Hematologija je grana medicine koja ispituje strukturu, funkcije i poremećaje krvi te organa odgovornih za proizvodnju krvi, uključujući koštanu srž, slezenu i limfne čvorove. Kao i biološka i klinička disciplina, hematologija sveobuhvatno obrađuje proizvodnju, funkcije te brojčana ili strukturna odstupanja krvnih ćelija poput eritrocita, leukocita i trombocita.

Danas hematologija pruža dijagnozu i liječenje u širokom rasponu stanja, od poremećaja imunološkog sistema i genetskih bolesti krvi do poremećaja zgrušavanja i krvnih tumora. Napredak u laboratorijskim tehnikama i genetskom probiru omogućava ranu dijagnozu poremećaja krvi i primjenu personaliziranih, ciljanih pristupa liječenju.

Šta je hematologija?

Hematologija je medicinska specijalnost izvedena iz grčkih riječi „haima“ (krv) i „logos“ (nauka), koja se fokusira na proučavanje biohemije i patologije krvi. Oblast hematologije zasniva se na načelu da krv nije samo tekućina nego vitalni organski sistem koji je u interakciji sa svim tkivima tijela.

Klinička hematologija uključuje pregled pacijenata i vođenje procesa liječenja, dok laboratorijska hematologija prepoznaje osnovne uzroke bolesti tehničkim analizama poput kompletne krvne slike, pregleda razmaza periferne krvi i biopsija koštane srži. I benigni i maligni poremećaji krvi spadaju u okvir hematologije.

Koje bolesti liječi hematologija?

Hematologija prati poremećaje koji zahvataju krv brojčano ili funkcionalno. Bolesti koje zbrinjava odjeljenje hematologije uključuju sljedeće:

Anemija (bolesti nedostatka krvi)

Anemija je stanje u kojem broj crvenih krvnih zrnaca (eritrocita) ili količina hemoglobina koju sadrže padne ispod normalnog nivoa. Budući da je transport kisika kroz tijelo narušen, kod pacijenata se mogu razviti hronični umor i bljedilo. Glavne vrste anemije kojima se bavi hematologija uključuju:

Anemija zbog nutritivnog nedostatka: anemija uzrokovana nedostatkom željeza, vitamina B12 ili folne kiseline.

Aplastična anemija: stanje koje nastaje zbog nesposobnosti koštane srži da proizvede dovoljno krvnih ćelija.

Hemolitička anemija: odlikuje je prijevremeno razaranje crvenih krvnih zrnaca.

Anemija srpastih ćelija: nasljedni poremećaj u kojem crvena krvna zrnca poprimaju abnormalan oblik i mogu začepiti krvne žile.

Krvni tumori (hematološke maligne bolesti)

Hematologija je primarna specijalnost koja se uključuje kada kancerogene ćelije infiltriraju krv i limfni sistem. Ove bolesti odlikuje nekontrolirano umnožavanje ćelija i uključuju:

• Leukemija: abnormalno povećanje bijelih krvnih zrnaca (leukocita) koje potiče iz koštane srži; klasificira se kao akutna ili hronična.
• Limfom: grupa tumora koji nastaju iz limfnog sistema, uključujući Hodgkinov limfom i ne-Hodgkinov limfom.
• Multipli mijelom: maligni poremećaj plazma ćelija u koštanoj srži koji može dovesti do razaranja kostiju.

Poremećaji zgrušavanja i krvarenja

Mehanizam zgrušavanja krvi, koji sprječava curenje krvi iz žila, ponekad može biti nedovoljan ili može stvarati nepotrebne ugruške unutar krvnih žila. Hematologija zbrinjava ove neravnoteže. Poremećaji zgrušavanja i krvarenja uključuju:

• Hemofilija: genetski poremećaj uzrokovan nedostatkom faktora zgrušavanja, koji dovodi do dugotrajnog ili nekontroliranog krvarenja.
• Tromboza: stvaranje krvnih ugrušaka unutar krvnih žila, što može poremetiti protok krvi do vitalnih organa poput pluća i mozga.
• von Willebrandova bolest: jedan od najčešćih nasljednih poremećaja krvarenja.

Bolesti trombocita (krvnih pločica)

Trombociti su krvne ćelije koje djeluju kao „čep“ koji zaustavlja krvarenje kada dođe do ozljede. Odstupanja u broju ili funkciji trombocita mogu dovesti do ozbiljnih zdravstvenih problema. Poremećaji trombocita uključuju:

• Imunska trombocitopenijska purpura (ITP): stanje u kojem imunološki sistem napada i uništava vlastite trombocite.
• Trombocitopenija: opasno nizak broj trombocita, koji se često manifestira sitnim crvenim tačkama na koži ili lakim nastankom modrica.

Nasljedni poremećaji krvi (hemoglobinopatije)

Ovi genetski poremećaji prenose se s roditelja na djecu i često zahtijevaju doživotno hematološko praćenje te, u nekim slučajevima, redovne transfuzije krvi.

• Talasemija (mediteranska anemija): genetski poremećaj uzrokovan defektima u sintezi hemoglobina, čest u mediteranskim zemljama.
• Nasljedna sferocitoza: stanje u kojem su crvena krvna zrnca kuglastog oblika, što dovodi do njihovog prijevremenog razaranja u slezeni.

Poremećaji koštane srži i limfnog sistema

Poremećaji koji zahvataju koštanu srž, u kojoj se proizvode krvne ćelije, i limfne čvorove, koji imaju ključnu ulogu u imunološkoj odbrani, spadaju među primarne oblasti hematologije.

• Mijelodisplastični sindrom (MDS): grupa poremećaja u kojima koštana srž ne uspijeva djelotvorno proizvoditi zdrave krvne ćelije.
• Limfadenopatija: povećanje limfnih čvorova zbog uzroka koji nisu infekcija, što može ukazivati na limfom.
• Splenomegalija: abnormalno povećanje slezene, koje uzrokuje prekomjerno zadržavanje i razaranje krvnih ćelija.

Koji su simptomi hematoloških bolesti?

Poremećaji krvi često mogu napredovati neprimjetno ili se manifestirati nespecifičnim simptomima koji se mogu zamijeniti s drugim medicinskim stanjima. Smanjena sposobnost krvi da prenosi kisik ili oslabljen imunološki sistem spadaju među primarne uzroke ovih simptoma. Iako se hematološki poremećaji mogu manifestirati različitim kliničkim nalazima ovisno o vrsti zahvaćene krvne ćelije, mnogi pacijenti doživljavaju zajednički skup simptoma. Česti simptomi hematoloških bolesti uključuju:

• Uporni umor i slabost: nedostatak energije koji se ne popravlja odmorom i ometa svakodnevne aktivnosti.
• Blijeda koža (bljedilo): primjetan gubitak boje, posebno na dlanovima, ležištima noktiju i unutrašnjoj sluznici kapaka.
• Ponavljajuće infekcije: česta oboljenja uzrokovana nedovoljnim brojem ili narušenom funkcijom imunoloških ćelija.
• Abnormalno krvarenje: problemi poput krvarenja desni, krvarenja iz nosa ili dugotrajnog krvarenja iz manjih posjekotina.
• Lak nastanak modrica: modrice koje se razvijaju bez značajne traume, kