciplina koja se bavi raznolikošću i složenošću ljudskog iskustva unutar naučnog okvira, fokusirajući se na optimizaciju mentalne dobrobiti osoba. Ova oblast ima ključnu ulogu u zaštiti mentalnog zdravlja zajednice pružajući usluge procjene i liječenja u širokom rasponu stanja, od razvojnih procesa do patoloških stanja.

Prakse kliničke psihologije uključuju dubinsku analizu kognitivne strukture, emocionalnog stanja i međuljudskih odnosa osobe. Stručnjaci koriste procese psihoterapije, poznate kao „terapija razgovorom“, ali koji se sastoje od strukturiranih naučnih protokola, kako bi pomogli osobama da osmisle svoj unutrašnji svijet i razviju zdravije mehanizme suočavanja.

Kojim bolestima se bavi klinička psihologija?

Klinička psihologija ima aktivnu ulogu u dijagnozi i liječenju širokog spektra mentalnih i emocionalnih poteškoća koje narušavaju funkcioniranje osobe. Klinički psiholozi specijalizirani u ovoj oblasti imaju za cilj poboljšati kvalitet života pacijenata koristeći razne terapijske pristupe.

Glavna stanja za koja se pruža podrška u okviru kliničke psihologije su sljedeća:

• Poremećaji raspoloženja: procesi koji se odlikuju hroničnom nesrećom, gubitkom energije i smanjenim elanom za životom, prije svega depresija.
• Anksiozni poremećaji: zbrinjavanje napada panike, socijalne fobije, generaliziranog anksioznog poremećaja i specifičnih fobija.
• Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP): opsesivne misli koje ograničavaju život osobe i ponavljajuća ponašanja koja se ispoljavaju radi njihovog ublažavanja.
• Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP): rehabilitacija psiholoških učinaka uzrokovanih traumatskim događajima iz prošlosti, poput nesreća, gubitaka ili nasilja.
• Poremećaji jedenja: psihološki poremećaji usmjereni na sliku o tijelu i ishranu, poput anoreksije nervoze, bulimije nervoze i prejedanja.
• Poremećaji ličnosti: problemi prilagodbe i odnosa koji proizlaze iz graničnih, narcisoidnih i izbjegavajućih struktura ličnosti.
• Psihosomatski poremećaji: fizička bol i nelagoda koje nemaju jasno objašnjen medicinski uzrok, ali se smatra da imaju psihološko porijeklo.
• Procesi ovisnosti: proces psihosocijalne podrške za ovisnost o supstancama, alkoholu ili digitalnu ovisnost.

Koje se dijagnostičke metode koriste u kliničkoj psihologiji?

Klinički psiholozi koriste niz naučnih alata za procjenu kako bi razjasnili situaciju klijenta i odredili najprimjereniji plan terapije. Ovaj proces ima za cilj prepoznati ne samo izazove osobe nego i njen potencijal i snage. Glavne metode koje se koriste za dijagnozu su sljedeće:

• Klinički razgovor: to su početne procjene u kojima se detaljno analiziraju životna historija pacijenta, trenutne tegobe i porodična historija.
• Psihometrijski testovi: to su standardizirani naučni testovi koji mjere intelektualni kapacitet (WISC-IV) ili analiziraju strukturu ličnosti (MMPI).
• Neuropsihološka procjena: testovi koji mjere učinke moždanih funkcija, poput pažnje, pamćenja i izvršnih funkcija, na psihološku izvedbu.
• Skale samoprocjene: objektivni alati za mjerenje, poput Beckove skale depresije ili anksioznosti, u kojima klijent sam ocjenjuje svoje simptome.

Koje se metode terapije koriste u kliničkoj psihologiji?

Terapija je naučno zasnovan put izlječenja, izgrađen na profesionalnom odnosu povjerenja uspostavljenom između klijenta i terapeuta. Korištene metode mogu varirati ovisno o prirodi problema i potrebama klijenta. Često preferirani naučni pristupi terapiji uključuju:

Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT)

To je kratkoročna metoda usmjerena na rješenje koja ima za cilj pomoći osobama da prepoznaju svoje negativne obrasce mišljenja i zamijene ih funkcionalnijim ponašanjima.

Psihodinamska terapija

To je dubinski pristup koji se fokusira na nesvjesne procese i iskustva iz ranog djetinjstva radi razumijevanja korijena trenutnih problema.

Shema terapija

To je holistički pristup koji ima za cilj transformirati duboko ukorijenjena uvjerenja i obrasce (sheme) koje je teško promijeniti.

Egzistencijalna terapija

To je filozofski zasnovana vrsta terapije koja se bavi sukobima osobe u vezi s temeljnim pojmovima poput smisla života, odgovornosti i slobode.

EMDR (desenzitizacija i ponovna obrada pokretima očiju)

EMDR je fiziološki zasnovana terapija koja ima za cilj smanjiti simptome mijenjajući način na koji mozak obrađuje traumatska sjećanja.

Gestalt terapija

To je humanistički pristup koji omogućava osobama da se fokusiraju na „sadašnji trenutak“, povećaju svoju svjesnost i prihvate sebe kao cjelinu.

Kratka terapija usmjerena na rješenje

To je praktičan pristup koji se fokusira na resurse i buduće ciljeve osobe, a ne na korijen problema.

Partnerska i porodična terapija

Partnerska i porodična terapija je pristup koji se fokusira na interakciju i sistem odnosa između osoba, a ne na same osobe. Polazi od pretpostavke da problemi u odnosima ne potječu od samo jedne osobe, nego su povezani sa sistemom u cjelini.

Seksualna terapija

Seksualna terapija je specijalizirana vrsta terapije koja se bavi psihološki zasnovanim problemima s kojima se osobe ili parovi susreću u seksualnom životu. Seksualnost ne posmatra samo kao biološki čin, nego kao emocionalnu i mentalnu cjelinu. Teme koje se često obrađuju u okviru seksualne terapije uključuju:

• Seksualna nezainteresiranost: istraživanje psiholoških uzroka niskog libida, koji se može javiti i kod žena i kod muškaraca.
• Vaginizam: kognitivne i bihevioralne intervencije koje se koriste u slučajevima nemogućnosti snošaja ili bolnog snošaja.
• Anksioznost zbog izvedbe: istraživanje seksualne disfunkcije uzrokovane strahom od „neuspjeha“.
• Problemi prilagodbe: usklađivanje razlika u seksualnim očekivanjima i ritmovima između partnera.

Potporne i strukturirane prakse psihoterapije

Pristupi psihoterapiji mogu se odvijati po dvije glavne osi, ovisno o potrebama klijenta. Potporni pristupi su više usmjereni na očuvanje postojeće funkcionalnosti, dok se strukturirani pristupi odvijaju unutar određenog protokola i tehničkog okvira. Osnovne tehnike koje se koriste u terapijskim seansama su sljedeće:

• Kognitivno restrukturiranje: prepoznavanje krutih i pogrešnih obrazaca mišljenja koji negativno utiču na život klijenta i njihova zamjena fleksibilnim obrascima mišljenja.
• Regulacija emocija: podučavanje praktičnih tehnika za zbrinjavanje intenzivnih emocija poput ljutnje, straha ili tuge.
• Izlaganje: posebno u radu s fobijama i anksioznostima, uključuje kontrolirani rad sa situacijom koje se osoba boji.
• Psihoedukacija: normaliziranje procesa pružanjem klijentu naučnih informacija o mehanizmima njegovog stanja.

Nuklearna medicina je napredna grana medicine koja koristi radioaktivne supstance (radiofarmake) za dijagnozu i liječenje bolesti. Savremene tehnike snimanja omogućavaju procjenu ne samo strukture organa nego i njihovih funkcija. Ima vitalnu ulogu u širokom rasponu stanja, od raka i bolesti srca do poremećaja štitne žlijezde i bolesti kostiju.

Šta je nuklearna medicina?

Nuklearna medicina je savremena metoda snimanja i liječenja koja koristi niske doze radioaktivnog materijala za proučavanje funkcioniranja organa i tkiva u tijelu. Ova metoda omogućava dobivanje informacija na ćelijskom i funkcionalnom nivou.

Radioaktivne supstance koje se koriste u primjenama nuklearne medicine nazivaju se „radiofarmaci“. Ove supstance se posebno biraju prema organu ili sistemu koji se pregleda. Nakon primjene u tijelu nakupljaju se u odgovarajućem području i vizualiziraju se posebnim kamerama. Dobivene slike pomažu ljekarima da ranije otkriju bolesti, procijene širenje bolesti i isplaniraju proces liječenja.

Zahvati nuklearne medicine uglavnom su bezbolni i omogućavaju pacijentima brz povratak svakodnevnom životu. Količina radioaktivnog materijala planira se u niskim dozama, a zahvat izvode specijalisti nakon procjene stanja pacijenta. Proces snimanja može varirati ovisno o zahvatu; neka snimanja se brzo završavaju, dok druga mogu zahtijevati određeni period čekanja prije snimanja.

Koje se tehnologije koriste na Odjeljenju nuklearne medicine?

Tehnološka oprema koja se koristi na Odjeljenju nuklearne medicine sastoji se od naprednih sistema koji omogućavaju strukturnu i funkcionalnu procjenu organa u procesima dijagnoze, praćenja i liječenja bolesti.

Na Odjeljenju nuklearne medicine uređaji za snimanje otkrivaju nakupljanje radioaktivnog materijala u tijelu pomoću posebnih detektora i pretvaraju te informacije u slike. Ovi sistemi imaju ključnu ulogu u ranoj dijagnozi bolesti i procjeni odgovora na liječenje.

PET/CT (pozitronska emisiona tomografija / kompjuterizovana tomografija)

• PET/CT uređaj: kombinira PET slike, koje pokazuju metaboličku aktivnost, sa CT slikama, koje pokazuju anatomsku strukturu, u jednom sistemu radi detaljnog otkrivanja položaja i širenja bolesti.
• 18F-FDG PET/CT: pokazuje iskorištavanje glukoze od strane ćelija, omogućavajući prepoznavanje metabolički aktivnih tkiva.
• 18F-NAF PET/CT: s visokom osjetljivošću snima opskrbu krvlju i strukturne promjene u koštanom tkivu.
• Ga-68 Dotatate PET/CT: napredna tehnika PET snimanja koja omogućava vizualizaciju tkiva koja sadrže somatostatinske receptore.
• Ga-68 PSMA PET/CT: pomaže u snimanju markera specifičnih za tkivo prostate.
• TOF PET/CT tehnologija: njena funkcija Time of Flight omogućava jasnije slike i upotrebu nižih doza radioaktivnog materijala.

SPECT/CT i sistemi gama kamere

• SPECT/CT uređaj: kombinira funkcionalne scintigrafske podatke s kompjuterizovanom tomografijom radi jasnog anatomskog prepoznavanja oboljelih područja.
• Gama kamera: stvara scintigrafske slike otkrivanjem raspodjele radioaktivne supstance primijenjene u tijelu u organima i tkivima.
• Gama kamera nove generacije (GE 530c): pruža visoku osjetljivost, skraćuje vrijeme snimanja i pomaže u dobivanju visokokvalitetnih slika uz manje zračenje.

Kardiološka gama kamera: koristi se u specijaliziranim scintigrafskim snimanjima koja procjenjuju protok krvi u srčani mišić.

Sistemi scintigrafskog snimanja

• Perfuzijska scintigrafija pluća: pruža informacije o funkcijama respiratornog sistema procjenom protoka krvi u plućima.
• Ventilaciono-perfuzijska scintigrafija: analizira i protok zraka i cirkulaciju krvi u plućima.
• PET snimanje mozga: omogućava funkcionalnu procjenu ispitivanjem metabolizma mozga.
• Perfuzijska scintigrafija mozga: pokazuje stanje opskrbe krvlju moždanog tkiva.
• Perfuzijska scintigrafija miokarda: procjenjuje količinu krvi koja dolazi do srčanog mišića.
• MUGA (radionuklidna ventrikulografija): mjeri pumpnu snagu srca radi pružanja informacija o funkciji srca.
• Trofazna scintigrafija kostiju: ispituje opskrbu kostiju krvlju i metaboličku aktivnost u fazama.
• Scintigrafija kostiju cijelog tijela: pruža sveobuhvatnu procjenu cijelog skeletnog sistema.
• PET/CT kostiju (F18-NAF): pruža preciznije slike promjena u koštanom tkivu.
• Artroscintigrafija: pruža funkcionalnu procjenu struktura unutar zgloba.

Sistemi za snimanje endokrinih žlijezda i funkcije organa

• Scintigrafija štitne žlijezde: procjenjuje funkciju i strukturu štitne žlijezde.
• Scintigrafija paratireoidnih žlijezda: pokazuje aktivnost i položaj paratireoidnih žlijezda.
• Dakrioscintigrafija: ispituje prohodnost i funkciju suznih puteva.
• Scintigrafija pljuvačnih žlijezda: procjenjuje funkcionalni kapacitet pljuvačnih žlijezda.

Sistemi za snimanje gastrointestinalnog sistema

• Scintigrafija gastrointestinalnog krvarenja: prepoznaje žarište aktivnog krvarenja u probavnom sistemu.
• Scintigrafija gastroezofagealnog refluksa: procjenjuje povrat sadržaja želuca u jednjak.
• Scintigrafija Meckelovog divertikula: pomaže u otkrivanju urođenih struktura u tankom crijevu.
• Scintigrafija pražnjenja želuca: procjenjuje probavnu funkciju mjerenjem vremena pražnjenja želuca.
• Mjerenje tranzitnog vremena kroz jednjak: analizira brzinu kojom hrana prolazi kroz jednjak.

Sistemi za snimanje genitourinarnog sistema

• Dinamička scintigrafija bubrega (DTPA/MAG3): procjenjuje opskrbu krvlju te funkcije filtracije i izlučivanja bubrega.
• Statička scintigrafija bubrega (DMSA): otkriva oštećenje ili ožiljke u tkivu bubrega.
• Scintigrafija bubrega s ACE inhibitorom: pomaže u procjeni suženja bubrežnih žila.
• Scintigrafija vezikoureteralnog refluksa: pokazuje povrat mokraće iz mjehura u bubrege.
• Scintigrafija testisa: koristi se za procjenu opskrbe testisa krvlju.

Snimanje infekcija i limfnog sistema

• Scintigrafija obilježenih leukocita: ova metoda snimanja koristi vlastite bijele krvne ćelije pacijenta za tačno lociranje žarišta infekcije.
• Scintigrafija koštane srži: pokazuje aktivnost i raspodjelu koštane srži.
• 18F-FDG snimanje infekcije: otkriva područja infekcije s povećanom metaboličkom aktivnošću.
• Limfoscintigrafija: vizualizira tokove i drenažne puteve limfnog sistema.

Hirurške pomoćne tehnologije

• Intraoperativna gama sonda: omogućava hirurzima da lako prepoznaju tkiva ili limfne čvorove koji su tokom operacije apsorbirali radioaktivni materijal.
• Mapiranje sentinel limfnog čvora (SPECT/CT): pomaže u anatomskom prepoznavanju prvog limfnog čvora na putu širenja tumora.

Koja se liječenja primjenjuju na Odjeljenju nuklearne medicine?

Liječenja nuklearne medicine su savremene i djelotvorne metode koje uključuju ciljanu isporuku radioaktivnih supstanci u oboljelo tkivo. Radiofarmaci koji se koriste u ovim liječenjima selektivno se vežu za određene ćelije, direktno djelujući na oboljelo područje i pomažući zaštititi zdrava tkiva.

Liječenja nuklearne medicine imaju značajnu ulogu, posebno u liječenju raka, bolestima štitne žlijezde, koštanim metastazama i nekim hroničnim bolestima zglobova.

Liječenja koja se primjenjuju kod bolesti štitne žlijezde

• Terapija radioaktivnim jodom-131: ovo liječenje koristi sposobnost ćelija štitne žlijezde da apsorbiraju jod, ciljajući prekomjerno aktivno tkivo štitne žlijezde ili ćelije raka.
• Terapija niskom dozom joda: pomaže potisnuti prekomjerno aktivnu štitnu žlijezdu kod stanja poput hipertireoze i toplih čvorova.
• Terapija visokom dozom joda (ablacija): koristi se za uništavanje ćelija koje mogu ostati nakon liječenja raka štitne žlijezde i smanjenje rizika od recidiva bolesti.

Liječenja neuroendokrinih tumora

Terapija lutecijumom-177 DOTATATE: omogućava ciljano zračenje vezivanjem za ćelije neuroendokrinih tumora koje nose somatostatinske receptore.

Liječenja raka prostate

• Terapija lutecijumom-177 PSMA: direktno cilja tumorsko tkivo ciljajući PSMA receptore koji se nalaze u ćelijama raka prostate.
• Terapija radijumom-223 (Xofigo): posebno djelotvorna kod raka prostate s koštanim metastazama, cilja koštano tkivo i stvara ciljani učinak zračenja.

Liječenja koja se primjenjuju kod koštanih metastaza

• Terapija samarijumom-153: stvaranjem radioaktivnog učinka u područjima gdje se nalaze koštane metastaze pomaže kontrolirati simptome.
• Terapija stroncijumom-89: radionuklidni terapijski agens koji se nakuplja u koštanom tkivu i djeluje ciljano u metastatskim područjima.
• Terapija renijumom-186: još jedna opcija liječenja nuklearnom medicinom koja se koristi kod koštanih metastaza, pružajući ciljano zračenje.

Liječenja koja se koriste kod tumora jetre

Terapija Y-90 mikrosferama (radioembolizacija): ovo liječenje isporučuje zračenje direktno u tumorsko tkivo ubrizgavanjem radioaktivnih mikrosfera u krvne žile koje snabdijevaju tumor jetre.

Liječenja koja se primjenjuju kod zglobnih i reumatoloških bolesti

Radiosinovektomija: lokalna metoda liječenja koja pomaže potisnuti upaljeno sinovijalno tkivo ubrizgavanjem radioaktivnih agensa u zglob.

Primjene ciljane radionuklidne terapije

Radionuklidne terapije: to su ciljane i personalizirane metode liječenja koje koriste radioaktivne agense odabrane prema biološkim karakteristikama oboljelih ćelija.

Neurologija je medicinska specijalnost koja se bavi dijagnozom, liječenjem i zbrinjavanjem bolesti nervnog sistema, uključujući mozak, kičmenu moždinu, živce i mišiće. Odjeljenje neurologije bavi se bolestima poput epilepsije, migrene, Parkinsonove bolesti, moždanog udara, Alzheimerove bolesti, multiple skleroze (MS), glavobolja, poremećaja spavanja i neuromuskularnih bolesti. Liječenje ovih stanja, koja dijagnosticiraju stručni neurolozi, koristi napredne pretrage snimanja i elektrofiziološke pretrage poput MRI-ja, EEG-a i EMG-a. Liječenje neuroloških bolesti uključuje lijekove, fizikalnu terapiju, rehabilitaciju ili, u nekim slučajevima, hiruršku intervenciju.

Šta je neurologija?

Neurologija je grana medicine koja se bavi dijagnozom, liječenjem i praćenjem bolesti povezanih s nervnim sistemom; specijalizirana je za fiziologiju i patologije nervnog sistema. Neurolozi procjenjuju širok raspon problema koji zahvataju centralni i periferni nervni sistem, poput moždanog udara, epilepsije, migrene, Parkinsonove bolesti, multiple skleroze, neuropatije i demencije, i općenito postižu konačnu dijagnozu neurološkim pregledom (npr. refleksi, koordinacija, senzorne pretrage) i metodama snimanja (MRI, CT, EEG, EMG). Kada je dijagnoza jasna, pripremaju se holistički planovi liječenja, uključujući lijekove, upućivanja na fizikalnu terapiju, upućivanja na operaciju po potrebi ili preporuke o načinu života.

Šta je neurolog?

Neurolog je ljekar specijaliziran za bolesti nervnog sistema (mozak, kičmena moždina i periferni živci). Ovi specijalisti odgovorni su za dijagnozu i liječenje brojnih neuroloških problema, prije svega moždanog udara, epilepsije, Parkinsonove bolesti, multiple skleroze (MS), niza glavobolja, demencije, neuropatija i mišićno-koštanih poremećaja. Tokom neurološke procjene neurolozi izvode neurološke preglede, magnetnu rezonancu (MRI), kompjuterizovanu tomografiju (CT), elektrofiziologiju (EEG, EMG), studije nervne provodljivosti i, po potrebi, napredne pretrage poput lumbalne punkcije. Kod bolesti nervnog sistema zasnovanih na imunološkom sistemu poput multiple skleroze, neurolozi i ljekari postižu konačnu dijagnozu procjenjujući anamnezu, fizikalni pregled, snimanje i laboratorijske rezultate pacijenta zajedno.

Koje su ambulante povezane s Odjeljenjem neurologije?

Neurologija je grana nauke koja dijagnosticira, liječi i prati bolesti povezane s mozgom, kičmenom moždinom, perifernim nervnim sistemom i mišićima. U tom okviru mnoge specijalizirane ambulante pružaju usluge pod odjeljenjem neurologije. Odjeljenja neurologije povezana s bolnicom Medipol su sljedeća:

• Ambulanta za poremećaje pamćenja
• Ambulanta za glavobolje
• Multipla skleroza / MS
• Ambulanta za neuromuskularne bolesti
• Laboratoriji

Ambulanta za gubitak pamćenja

Ambulante za poremećaje pamćenja specijalizirane su zdravstvene jedinice u kojima osobe s problemima pamćenja i drugim kognitivnim poremećajima dobivaju dijagnozu, praćenje i liječenje. Ove ambulante obično primjenjuju multidisciplinarni pristup, u kojem zajedno rade specijalisti neurologije, psihijatrije, gerijatrije i psihologije. Osobe s poremećajima pamćenja često doživljavaju sljedeće simptome:

• Povećana zaboravnost i rasejanost u posljednje vrijeme.
• Teškoće s obavljanjem svakodnevnih zadataka
• Problemi s koncentracijom i poremećaj pažnje
• Teškoće s učenjem novih informacija
• Teškoće s pronalaženjem riječi tokom govora
• Porodična historija Alzheimerove bolesti ili demencije.

Šta je neurološki test pamćenja?

Neurolozi prvo uzimaju detaljnu anamnezu od pacijenata koji se javljaju s tegobama zaboravnosti; zatim izvode neurološki pregled radi procjene kognitivno-tjelesnih sistema poput pažnje, pamćenja, refleksa, senzorne percepcije, motoričke funkcije i ravnoteže. U tom okviru postoje procjene pitanja i odgovora koje se provode pod nazivom jednostavan „test zaboravnosti“; naprimjer, pacijent se promatra kroz primjere koji zahvataju svakodnevni život, poput zaboravljanja koji je dan ili nemogućnosti da se sjeti imena bliskih prijatelja i porodice. Osim toga, ako se smatra potrebnim, koriste se metode snimanja poput EEG-a, MRI-ja i CT-a ili krvne pretrage radi istraživanja osnovnih neuroloških ili sistemskih uzroka zaboravnosti. Ukratko, neurološki test zaboravnosti ne procjenjuje samo zaboravnost nego pruža i sveobuhvatne pokazatelje za razjašnjavanje mogućeg odnosa između zaboravnosti i demencije, blagog kognitivnog oštećenja (BKO) ili drugih neuroloških bolesti.

Ambulanta za glavobolje

Glavobolje, čak i blage, česta su tegoba koja može značajno smanjiti kvalitet svakodnevnog života. Područje glave je složena anatomska struktura, koja sadrži ne samo mozak nego i mnoge druge strukture poput očiju, ušiju, nosa, sinusa, zuba, usta i krajnika. Zbog toga izvor glavobolje može potjecati iz mnogih različitih područja. Detaljni zahvati dijagnoze i liječenja izvode se u ambulantama za glavobolje bolnica Medipol.

Multipla skleroza / MS

Multipla skleroza (MS) je hronična i progresivna neurološka bolest koja zahvata centralni nervni sistem, najčešće se viđa kod mladih odraslih u dobi od 20 do 40 godina. To je drugi vodeći uzrok neurološkog invaliditeta kod mladih osoba nakon traume. Multipla skleroza obično počinje relapsima. Ovi relapsi mogu se manifestirati sljedećim simptomima:

• Naglo nastali problemi s vidom (posebno zamagljen vid na jednom oku)
• Utrnulost u rukama i nogama
• Slabost mišića
• Teškoće s hodanjem i neravnoteža
• Poremećaji govora

Napadi obično traju najmanje 24 sata i mogu se nastaviti nekoliko sedmica. Nakon napada simptomi se često znatno povuku sami od sebe ili uz lijekove poput kortizona. Međutim, u nekim slučajevima neurološko oštećenje možda neće potpuno zacijeliti, dovodeći do trajnog invaliditeta.

Ambulanta za neuromuskularne bolesti

Neuromuskularni poremećaji su stanja koja nastaju zbog poremećaja veze između centralnog nervnog sistema, perifernog nervnog sistema i mišića. Ove bolesti nastaju zbog oštećenja koja se javljaju u različitim regijama duž nervnih puteva koji prenose pokret i osjet. U ambulantama za neuromuskularne bolesti bolnica Medipol naši neurolozi pružaju detaljne zahvate dijagnoze i liječenja.

Laboratoriji

Laboratoriji koji rade pod jedinicom neurologije provode pretrage koje omogućavaju detaljnu procjenu funkcija nervnog sistema. Ne izvode snimanje, ali otkrivaju funkcionalne poremećaje.

Koje bolesti liječi neurologija?

Neurologija pruža dijagnozu i liječenje širokog raspona bolesti koje zahvataju centralni i periferni nervni sistem. Odjeljenje neurologije bavi se sljedećim bolestima:

• Epilepsija (napadaji)
• Migrena i druge vrste glavobolja
• Multipla skleroza (MS)
• Parkinsonova bolest i poremećaji pokreta
• Alzheimerova bolest i druge vrste demencije
• Amiotrofična lateralna skleroza (ALS)
• Moždani udar
• Periferne neuropatije
• Guillain-Barréov sindrom
• Tumori mozga i kičmene moždine
• Poremećaji spavanja (npr. narkolepsija, nesanica)
• Pritisci na živce (npr. sindrom karpalnog tunela)
• Vrtoglavica
• Neuroimunološke i neurovaskularne bolesti
• Neurološke bolesti djetinjstva

Koji su simptomi neuroloških bolesti?

Neurološke bolesti manifestiraju se širokim rasponom simptoma ovisno o oštećenju nervnog sistema (mozak, kičmena moždina i okolni živci). Simptomi neuroloških bolesti navedeni su u nastavku:

• Utrnulost tijela
• Trnci
• Gubitak osjeta
• Slabost mišića
• Gubitak ravnoteže
• Urinarna inkontinencija
• Zatvor
• Poremećaji crijeva
• Dvoslike
• Zamagljen vid
• Teškoće s gutanjem
• Poremećaj govora

Šta su neurološke bolesti?

Neurološke bolesti su široka grupa poremećaja koji nastaju zbog poremećaja u električnoj provodljivosti i strukturnom integritetu mozga, kičmene moždine, perifernog nervnog sistema ili mišića. Neurološke bolesti navedene su u nastavku:

• Moždani udar (začepljenje ili krvarenje u krvnoj žili u mozgu)
• Epilepsija
• Migrena i druge glavobolje
• Parkinsonova bolest i poremećaji pokreta
• Alzheimerova bolest i druge vrste demencije
• Multipla skleroza (MS)
• ALS (amiotrofična lateralna skleroza)
• Neuropatije (oštećenje živaca)
• Neuromuskularne bolesti
• Bolesti perifernog nervnog sistema
• Tumori mozga
• Meningitis
• Encefalitis

Kako se izvodi neurološki pregled?

Neurološki pregled počinje slušanjem detaljne anamneze pacijenta. Procjenjuju se informacije poput toga kada su simptomi počeli, koliko su trajali, ima li drugih pratećih simptoma i koji su lijekovi korišteni. Zatim se korak po korak ispituju različite funkcije mozga i nervnog sistema. Prvo se procjenjuje mentalno stanje, nakon čega slijede kranijalni živci, snaga mišića i sistem pokreta, refleksi, čula, ravnoteža i hod. Pokreti očiju, vid i sluh kontroliraju se putem odgovarajućih živaca. Snaga mišića testira se ispitivanjem nevoljnih pokreta mišića, ukočenosti mišića i sklonosti ruku da padnu. Pregled refleksa procjenjuje reflekse ruke, koljena i skočnog zgloba. Senzorna procjena testira osjete poput laganog dodira, boli, temperature, vibracije i položaja zgloba. U procjeni koordinacije izvode se jednostavne pretrage poput pretrage prst-nos; za ravnotežu se od osobe traži da stoji zatvorenih očiju. Na kraju se promatra hod pacijenta; provjeravaju se obrazac koraka, ravnoteža i ritam. Na osnovu nalaza dobivenih tokom ovog pregleda mogu se zatražiti daljnje pretrage poput snimanja mozga.

Dijagnostika i pretrage koje se izvode na Odjeljenju neurologije

U neurološkim ambulantama neurološki pregled počinje sveobuhvatnom fizikalnom procjenom koja ispituje nivo svijesti, pokrete očiju, vid, sluh, ravnotežu, snagu mišića i reflekse. Nakon toga se često koriste EEG (elektroencefalografija), EMG (elektromiografija), MRI/CT mozga, dopler angiografija i krvne pretrage radi podrške dijagnozi poremećaja mozga i nervnog sistema. EEG bilježi električnu aktivnost mozga kod epilepsije i poremećaja spavanja, dok EMG pruža informacije o mišićnoj i nervnoj provodljivosti, pomažući razlikovati perifernu neuropatiju, ALS i bolesti mišića. MRI, koji nudi detaljno snimanje bez zračenja, nezaobilazan je u procjeni tumora, vaskularnih bolesti, demijelinizirajućih bolesti i degenerativnih bolesti. Po potrebi polisomnografija u laboratoriju za spavanje ili kućne pretrage spavanja otkrivaju apneju u snu i neurološke poremećaje spavanja. Osim toga, lumbalna punkcija za analizu cerebrospinalne tekućine te biohemijske/genetske pretrage doprinose dijagnozi kada se sumnja na MS, neuropatiju ili paraneoplastični sindrom.

Liječenje i metode koje se primjenjuju kod neuroloških pacijenata

Primarni korak u zbrinjavanju neuroloških bolesti oslanja se na pouzdane dijagnostičke metode; napredne tehnike snimanja poput kompjuterizovane tomografije (CT), magnetne rezonance (MRI), angiografije i kolor doplera imaju ključnu ulogu nakon neurološkog pregleda. Liječenje se oblikuje multidisciplinarnim pristupima poput terapije lijekovima, fizikalne i radne rehabilitacije te logopedske terapije, ovisno o vrsti bolesti. Hirurške intervencije uspješno se primjenjuju u okviru neurohirurgije za operacije usmjerene na tumore mozga, aneurizme, traumatske lezije ili epilepsiju. Duboka moždana stimulacija (DBS), kao nefarmakološka opcija za Parkinsonovu bolest, esencijalni tremor i epilepsiju rezistentnu na liječenje, pruža značajno poboljšanje simptoma ugradnjom elektroda u mozak. Osim toga, transkranijalna magnetna stimulacija (TMS) regulira aktivnost mozga magnetnim poljima, pružajući potporno liječenje i za neurološke i za psihijatrijske poremećaje te, u nekim slučajevima, nudeći alternativu bez lijekova.

Naše bolnice s odjeljenjima neurologije

Naše Odjeljenje neurologije pruža usluge sa svojim stručnim kadrom u dijagnozi i liječenju bolesti povezanih s mozgom, kičmenom moždinom, nervnim sistemom i mišićima. Bolnice s Odjeljenjem neurologije u bolnici Medipol navedene su u nastavku:

• Bağcılar Medipol Mega Univerzitetska bolnica
• Bahçelievler Medipol bolnica
• Koşuyolu Istanbul Medipol bolnica
• Esenler Medipol Univerzitetska bolnica
• Sefaköy Medipol Univerzitetska bolnica
• Çamlıca Medipol Univerzitetska bolnica
• Pendik Medipol Univerzitetska bolnica
• Vatan Medipol Univerzitetska bolnica
• Unkapanı Medipol Univerzitetska stomatološka bolnica
• Medipol Acıbadem područna bolnica

Često postavljana pitanja o neurologiji

U nastavku je popis često postavljanih pitanja i odgovora o odjeljenju neurologije.

Je li pečenje stopala neurološka bolest?

Pečenje u stopalima često je simptom oštećenja živaca (periferna ili polineuropatska neuropatija) i stoga se smatra neurološkim problemom.

Koje pretrage izvodi neurolog?

Neurolozi mogu zatražiti pretrage snimanja poput EEG-a, EMG-a, MRI-ja i CT-a, kao i krvne pretrage ili lumbalnu punkciju po potrebi, ovisno o vrsti bolesti.

Koliko traje dijagnoza neurološke bolesti?

Dijagnoza neuroloških bolesti počinje prije svega uzimanjem anamneze i fizikalnim pregledom; dijagnoza se obično potvrdi u roku od nekoliko dana, na osnovu potrebnih pretraga snimanja i laboratorijskih pretraga.

Je li glavobolja neurološka bolest?

Glavobolje su obično povezane s tjelesnim stanjima poput stresa, napetosti ili migrene i ne smatraju se same po sebi neurološkom bolešću; međutim, neurološki pregled može biti potreban.

Pokreće li stres neurološke bolesti?

Stres može oslabiti imunološki sistem, pokrećući simptome kod neuroloških problema poput epilepsije i herpes zostera.

Koje su najčešće neurološke bolesti?

Najčešće neurološke bolesti uključuju moždani udar, Alzheimerovu bolest, epilepsiju, multiplu sklerozu (MS) i Parkinsonovu bolest.

Liječi li neurologija tinitus?

Iako tinitus najčešće procjenjuju specijalisti ORL-a, neurološka intervencija može biti potrebna ako je praćen vrtoglavicom.

Je li crvenilo lica neurološki poremećaj?

Crvenilo lica obično je dermatološkog ili cirkulacijskog porijekla i ne smatra se neurološkim poremećajem.

Šta znači skala procjene invaliditeta u neurologiji?

„Neurološka skala procjene invaliditeta“ je formalna procjenska tablica koja pokazuje postotni stepen funkcionalnog gubitka kod pacijenta; ova informacija se često koristi u procesima socijalnog osiguranja.

Liječi li neurologija bol u nogama?

Ako postoji utrnulost, slabost ili bol povezana sa živcima u nogama, ova stanja procjenjuje neurolog uz sumnju na neurološki poremećaj.

Jesu li plutajuće mrlje u oku povezane s neurologijom?

Plutajuće mrlje u oku obično su uzrokovane promjenama u staklastom tijelu oka, nisu neurološkog porijekla i procjenjuju ih specijalisti oftalmologije.

Nefrologija je medicinska specijalnost koja proučava strukturu i funkciju bubrega te dijagnozu i liječenje bolesti koje zahvataju te organe. Ovo odjeljenje obuhvata dijagnozu i liječenje mnogih stanja, uključujući zatajenje bubrega, hipertenziju, bolesti mokraćnih puteva i neravnoteže elektrolita.

Šta je nefrologija?

Nefrologija je medicinska specijalnost koja proučava strukturu i funkciju bubrega te zdravstvene probleme povezane s bubrezima. Poznata je i kao subspecijalnost interne medicine.

Bubrezi funkcioniraju poput sistema za filtriranje tijela; filtriraju krv, izdvajaju štetne tvari i izlučuju ih mokraćom. Također pomažu održati ravnotežu vode, natrija, kalija i raznih minerala.

Sposobnost bubrega da u potpunosti i uravnoteženo obavljaju svoje funkcije direktno utiče na mnoge sisteme, od kontrole krvnog pritiska i zdravlja kostiju do ravnoteže tekućine i metaboličke regulacije. U tom pogledu nefrologija je sveobuhvatna oblast koja ima za cilj zaštititi opće zdravlje tijela.

Koje bolesti liječi nefrologija?

Nefrologija pruža procjenu mnogih bolesti koje direktno ili indirektno zahvataju bubrege. Te bolesti uključuju:

• Akutno zatajenje bubrega: javlja se kada bubrezi brzo izgube funkciju. Obično se razvija naglo i zahtijeva brzu intervenciju.
• Hronično zatajenje bubrega: to je postepeno opadanje funkcije bubrega tokom vremena. Može dugo napredovati bez simptoma i zahtijeva redovno praćenje.
• Curenje proteina u mokraći (proteinurija): proteinurija je pojava proteina u mokraći kada postoji problem sa sistemom filtriranja bubrega i može biti rani znak bolesti bubrega.
• Krv u mokraći (hematurija): prisustvo krvi u mokraći može biti znak problema s bubrezima ili mokraćnim putevima.
• Glomerularne bolesti: to su bolesti koje nastaju kao posljedica oštećenja glomerula, jedinica za filtriranje bubrega.
• Nefritis (upala bubrega): razvija se kao posljedica upale u tkivu bubrega i može biti uzrokovan raznim faktorima.
• Oštećenje bubrega zbog dijabetesa (dijabetička nefropatija): nastaje kao posljedica dugoročnog djelovanja dijabetesa na bubrege i zahtijeva pažljivo praćenje.
• Bolesti bubrega povezane s hipertenzijom: visok krvni pritisak može oštetiti krvne žile u bubrezima, narušavajući funkciju bubrega.
• Neravnoteže elektrolita: to su stanja u kojima je ravnoteža minerala poput natrija, kalija i kalcija narušena, a usko su povezana s bubrezima.
• Bubrežni kamenac: stvaranje bubrežnih kamenaca i povezani funkcionalni poremećaji spadaju u oblast nefrologije.
• Cistične bolesti bubrega: odlikuju se stvaranjem cista ispunjenih tekućinom u bubrezima i mogu uticati na funkciju bubrega.
• Uremija: to je ozbiljno stanje uzrokovano nakupljanjem otpadnih tvari u krvi zbog toga što bubrezi ne funkcioniraju pravilno.
• Povišeni nivoi kreatinina i disfunkcija bubrega: povećani nivoi kreatinina u krvi mogu ukazivati na probleme s funkcijom filtriranja bubrega.
• Bolesti bubrega koje zahtijevaju dijalizu: u slučajevima kada su bubrezi pretrpjeli uznapredovao gubitak funkcije, liječenje dijalizom može biti potrebno za čišćenje tijela.
• Glomerularne bolesti: obuhvataju bolesti koje nastaju kao posljedica oštećenja jedinica za filtriranje bubrega.
• Glomerulonefritis: to je ozbiljna bolest koja se razvija zbog upale glomerula i može uticati na funkciju bubrega.
• Praćenje i liječenje nakon transplantacije bubrega: redovno praćenje pacijenata s transplantiranim bubregom i osiguravanje daljeg zdravog funkcioniranja bubrega jedna je od važnih oblasti nefrologije.

Koje se pretrage izvode na Odjeljenju nefrologije?

Pretrage koje se izvode na Odjeljenju nefrologije koriste se za detaljan pregled zdravlja bubrega, nalaza u mokraći i ravnoteže tekućine i elektrolita u tijelu. Ovisno o tegobama pacijenta, medicinskoj historiji i nalazima pregleda, nefrolog može koristiti krvne pretrage, pretrage mokraće, metode snimanja i, po potrebi, dalje dijagnostičke metode. Pretrage i dijagnostičke metode koje se koriste na ovom odjeljenju uključuju:

• Krvne pretrage (kreatinin, ureja, eGFR, elektroliti): izvode se radi procjene funkcije bubrega i analize ravnoteže tekućine i elektrolita u tijelu.
• Analiza 24-satne mokraće: koristi se za temeljitiju procjenu dnevnog gubitka proteina, izlučivanja kreatinina i nivoa određenih minerala.
• 24-satno mjerenje krvnog pritiska (holter pritiska): ova pretraga se izvodi radi analize učinaka hipertenzije na bubrege i oscilacija krvnog pritiska tokom dana.
• Ultrazvuk bubrega (USG): koristi se za procjenu veličine i strukture bubrega te stanja poput cista, kamenaca ili začepljenja.
• CT snimanje bubrega: omogućava detaljniji pregled bubrežnih kamenaca, tvorbi i strukturnih odstupanja.
• Magnetna rezonanca (MRI): pruža napredne informacije, posebno o vaskularnim strukturama i mekim tkivima.
• Renalna angiografija: ovaj zahvat se izvodi radi vizualizacije krvnih žila bubrega i otkrivanja eventualnih suženja ili začepljenja.
• Biopsija bubrega: pregled malog uzorka tkiva uzetog iz bubrega pruža konačnu dijagnozu vrste i težine bolesti.
• Scintigrafija bubrega: koristi se za procjenu funkcionalnog rada bubrega i stope doprinosa svakog bubrega.

Koje se metode liječenja koriste na Odjeljenju nefrologije?

Metode liječenja koje se primjenjuju na odjeljenju nefrologije planiraju se prema uzroku i stadiju bolesti bubrega. U tom kontekstu mogu se zajedno primjenjivati različite metode liječenja. Glavne metode liječenja su sljedeće:

Liječenje lijekovima

To je jedno od najosnovnijih liječenja za kontrolu bolesti bubrega. Razni lijekovi se mogu koristiti, posebno za kontrolu krvnog pritiska, smanjenje edema, održavanje ravnoteže elektrolita i svođenje na najmanju mjeru curenja proteina u mokraći.

Kontrola krvnog pritiska i metabolizma

To pomaže kontrolirati bolesti koje direktno utiču na zdravlje bubrega, poput hipertenzije i dijabetesa.

Prilagodbe ishrane i načina života

Ograničenje soli, regulacija ravnoteže tekućine i kontrola hranjivih tvari poput proteina i kalija pomažu smanjiti opterećenje bubrega. Zdrave životne navike podržavaju proces liječenja.

Liječenja usmjerena na osnovnu bolest

Kod specifičnih bolesti bubrega poput glomerulonefritisa planovi liječenja prilagođavaju se vrsti i težini bolesti. Ova liječenja imaju za cilj kontrolu napredovanja bolesti.

Angioplastika (postupak otvaranja krvne žile)

To je intervencijska metoda liječenja koja se koristi za ispravljanje suženja u bubrežnim arterijama (krvnim žilama u bubrezima). Kateterom se dolazi do suženog područja, izvodi se balonsko širenje i, po potrebi, postavlja se stent radi regulacije protoka krvi. Posebno se preferira u slučajevima smanjenog protoka krvi u bubrege.

Hemodijaliza

To je metoda liječenja koja se koristi za uklanjanje otpadnih tvari iz krvi uz pomoć mašine kada bubrezi ne mogu dovoljno obavljati svoju funkciju.

Peritonealna dijaliza

To je alternativna metoda dijalize, obično koja se izvodi kod kuće, u kojoj se peritoneum (trbušna maramica) koristi kao prirodni filter.

Transplantacija bubrega

To je jedna od najdjelotvornijih opcija liječenja uznapredovalog zatajenja bubrega, koja uključuje transplantaciju zdravog bubrega pacijentu.

Hemoterapija je metoda liječenja koja se primjenjuje lijekovima radi uništavanja kancerogenih ćelija ili kontrole njihovog rasta. Medicinski, djeluje tako što sprječava diobu ćelija, čime se tumori smanjuju ili se zaustavlja njihovo širenje. Hemoterapija, koja se koristi u liječenju raznih vrsta raka, općenito se primjenjuje intravenskom infuzijom ili oralnim lijekovima.

Šta je hemoterapija?

Hemoterapija je metoda liječenja zasnovana na lijekovima koja se koristi u terapiji raka. Poznato i kao „kemo“, ovo liječenje djeluje tako što uništava kancerogene ćelije ili zaustavlja njihov rast i umnožavanje. Hemoterapija, kojom upravljaju onkolozi, može se primijeniti samostalno ili u kombinaciji s drugim metodama liječenja poput operacije i radioterapije.

Hemoterapija se može koristiti za uklanjanje preostalih kancerogenih ćelija nakon operacije, smanjenje tumora, potpuno uklanjanje bolesti ili jednostavno ublažavanje simptoma. Hemoterapija se može primijeniti i kod primarnih tumora, koji se nisu proširili, i kod metastatskih tumora, koji su se proširili na druge dijelove tijela. Izbor lijekova i plan liječenja određuju se na osnovu lokacije i stadija raka te općeg zdravstvenog stanja pacijenta.

Zašto se izvodi hemoterapija?

Hemoterapija je jedna od najčešće korištenih metoda u liječenju raka. Kemo se koristi za liječenje raka. To je zato što kancerogene ćelije rastu i umnožavaju se mnogo brže od zdravih ćelija u tijelu.

Postoje mnogi različiti lijekovi za hemoterapiju koji se mogu koristiti u liječenju. Ovi lijekovi mogu se primijeniti samostalno ili u kombinaciji više lijekova za liječenje raznih vrsta raka.

Iako je hemoterapija djelotvorna opcija liječenja za mnoge vrste raka, nosi i rizik od nuspojava. Kod nekih pacijenata nuspojave mogu biti blage i podložne zbrinjavanju, dok u drugim slučajevima mogu dovesti do ozbiljnijih zdravstvenih problema.

Kako se primjenjuje liječenje hemoterapijom?

Lijekovi za hemoterapiju mogu se primijeniti različitim metodama. Najčešće preferirana metoda je intravenska hemoterapija. Kod ove metode lijek se isporučuje kroz iglu uvedenu u ruku ili kroz poseban uređaj za vaskularni pristup postavljen u području grudnog koša.

Neki lijekovi za hemoterapiju mogu se uzeti oralno. Ovi lijekovi, dostupni u obliku tableta ili kapsula, koriste se prema dozi i trajanju koje odredi ljekar. Hemoterapija se može primijeniti i injekcijom. Kod ove metode lijek se ubrizgava u mišić ili pod kožu iglom, slično vakcinaciji. Lokalna hemoterapija preferira se za određene vrste raka kože. Kod ove metode krema ili gel koji sadrži lijek za hemoterapiju nanosi se direktno na kožu.

U nekim slučajevima lijekovi za hemoterapiju mogu se primijeniti i regionalno. Lijek se može isporučiti direktno u trbušnu šupljinu (intraperitonealno), grudnu šupljinu (intrapleuralno), centralni nervni sistem (intratekalno) ili mokraćni mjehur (intravezikalno).

Na kraju, lijekovi za hemoterapiju mogu se primijeniti i direktno u sam tumor. Tokom operacije u područje tumora mogu se postaviti tanki nosači lijeka u obliku diska radi kontroliranog otpuštanja lijeka. Osim toga, hemoterapija se može ubrizgati i direktno u krvnu žilu koja snabdijeva tumor.

Koje su prednosti hemoterapije?

Hemoterapija ima i prednosti i nedostatke. Zbog toga se, prije početka liječenja, pacijenti trebaju posavjetovati s ljekarom i zajedno voditi proces. Hemoterapija može smanjiti rak ili usporiti njegov rast.

To može pomoći produžiti očekivano trajanje života i ublažiti simptome. Kod nekih pacijenata smanjenje tumora može omogućiti hiruršku intervenciju.

Hemoterapija primijenjena nakon operacije može smanjiti rizik od recidiva raka. Osim toga, češće praćenje, pretrage i ljekarske kontrole tokom liječenja mogu pružiti sigurnost pacijentima. Prednosti hemoterapije navedene su u nastavku:

• Smanjenje raka ili usporavanje njegovog rasta
• Produženje očekivanog trajanja života i ublažavanje simptoma
• Mogućnost da se operacija učini izvedivom
• Smanjenje rizika od recidiva
• Pružanje mogućnosti redovnog praćenja i kontrola

Koje su nuspojave hemoterapije?

Hemoterapija je djelotvorna metoda liječenja za mnoge vrste raka. Međutim, kao i druga liječenja raka, može uzrokovati određene nuspojave. Biti informiran o ovim nuspojavama olakšava pomno praćenje procesa i komunikaciju sa zdravstvenim timom o preventivnim mjerama ili mjerama za ublažavanje simptoma.

Nuspojave hemoterapije mogu varirati od osobe do osobe. To ovisi o vrsti i lokaciji raka, vrsti i dozi korištenih lijekova za hemoterapiju te o općem zdravstvenom stanju pacijenta.

Nuspojave povezane s hemoterapijom mogu se razlikovati prema vrsti lijeka i primijenjenoj dozi. Najčešće nuspojave hemoterapije uključuju umor, gubitak kose, nizak broj trombocita, smanjenje broja bijelih krvnih zrnaca i s tim povezan povećan rizik od infekcije.

Osim toga, česta su i stanja poput anemije, mučnine, povraćanja, promjena apetita, zatvora, proljeva i rana u ustima. Nuspojave hemoterapije navedene su u nastavku:

• Umor
• Gubitak kose
• Trombocitopenija (nizak broj trombocita)
• Neutropenija (nizak broj bijelih krvnih zrnaca)
• Povećan rizik od infekcije
• Anemija (nizak broj crvenih krvnih zrnaca)
• Mučnina i povraćanje
• Promjene apetita
• Zatvor
• Proljev
• Rane u ustima
• Periferna neuropatija ili drugi problemi povezani sa živcima
• Promjene kože i noktiju
• Gubitak kontrole crijeva ili mokraćnog mjehura
• Promjene težine
• Anksioznost
• Depresija
• Promjene libida i seksualne funkcije
• Problemi s plodnošću

Kome se daje hemoterapija?

Hemoterapija je jedna od glavnih metoda liječenja koja se koristi za uništavanje kancerogenih ćelija kod pacijenata s rakom. Kod nekih vrsta raka može se koristiti kao samostalna opcija liječenja, dok se u drugim slučajevima preferira nakon liječenja poput operacije radi uklanjanja skrivenih kancerogenih ćelija koje mogu ostati u tijelu.

Ovaj pristup se naziva adjuvantna terapija. Kod nekih pacijenata hemoterapija se primjenjuje kao neoadjuvantna terapija radi smanjenja tumora i olakšavanja daljnjih liječenja poput operacije ili radioterapije.

Kod raka u poodmaklom stadiju hemoterapija se može koristiti i kao palijativno liječenje, ne radi potpunog uklanjanja bolesti, nego radi ublažavanja simptoma i poboljšanja kvaliteta života.

Koje su vrste hemoterapije?

Hemoterapija je jedna od najčešće korištenih metoda u liječenju raka i može se primijeniti na različite načine ovisno o stadiju bolesti, opsegu njenog širenja i ciljevima liječenja.

U nekim slučajevima preferira se za smanjenje tumora prije operacije; u drugim se koristi nakon operacije radi smanjenja rizika od recidiva ili radi očuvanja kvaliteta života pacijenta. Vrste hemoterapije navedene su u nastavku:

• Neoadjuvantna hemoterapija
• Adjuvantna hemoterapija
• Palijativna hemoterapija

Neoadjuvantna hemoterapija

Neoadjuvantna hemoterapija je metoda liječenja koja se primjenjuje prije operacije ili radioterapije. Cilj joj je smanjiti veličinu tumora, čime se omogućava uklanjanje manje tkiva tokom operacije. Također povećava vjerovatnoću operacije uz očuvanje organa i olakšava naredne procese liječenja.

Adjuvantna hemoterapija

Adjuvantna hemoterapija je metoda liječenja koja se primjenjuje nakon hirurške intervencije. Ima za cilj ukloniti mikroskopske kancerogene ćelije koje mogu ostati čak i nakon što se čini da je tumor potpuno uklonjen. Na taj način smanjuje se rizik od recidiva raka i poboljšava dugoročni uspjeh liječenja.

Palijativna hemoterapija

Palijativna hemoterapija koristi se u poodmaklim stadijima raka kada potpuno uklanjanje bolesti nije moguće. Njena glavna svrha jest kontrolirati bolest, ublažiti simptome i poboljšati kvalitet života. Usporavanjem rasta tumora pomaže smanjiti bol i druge tegobe, čineći proces liječenja pacijenta udobnijim.

Koliko traje hemoterapija?

Trajanje hemoterapije varira ovisno o primijenjenom liječenju; može trajati svega 30 minuta ili do 8 sati u nekim slučajevima. Tokom cijelog liječenja medicinska sestra redovno prati vitalne znakove i osigurava da ne dođe do neželjenih reakcija na lijekove. Tokom ovog procesa pacijent može odmarati, jesti ili se baviti različitim aktivnostima da bi prekratio vrijeme. Ako se pacijent želi kretati, stalak za infuziju može se nositi s njim. Nakon završetka seanse intravenska linija se ispire fiziološkom otopinom, a port ili igla se uklanjaju. Nakon toga se od pacijenata općenito može tražiti da pričekaju dodatnih 30 minuta radi promatranja mogućih reakcija na lijekove. Nakon ove faze pacijent se može vratiti kući.

Koje se odjeljenje bavi hemoterapijom?

Medicinska specijalnost odgovorna za liječenje hemoterapijom naziva se medicinska onkologija. Ljekari koji rade u ovoj oblasti poznati su kao medicinski onkolozi. Medicinska onkologija je subspecijalnost koja se stiče nakon specijalizacije iz interne medicine i fokusira se posebno na liječenje tumora.

Liječenje hemoterapijom u Zdravstvenoj grupi Medipol

Odjeljenje hemoterapije Univerzitetske bolnice Medipol pruža neprekidnu uslugu radnim danima između 08:00 i 18:00 sa svojim iskusnim i dinamičnim kadrom. Odjeljenje, opremljeno savremenim medicinskim uređajima, sposobno je istovremeno liječiti 30 pacijenata s 2 sale za liječenje pacijenata, 2 privatne sobe te namjenskim prostorijama za intervencije i vađenje krvi. Liječenja naših pacijenata priprema iskusan tim ljekarne u potpuno sterilnom okruženju opremljenom potpuno automatiziranim ormarićima za pripremu lijekova.

Često postavljana pitanja o hemoterapiji

Kakvo je liječenje hemoterapija?

Hemoterapija je liječenje lijekovima koje uništava ćelije koje se brzo umnožavaju. Većina lijekova primjenjuje se intravenski, dok se neki uzimaju oralno, a mogu se koristiti samostalno ili u kombinaciji s drugim liječenjima.

Šta određuje izbor hemoterapije?

Vrsta primijenjene hemoterapije određuje se prema vrsti raka, njegovom stadiju i širenju, općem zdravstvenom stanju pacijenta i ciljevima liječenja.

U kojoj se fazi primjenjuje hemoterapija?

Hemoterapija se može koristiti u svakom stadiju raka. U ranim stadijima može se primijeniti nakon operacije ili radioterapije radi smanjenja rizika od recidiva (adjuvantna terapija), prije operacije radi smanjenja tumora (neoadjuvantna terapija) ili u poodmaklim stadijima radi kontrole bolesti i ublažavanja simptoma (palijativna terapija).

Može li se hemoterapija davati bez raka?

Hemoterapija se uglavnom koristi u liječenju raka; međutim, neki lijekovi za hemoterapiju mogu se koristiti i u niskim dozama za autoimune bolesti poput reumatoidnog artritisa, psorijaze i određenih drugih autoimunih stanja.

Šta se dešava ako se hemoterapija ne primi u liječenju raka?

Ako se preporučena hemoterapija ne primijeni, mogu se izgubiti očekivane koristi poput šanse za izlječenje, smanjenja rizika od recidiva, smanjenja tumora ili ublažavanja simptoma.

Može li se rak izliječiti samo hemoterapijom?

Kod nekih vrsta raka hemoterapija se može koristiti kao jedino primarno liječenje i može čak dovesti do izlječenja.

Uklanja li hemoterapija rak potpuno?

Kod nekih vrsta raka hemoterapija može potpuno uništiti tumorske ćelije i poslužiti kao primarno liječenje; međutim, ne jamči potpuno uklanjanje u svakom slučaju.

Ko ne može primiti hemoterapiju?

Osobe s teškim pratećim bolestima poput ozbiljnih bolesti srca ili pluća možda nisu pogodni kandidati, jer intenzivna hemoterapija može uzrokovati više štete nego koristi.

Gdje se primjenjuje hemoterapija?

Hemoterapija se općenito primjenjuje intravenski ili u obliku tableta. U određenim posebnim slučajevima može se isporučiti i lokalno u trbušnu šupljinu.

Je li teško primati hemoterapiju?

Hemoterapija može uzrokovati fizičke i psihičke nuspojave; međutim, ove nuspojave često su podložne zbrinjavanju i srazmjerne koristima koje liječenje pruža.

Kako se ugrađuje port za hemoterapiju?

Port za hemoterapiju obično se postavlja u veliku venu u području grudnog koša manjim hirurškim zahvatom i uklanja potrebu za ponavljanim intravenskim pristupom tokom liječenja.

Koliko traje prva seansa hemoterapije?

Prva seansa hemoterapije općenito traje između 2 i 6 sati, ovisno o korištenom lijeku i zahtjevima za praćenje pacijenta.

Šta se dešava tokom prve seanse hemoterapije?

Tokom prve seanse hemoterapije uvodi se intravenska linija ili se lijek primjenjuje kroz port. Zdravstveni tim pomno prati pacijenta zbog mogućih nuspojava.

Koliki je najveći broj seansi hemoterapije?

Broj seansi hemoterapije varira ovisno o vrsti i stadiju raka i planu liječenja. Općenito se primjenjuje 4 do 8 ciklusa, iako liječenje u nekim slučajevima može trajati duže.

Kada počinju nuspojave hemoterapije?

Nuspojave se obično javljaju unutar prvih nekoliko dana ili sedmica.

Uzrokuje li svaka hemoterapija gubitak kose?

Ne uzrokuje svaki lijek za hemoterapiju gubitak kose. Ova nuspojava varira ovisno o vrsti i dozi korištenog lijeka.

Može li se rak vratiti nakon hemoterapije?

Iako je hemoterapija djelotvorna protiv raka, bolest se kod nekih vrsta raka može vratiti jer kancerogene ćelije mogu ponovo narasti.

Koje se liječenje primjenjuje nakon završetka hemoterapije?

Nakon završetka hemoterapije plan liječenja varira prema vrsti raka. Mogu se primijeniti operacija, radioterapija, hormonska terapija, ciljana terapija ili imunoterapija.

Šta treba raditi osoba koja prima hemoterapiju?

Osoba koja se podvrgava hemoterapiji treba održavati uravnoteženu prehranu, piti dosta tekućine, obraćati pažnju na higijenu radi smanjenja rizika od infekcije i redovno odlaziti na ljekarske kontrole.

Šta treba jesti pacijent na hemoterapiji?

Pacijenti koji primaju hemoterapiju trebaju piti dosta tekućine i preferirati uravnoteženu, lako probavljivu hranu bogatu proteinima i vitaminima.

Može li osoba ići na posao dok prima hemoterapiju?

Može li osoba nastaviti raditi tokom hemoterapije ovisi o njenom općem stanju, težini nuspojava i fizičkim zahtjevima njenog posla.

Može li beba biti u blizini osobe koja prima hemoterapiju?

Kontakt s osobom koja se podvrgava hemoterapiji općenito je siguran; međutim, budući da imunološki sistem može biti oslabljen, treba poštovati higijenske mjere opreza i ograničiti blizak kontakt s bebama koje mogu prenositi infekcije.

Može li se metastaza javiti tokom hemoterapije?

Hemoterapija može usporiti ili zaustaviti širenje raka; međutim, u nekim slučajevima nove metastaze mogu se razviti uprkos liječenju.

Šta je kardiologija?

Kardiologija je medicinska specijalnost koja se bavi dijagnozom, liječenjem i prevencijom kardiovaskularnih bolesti. Ova grana proučava funkcioniranje srca i cirkulacijskog sistema, zbrinjavajući stanja poput bolesti koronarnih arterija, zatajenja srca, hipertenzije, poremećaja srčanog ritma (aritmija), bolesti srčanih zalistaka i urođenih srčanih bolesti.

Šta je kardiolog?

Kardiolog je ljekar koji koristi razne dijagnostičke metode poput elektrokardiograma (EKG), ehokardiografije (ECHO), testova opterećenja, holter monitoringa, MRI srca i koronarografije radi postavljanja tačne dijagnoze na osnovu tegoba pacijenata i nalaza fizikalnog pregleda. Pristupi liječenju uključuju lijekove, promjene načina života i minimalno invazivne zahvate (npr. postavljanje stenta i ablaciju).

Koje bolesti liječi kardiologija?

Odjeljenje kardiologije liječi širok raspon bolesti. Posebno su bolesti koronarnih arterija, srčani udar, zatajenje srca, poremećaji srčanog ritma (aritmije), hipertenzija, bolesti srčanih zalistaka, urođene srčane bolesti i vaskularna začepljenja među glavnim bolestima na koje se kardiologija fokusira. Bolesti koje liječi kardiologija navedene su u nastavku:

• Bolesti koronarnih arterija
• Srčani udar (infarkt miokarda)
• Zatajenje srca
• Poremećaji srčanog ritma (aritmija)
• Hipertenzija (visok krvni pritisak)
• Bolesti srčanih zalistaka
• Urođene srčane bolesti
• Začepljenja krvnih žila
• Periferne vaskularne bolesti
• Bolesti aorte
• Upala srčanog mišića (miokarditis)
• Srčane bolesti u djetinjstvu
• Srčana stanja koja se viđaju kod sportista (u okviru sportske kardiologije)

Šta su srčane bolesti?

Srčana bolest obuhvata razne poremećaje koji zahvataju strukturu i funkciju srca. Najčešće uključuju bolest koronarnih arterija, zatajenje srca, bolest srčanih zalistaka, aritmije (nepravilne otkucaje srca) i urođenu srčanu bolest. Bolest koronarnih arterija je stanje u kojem se krvne žile koje snabdijevaju srce sužavaju ili začepljuju, što dovodi do nedovoljne količine kisika koji dolazi do srčanog mišića, i često je povezana s boli u grudima (angina) i srčanim udarom.

Zatajenje srca je stanje u kojem srce ne može pumpati dovoljno krvi u tijelo; to se često razvija nakon visokog krvnog pritiska, srčanog udara ili bolesti srčanih zalistaka. Bolest srčanih zalistaka je stanje u kojem srčani zalisci ne funkcioniraju pravilno, što dovodi do vraćanja krvi ili nedovoljnog pumpanja. Aritmije odlikuju nepravilni otkucaji srca i mogu uzrokovati simptome poput nesvjestice i lupanja srca. Urođene srčane bolesti, s druge strane, strukturna su odstupanja srca prisutna pri rođenju. Liječenje ovih bolesti može uključivati lijekove, promjene načina života, operaciju ili upotrebu uređaja poput pejsmejkera, ovisno o vrsti i težini bolesti.

Koji su simptomi srčanih bolesti?

Najčešći simptomi srčanih bolesti uključuju bol ili osjećaj pritiska u grudima (angina), otežano disanje, lupanje srca, vrtoglavicu, nesvjesticu, umor i oticanje nogu (edem) i gležnjeva. Ovi simptomi mogu signalizirati stanja poput srčanog udara, zatajenja srca, poremećaja srčanog ritma (aritmija) i bolesti koronarnih arterija. Bol u grudima posebno se može širiti u lijevu ruku, vilicu, leđa ili područje želuca i postati izraženija tokom fizičke aktivnosti. Osim toga, doživljavanje otežanog disanja, lupanja srca, vrtoglavice ili osjećaja nesvjestice pri buđenju noću također spada među simptome srčane bolesti. Ako se takvi simptomi jave, neophodno je bez odgode se obratiti specijalisti kardiologije.

Koje se metode koriste u dijagnozi kardioloških bolesti?

Dijagnoza kardioloških bolesti uključuje razne medicinske pretrage i metode snimanja, uz tegobe pacijenta i fizikalni pregled. Ove metode omogućavaju tačno prepoznavanje kardioloških bolesti i razvoj planova liječenja. Metode koje se koriste u dijagnozi kardioloških bolesti navedene su u nastavku:

• Elektrokardiogram (EKG)
• Ehokardiografija (ECHO)
• Test opterećenja
• Holter monitor
• Koronarografija
• Magnetna rezonanca (MRI)
• Kompjuterizovana tomografija (CT)

Šta je elektrokardiogram (EKG)?

Elektrokardiogram (EKG) je bezbolna pretraga koja mjeri i bilježi električnu aktivnost srca. Ova pretraga pruža informacije o srčanom ritmu, frekvenciji i putevima električne provodljivosti bilježenjem električnih signala srčanog mišića putem elektroda postavljenih na kožu. Elektrokardiogram (EKG) dijagnosticira srčane udare, zatajenje srca, aritmije i druge kardiovaskularne bolesti. Tokom pretrage kroz tijelo se ne šalje električna struja, a zahvat obično traje samo nekoliko minuta. Sam EKG možda neće biti dovoljan; zbog toga mogu biti potrebne dodatne pretrage poput EKG-a pri opterećenju, holter monitora ili ehokardiografije. EKG je temeljni alat u procjeni zdravlja srca i široko ga koriste specijalisti kardiologije.

Šta je test opterećenja (na traci za trčanje)?

Test opterećenja (test na traci za trčanje) je kardiološka pretraga koja procjenjuje odgovor srca na fizičku aktivnost. Tokom ove pretrage, koja se obično izvodi na traci za trčanje, kontinuirano se prate srčana frekvencija, krvni pritisak i EKG (elektrokardiogram). Svrha pretrage jest otkriti kardiovaskularne bolesti, aritmije i zatajenje srca koji izgledaju normalno u mirovanju, ali postaju očiti pri naporu. Ima posebno važnu ulogu u dijagnozi bolesti koronarnih arterija, hipertenzije, bolesti srčanih zalistaka i poremećaja srčanog ritma. Testovi opterećenja koriste se i za procjenu odgovora na liječenje i praćenje djelotvornosti programa srčane rehabilitacije. Tokom pretrage utvrđuje se fizički kapacitet pacijenta i procjenjuju se simptomi povezani s naporom (npr. otežano disanje, bol u grudima).

Šta je pedijatrijska ehokardiografija?

Pedijatrijska ehokardiografija je metoda snimanja koja koristi ultrazvučne talase za procjenu zdravlja srca kod djece. Ova neinvazivna pretraga omogućava detaljan pregled strukture, funkcija i protoka krvi u srcu. Ehokardiografija ima ključnu ulogu u ranoj dijagnozi urođenih srčanih bolesti, poput defekta ventrikularnog septuma (VSD) i defekta atrijalnog septuma (ASD). Također se koristi za razjašnjavanje dijagnoze kod simptomatskih stanja poput srčanih šumova. Ehokardiografija je sigurna, bezbolna i metoda bez zračenja za dojenčad i djecu. Ova pretraga pomaže rano otkriti srčane bolesti, bilo prije rođenja (fetalna ehokardiografija) ili tokom rutinskih postnatalnih kontrola.

Šta je TEE pretraga?

Transezofagealna ehokardiografija (TEE) je detaljna ultrazvučna pretraga koja se koristi za dijagnozu srčane bolesti, a izvodi se putem posebne sonde uvedene u jednjak. Ova metoda se preferira posebno u slučajevima kada se adekvatne slike ne mogu dobiti transtorakalnom ehokardiografijom (TTE). Budući da je jednjak smješten iza srca, TEE omogućava jasniju i detaljniju vizualizaciju srca i okolnih žila. TEE je endoskopski pregled koji se izvodi pomoću tanke cijevi (sonde) uvedene kroz usta u jednjak. Tokom zahvata primjenjuje se lokalna anestezija radi otupljivanja grla, a pacijent se obično postavlja na lijevu stranu. Prate se parametri poput srčane frekvencije, krvnog pritiska i nivoa kisika, a dobivene slike dokumentiraju se video snimkom.

Ova metoda se koristi posebno u procjeni stanja poput defekta atrijalnog septuma (ASD), bolesti mitralnog zaliska, endokarditisa, aneurizme aorte i tumora srca. Također je važan dijagnostički alat za otkrivanje strukturnih odstupanja srčanih zalistaka i krvnih ugrušaka. Zahvat obično traje 30 minuta, a rezultati se pacijentu daju u roku od 2 sata od završetka. TEE se smatra sigurnom i djelotvornom metodom koja pruža visoku osjetljivost i tačnost u dijagnozi srčane bolesti.

Šta je holter monitor?

Holter monitor je prijenosni uređaj za elektrokardiogram (EKG) koji omogućava dugotrajno, kontinuirano praćenje srčanog ritma. Obično se nosi 24 do 48 sati i bilježi otkucaje srca tokom svakodnevnih aktivnosti pacijenta. Ova metoda je posebno korisna za otkrivanje prolaznih srčanih problema, poput aritmija (poremećaja ritma), koje standardni EKG možda neće otkriti.

Holter monitor bilježi električnu aktivnost srca putem elektroda pričvršćenih na tijelo, a ove podatke analiziraju specijalisti ljekari radi pomoći u postavljanju dijagnoze. Upotreba ovog uređaja preporučuje se pacijentima koji doživljavaju simptome poput aritmije, nesvjestice, lupanja srca i vrtoglavice. Također se može koristiti za procjenu djelotvornosti liječenja srčane bolesti. Holter pretraga općenito je bezbolan i beznadan zahvat. U nekim slučajevima na mjestima gdje su postavljene elektrode može doći do blagog nadražaja ili nelagode. Od pacijenata se očekuje da nastave normalne svakodnevne aktivnosti tokom pretrage, što omogućava procjenu srčanog ritma u stvarnim životnim uslovima.

Šta je magnetna rezonanca (MRI)?

Magnetna rezonanca (MRI) je medicinska dijagnostička metoda koja koristi jaka magnetna polja i radiotalase za detaljno snimanje unutrašnjih struktura tijela. MRI se posebno preferira za pregled mozga, kičmene moždine, zglobova i mekih tkiva. Ova metoda ne koristi rendgenske zrake, stoga ne uključuje ionizirajuće zračenje, što je čini sigurnom opcijom. MRI aparati poravnavaju atome vodika u tijelu pomoću magnetnog polja, a zatim šalju radiotalase radi promjene energetskih nivoa tih atoma. Signale koji se emitiraju tokom povratka ovih energetskih nivoa prikuplja računar i pretvara u detaljne slike. Na taj način razlike između organa i tkiva mogu se jasno vidjeti.

MRI se široko koristi u dijagnozi i praćenju liječenja neuroloških bolesti, raka, srčanih bolesti i mišićno-koštanih poremećaja. Ima posebno važnu ulogu u procjeni stanja poput tumora mozga, moždanog udara, Alzheimerove bolesti i multiple skleroze.

Šta je kompjuterizovana tomografija (CT)?

Kompjuterizovana tomografija (CT) je metoda medicinskog snimanja koja koristi kombinaciju rendgenskih zraka i računarske tehnologije za dobivanje detaljnih slika presjeka unutrašnjih struktura tijela. Za razliku od tradicionalnih rendgenskih metoda, ova tehnologija kombinira slike snimljene iz različitih uglova radi detaljnog trodimenzionalnog prikaza unutrašnjih struktura poput organa, žila i kostiju. CT snimci imaju ključnu ulogu u dijagnozi i praćenju bolesti, posebno u plućima, srcu, mozgu, trbuhu i karličnim regijama. Naprimjer, CT se često koristi u otkrivanju i praćenju plućnih čvorova, procjeni bolesti koronarnih arterija i praćenju širenja raka. Nadalje, neinvazivne metode poput CT angiografije omogućavaju pregled vaskularnih struktura.

Šta je angiografija?

Angiografija je metoda medicinskog snimanja koja se koristi za detaljan pregled unutrašnje strukture krvnih žila. Tokom ovog zahvata u žilu se ubrizgava kontrastno sredstvo, a žile se vizualiziraju pomoću rendgenskih zraka. Angiografija ima važnu ulogu u otkrivanju vaskularnih začepljenja, suženja ili odstupanja. To je često korištena metoda, posebno u dijagnozi kardiovaskularnih bolesti. Angiografija se obično izvodi u lokalnoj anesteziji i uzrokuje minimalnu nelagodu pacijentu. Tokom zahvata kateter se uvodi u venu, obično u preponu ili ručni zglob. Kontrastni materijal se kroz kateter ubrizgava u žilu, a žile se vizualiziraju pomoću rendgenskih zraka. To omogućava detaljan pregled stanja žila.

Angiografija je važan alat u dijagnozi vaskularnih bolesti. Koristi se za otkrivanje stanja poput vaskularnih začepljenja, suženja ili odstupanja. To omogućava djelotvornije planiranje liječenja za pacijente. Angiografija ima značajnu ulogu u ranoj dijagnozi i liječenju vaskularnih bolesti. Zahvat angiografije općenito je sigurna metoda. Međutim, kao i svaki medicinski zahvat, nosi određene rizike. Prije zahvata vaš ljekar će procijeniti rizike specifične za vas i poduzeti potrebne mjere opreza. Nakon angiografije pacijenti se obično kratko odmaraju, a zatim otpuštaju. Nakon zahvata može doći do blage boli ili modrica, ali to je obično privremeno.

Šta je fotonsko-brojačka kompjuterizovana tomografija?

Fotonsko-brojačka kompjuterizovana tomografija (CT) je napredna tehnologija medicinskog snimanja koja pruža preciznije i detaljnije slike u odnosu na tradicionalne metode snimanja zasnovane na rendgenskim zrakama. Ovaj sistem koristi fotonsko-brojačke detektore za dobivanje trodimenzionalnih slika presjeka organa i tkiva u tijelu visoke rezolucije. Ovi uređaji, koji rade pomoću kvantne tehnologije, imaju značajnu ulogu u ranoj dijagnozi kardiovaskularnih bolesti, raka i neuroloških poremećaja. Fotonsko-brojački detektori broje fotone s većom osjetljivošću od tradicionalnih detektora, omogućavajući dobivanje jasnijih i tačnijih slika.

Šta je intervencijska kardiologija?

Intervencijska kardiologija je grana medicine koja omogućava liječenje kardiovaskularnih bolesti minimalno invazivnim metodama bez potrebe za operacijom. Zahvati koji se izvode u ovoj oblasti uključuju balon-angioplastiku i postavljanje stenta za otvaranje začepljenja u koronarnim arterijama te savremene tehnike poput TAVI (transkateterska zamjena aortnog zaliska) i MitraClip (insuficijencija mitralnog zaliska) koje se koriste kod bolesti srčanih zalistaka. Osim toga, zahvati poput zatvaranja urođenih srčanih defekata (ASD, VSD, PDA), liječenja zadebljanja srčanog mišića (hipertrofična kardiomiopatija) i korekcije poremećaja srčanog ritma ablacijskim metodama također spadaju u okvir ove grane. Intervencijska kardiologija pacijentima nudi prednosti poput kraćeg vremena oporavka, manje boli i kraćeg boravka u bolnici. Posebno za pacijente visokog rizika ili one koji nisu pogodni za operaciju na otvorenom srcu, ove metode proširuju opcije liječenja i poboljšavaju kvalitet života.

Koje su metode liječenja u kardiologiji?

Metode liječenja u kardiologiji variraju ovisno o vrsti i težini kardiovaskularne bolesti i općem zdravstvenom stanju pacijenta. Liječenje se općenito može grupirati pod tri glavna naslova: lijekovi, intervencijski zahvati i hirurške intervencije. Metode liječenja u kardiologiji navedene su u nastavku:

• Liječenje lijekovima: koristi se za stanja poput hipertenzije, zatajenja srca i aritmije. Lijekovi se koriste za regulaciju srčane frekvencije.
• Intervencijska kardiologija: ima za cilj liječiti pacijente minimalno invazivnim metodama.
• Hirurške intervencije: to je potrebna intervencija za liječenje uznapredovalih srčanih bolesti.

Kako se izvodi kardiološki pregled?

Kardiološki pregled počinje uzimanjem anamneze pacijenta; ovaj proces uključuje temeljito ispitivanje pacijenta o trenutnim tegobama, porodičnoj historiji i načinu života. Tokom fizikalnog pregleda ljekar stetoskopom sluša srčane tonove i mjeri puls i krvni pritisak. Pretraga elektrokardiograma (EKG) bilježi električnu aktivnost srca, pomažući u otkrivanju aritmija i oštećenja srčanog mišića. Ehokardiografija (ECHO) koristi ultrazvučne talase za snimanje strukture i funkcije srca, procjenjujući bolesti zalistaka, poremećaje miokarda i vaskularne probleme. Testovi opterećenja mjere rad srca tokom napora, potencijalno otkrivajući skrivena srčana stanja. Uređaji za holter monitoring bilježe kontinuirani EKG 24 do 48 sati, otkrivajući povremene poremećaje ritma. Ove pretrage su ključne za ranu dijagnozu srčane bolesti i planiranje primjerenog liječenja. Pacijent će možda trebati biti bez majice tokom pregleda; zbog toga se preporučuje udobna odjeća. Svi ovi zahvati prilagođavaju se prema dobi, simptomima i faktorima rizika pacijenta.

Koja je razlika između kardiovaskularne hirurgije i kardiologije?

Kardiovaskularna hirurgija i kardiologija dvije su zasebne grane medicine koje se bave bolestima srca i krvnih žila. Kardiologija se fokusira na liječenje bolesti srca i krvnih žila lijekovima i raznim zahvatima, dok se kardiovaskularna hirurgija bavi stanjima koja zahtijevaju hiruršku intervenciju. Kardiolozi koriste lijekove i druge neinvazivne metode za dijagnozu i liječenje srčanih bolesti, dok kardiovaskularni hirurzi izvode hirurške zahvate. Obje specijalnosti često rade zajedno kako bi se osiguralo da pacijenti dobiju najbolje moguće liječenje.

Kardiologija se bavi prevencijom, dijagnozom i liječenjem kardiovaskularnih bolesti. Kardiolozi koji rade u ovoj oblasti procjenjuju opće zdravlje srca pacijenata i po potrebi pribjegavaju naprednim pretragama i metodama liječenja. Kardiologija je jedna od najvažnijih i najbrže razvijajućih oblasti savremene medicine.

Kardiovaskularna hirurgija je grana medicine koja pruža hirurško liječenje bolesti srca i krvnih žila. U ovoj oblasti izvodi se hirurško liječenje urođenih ili stečenih bolesti srca i krvnih žila.

Koje su preporuke za zdravlje srca?

Svjesne promjene načina života od ključne su važnosti za zaštitu zdravlja srca. Poznato je da redovno vježbanje poboljšava kardiovaskularno zdravlje. Preporučuje se najmanje 150 minuta vježbanja umjerenog intenziteta sedmično. Mediteranska prehrana, bogata svježim povrćem, voćem, cjelovitim žitaricama, mahunarkama i zdravim mastima poput maslinovog ulja, smanjuje rizik od srčane bolesti. Riba bogata omega-3 masnim kiselinama, poput lososa, tune i pastrmke, podržava zdravlje srca. Poznato je da hrana poput koštunjavog voća (orasi, bademi, lješnjaci) i avokada štiti zdravlje srca povećanjem dobrog holesterola. Pušenje povećava rizik od kardiovaskularne bolesti; zbog toga je važno prestati pušiti. Unos soli treba ograničiti na 5 grama dnevno, a konzumaciju alkohola i kofeina treba kontrolirati. Zbrinjavanje stresa i dovoljno sna također pozitivno utiču na zdravlje srca. Nadalje, vakcinacija protiv bolesti poput gripe i upale pluća može smanjiti rizik od srčane bolesti.

Često postavljana pitanja o kardiologiji

U nastavku je popis često postavljanih pitanja i odgovora o kardiologiji.

Šta je kardiologija?

Kardiologija je medicinska specijalnost koja se bavi dijagnozom, liječenjem i praćenjem kardiovaskularnih bolesti.

Šta je EECP liječenje i za koga je rizično?

EECP (vanjska kontrapulsacija) terapija je neinvazivna metoda liječenja koja ima za cilj povećati protok krvi širenjem koronarnih arterija. Rizična je za osobe sa stanjima poput teške insuficijencije aortnog zaliska, aneurizme trbušne aorte ili krvnih ugrušaka u arterijama nogu.

Šta je ehokardiogram (ECHO) u kardiologiji?

Ehokardiogram (ECHO) je bezbolna ultrazvučna metoda snimanja koja koristi zvučne talase za procjenu strukture i funkcije srca.

Koje pretrage naručuje kardiologija?

Kardiolog će naručiti pretrage poput EKG-a, ehokardiograma, holter monitora, testa opterećenja, krvnih pretraga i koronarografije po potrebi.

Trebam li otići na kardiološki pregled natašte?

Općenito se ne preporučuje dolaziti na kardiološki pregled natašte; međutim, neke pretrage, poput ehokardiograma, mogu zahtijevati gladovanje od 4 sata.

Kako se izvodi prvi kardiološki pregled?

Tokom prvog kardiološkog pregleda uzima se anamneza pacijenta, izvodi se fizikalni pregled i po potrebi se rade pretrage poput EKG-a i ehokardiografije.

Koja medicinska specijalnost liječi poremećaje srčanog ritma?

Za poremećaje srčanog ritma (aritmije) specijalisti kardiologije zbrinjavaju proces procjene i liječenja.

Interna medicina je široka grana medicine koja obuhvata dijagnozu, liječenje i praćenje bolesti kod odraslih osoba. Ova grana medicine, koja uključuje mnoge sisteme tijela, ima vitalnu ulogu u početnoj procjeni i zbrinjavanju brojnih zdravstvenih problema, u rasponu od kardiovaskularnih bolesti i dijabetesa do infekcija i poremećaja probavnog sistema.

Šta je interna medicina?

Interna medicina je grana medicine koja se bavi dijagnozom, liječenjem i praćenjem bolesti unutrašnjih organa i sistema kod odraslih osoba. Ova grana medicine, koja obuhvata mnoge sisteme tijela, procjenjuje pacijenta ne samo na osnovu jedne tegobe, nego i na osnovu njegovog općeg zdravstvenog stanja.

Interna medicina zauzima holistički pristup simptomima povezanim s različitim sistemima, uključujući srce, pluća, probavni sistem, bubrege, hormone i krv. To omogućava tačno istraživanje i procjenu osnovnih uzroka raznih tegoba poput umora, promjena težine, lupanja srca ili probavnih problema.

Koje bolesti liječi interna medicina?

Interna medicina bavi se dijagnozom, liječenjem i praćenjem brojnih sistemskih bolesti koje se viđaju kod odraslih osoba. Ova oblast proučavanja prilično je široka, a različite grupe bolesti mogu se procjenjivati prema odgovarajućim sistemima. Bolesti kojima se ovo odjeljenje bavi su:

Metaboličke i endokrine bolesti

• Dijabetes: nastaje kada nivoi šećera u krvi ostanu nekontrolirani i zahtijeva redovno praćenje.
• Inzulinska rezistencija: razvija se kao posljedica smanjenog odgovora tijela na inzulin i može povećati rizik od dijabetesa.
• Bolesti štitne žlijezde: i smanjena i pojačana funkcija štitne žlijezde mogu uticati na opću ravnotežu tijela.
• Visok holesterol i trigliceridi: to su poremećaji metabolizma lipida koji mogu negativno uticati na zdravlje krvnih žila.
• Gojaznost: to je stanje koje predstavlja rizik za mnoge hronične bolesti i treba ga procijeniti iz metaboličke perspektive.

Kardiovaskularne bolesti

• Hipertenzija: visok krvni pritisak može dugoročno uticati na zdravlje srca, bubrega i krvnih žila.
• Hipotenzija: nizak krvni pritisak može uzrokovati slabost, vrtoglavicu i osjećaj nesvjestice.
• Rizik od ateroskleroze: faktore rizika koji predisponiraju kardiovaskularnim bolestima mogu procijeniti specijalisti interne medicine.
• Edem: može se razviti zbog nakupljanja tekućine u tijelu, a istražuju se osnovni sistemski uzroci.

Bolesti probavnog sistema

• Gastritis: to je stanje koje se razvija zbog upale unutrašnje sluznice želuca i može dovesti do simptoma poput pečenja i boli.
• Refluks: nastaje kada sadržaj želuca teče natrag u jednjak i može uzrokovati često ponavljajući osjećaj pečenja.
• Čir: to je bolest probavnog sistema koju odlikuje stvaranje čireva u želucu ili dvanaesniku.
• Sindrom iritabilnog crijeva: mogu se javiti bol u trbuhu, nadutost i promjene u navikama pražnjenja.
• Zatvor i proljev: to su česte tegobe koje zahvataju funkcioniranje probavnog sistema i zahtijevaju istraživanje radi utvrđivanja uzroka.
• Masna jetra: to je čest problem jetre koji se može razviti posebno u vezi s metaboličkim rizicima.
• Hepatitis i poremećaj funkcije jetre: bolesti koje zahvataju jetru mogu zahtijevati procjenu interne medicine.

Bolesti bubrega i mokraćnih puteva

• Poremećaj funkcije bubrega: bubrezi mogu doživjeti smanjenje kapaciteta filtriranja otpadnih tvari iz tijela.
• Infekcije mokraćnih puteva: mogu se manifestirati simptomima poput učestalog mokrenja, pečenja i boli.
• Curenje proteina: prisustvo proteina u mokraći je nalaz koji treba istražiti u pogledu zdravlja bubrega.
• Zatajenje bubrega: to je ozbiljno stanje koje nastaje kao posljedica nesposobnosti bubrega da adekvatno obavljaju svoje funkcije.
• Neravnoteže elektrolita: poremećaji nivoa poput natrija i kalija mogu biti povezani s bubrežnim i metaboličkim procesima.

Bolesti krvi

• Anemija: niski nivoi hemoglobina u krvi mogu uzrokovati slabost i umor.
• Nedostatak željeza: to je jedan od najčešćih uzroka anemije i zahtijeva temeljitu procjenu.
• Nedostatak vitamina B12: to je značajan nedostatak koji zahvata nervni sistem i proizvodnju krvi.
• Nedostatak folne kiseline: to je jedan od nedostataka vitamina koji može uticati na proizvodnju krvnih ćelija.
• Sumnja na poremećaje zgrušavanja: probleme krvarenja ili zgrušavanja u početku mogu procijeniti specijalisti interne medicine.

Infektivne bolesti i opći interni problemi

• Dugotrajna povišena temperatura: u slučajevima neobjašnjive povišene temperature istražuju se osnovne infekcije ili sistemski uzroci.
• Opća slabost i umor: budući da može biti čest simptom mnogih internih bolesti, zahtijeva detaljan pregled.
• Neobjašnjiv gubitak težine: može biti znak metaboličkih, infektivnih ili sistemskih bolesti.
• Noćno znojenje: to je važan simptom koji može biti povezan s određenim infekcijama ili sistemskim bolestima.
• Gubitak apetita: to je opći zdravstveni problem koji treba procijeniti samostalno ili zajedno s drugim simptomima.

Interna stanja povezana s respiratornim sistemom

• Uporni kašalj: može biti povezan s infekcijom, refluksom ili sistemskim uzrocima i treba ga istražiti.
• Otežano disanje: budući da može biti srčanog, plućnog ili metaboličkog porijekla, može zahtijevati procjenu specijaliste interne medicine.
• Dugotrajne infekcije gornjeg dišnog puta: u nekim slučajevima može biti potrebno razmatrati ih zajedno s općim zdravstvenim stanjem.

Stanja povezana s reumatskim i sistemskim nalazima

• Bol u zglobovima: procjenjuje se jer može biti simptom reumatskih ili sistemskih bolesti.
• Bol u mišićima: može se javiti iz raznih razloga, od nedostatka vitamina do infekcija.
• Neobjašnjivo povišeni nivoi upale: može biti znak raznih tekućih bolesnih procesa u tijelu.
• Sumnja na bolest vezivnog tkiva: neka stanja koja se manifestiraju sistemskim simptomima u početku može procijeniti specijalista interne medicine.

Stanja koja zahtijevaju praćenje hroničnih bolesti

• Praćenje dijabetesa: redovno praćenje nivoa šećera u krvi važno je za sprječavanje komplikacija.
• Praćenje hipertenzije: dugoročna kontrola krvnog pritiska ključna je za kardiovaskularno zdravlje.
• Praćenje bolesti štitne žlijezde: redovno praćenje nivoa hormona podržava uspjeh liječenja.
• Praćenje visokih nivoa holesterola: redovno praćenje provodi se radi smanjenja rizika od bolesti krvnih žila.
• Istovremeno zbrinjavanje više hroničnih bolesti: interna medicina osigurava holističko praćenje istovremenih zdravstvenih problema.

Koje su dijagnostičke metode u internoj medicini?

Dijagnostičke metode u internoj medicini određuju se procjenom tegoba pacijenta, fizikalnim pregledom i kombinacijom raznih pretraga. Specijalisti interne medicine provode sveobuhvatnu analizu, razmatrajući različite metode zajedno radi postizanja tačne dijagnoze. Glavne dijagnostičke metode su sljedeće:

• Krvne pretrage: pružaju važne informacije o infekcijama, anemiji, hormonskim neravnotežama i funkciji organa.
• Analiza mokraće: pruža uvid u zdravlje bubrega, infekcije i metaboličke bolesti.
• Biohemijske pretrage: analiziraju se vrijednosti povezane s jetrom, bubrezima, elektrolitima i metabolizmom.
• Hormonske pretrage: procjenjuje se funkcioniranje štitne žlijezde i drugih hormonskih žlijezda.
• Pretrage stolice: istražuju se stanja poput poremećaja probavnog sistema i okultnog krvarenja.
• Alergološki testovi: procjenjuju se odgovori imunološkog sistema na određene tvari.
• Mjerenje krvnog pritiska: stanja visokog ili niskog krvnog pritiska procjenjuju se u svrhu dijagnoze i praćenja.

Napredne dijagnostičke metode i metode snimanja

• Elektrokardiografija (EKG): poremećaji ritma i provodljivosti procjenjuju se mjerenjem električne aktivnosti srca.
• Testovi plućne funkcije: bolesti respiratornog sistema istražuju se mjerenjem plućnog kapaciteta i respiratornih funkcija.
• Rendgen i ultrasonografija: to su brze i široko korištene metode snimanja za osnovnu strukturnu procjenu unutrašnjih organa.
• Kompjuterizovana tomografija (CT) i MRI: pružaju detaljno i slojevito snimanje organa, omogućavajući naprednu procjenu.
• Endoskopija i kolonoskopija: direktno snimanje probavnog sistema pomaže u dijagnozi bolesti želuca i crijeva.
• Mjerenje gustoće kostiju: procjenjuje se mineralna gustoća kostiju radi utvrđivanja rizika od osteoporoze.
• Holter monitoring: promjene srčanog ritma ili krvnog pritiska tokom svakodnevnog života prate se dugoročno.
• Biopsija: uzorci se uzimaju iz sumnjivih tkiva i podvrgavaju mikroskopskom pregledu.

Koje su metode liječenja u internoj medicini?

Metode liječenja u internoj medicini sastoje se od lijekova, prilagodbi načina života, potpornih terapija i redovnih kontrola, sve planirano prema vrsti, težini i trajanju bolesti te općem zdravstvenom stanju pacijenta. U internoj medicini pristup liječenju često nije ograničen na jednu metodu; kod mnogih bolesti lijekovi, dijetni režim, vježbanje, kontrola težine i praćenje provode se zajedno. Glavne metode liječenja su sljedeće:

Liječenje lijekovima

• Lijekovi za krvni pritisak: koriste se za kontrolu visokog krvnog pritiska i sprječavanje oštećenja organa.
• Regulatori šećera u krvi: pomažu održavati nivoe šećera u krvi uravnoteženima kod pacijenata s dijabetesom.
• Lijekovi za snižavanje holesterola: preferiraju se za zaštitu zdravlja krvnih žila i smanjenje rizika.
• Lijekovi za štitnu žlijezdu: koriste se za uravnoteženje stanja u kojima je hormon štitne žlijezde smanjen ili pojačan.
• Terapije vitaminima i mineralima: nadoknađuju hranjive tvari koje su tijelu potrebne kada postoji nedostatak.

Prilagodbe načina života

• Zdrava prehrana: dijetni planovi specifični za bolest čine osnovu liječenja.
• Redovno vježbanje: podržava metabolizam, doprinoseći kontroli mnogih bolesti.
• Kontrola težine: pomaže poboljšati tok hroničnih bolesti.
• Ograničenja pušenja i alkohola: poboljšava opće zdravlje, čime se povećava uspjeh liječenja.

Potporna liječenja

• Kontrola simptoma: pruža podršku za smanjenje simptoma poput boli, lupanja srca ili umora.
• Nutritivno savjetovanje: jača liječenje, posebno kod pacijenata s dijabetesom i visokim holesterolom.

Napredni i intervencijski pristupi

• Terapija radioaktivnim jodom: može se primijeniti u određenim situacijama kod bolesti štitne žlijezde.
• Upućivanje na operaciju: upućivanja odgovarajućim odjeljenjima obavljaju se po potrebi.
• Hormonska nadomjesna terapija: kod stanja poput smanjene funkcije štitne žlijezde (hipotireoza) ili smanjene funkcije nadbubrežne žlijezde, ravnoteža tijela obnavlja se primjenom hormona koje tijelo ne proizvodi u dovoljnoj mjeri.

Procesi praćenja i nadzora

• Redovne krvne pretrage: koriste se za procjenu djelotvornosti liječenja.
• Praćenje krvnog pritiska i šećera u krvi: pomaže održavati hronične bolesti pod kontrolom.
• Prilagodbe doze lijekova: plan liječenja ažurira se prema stanju pacijenta.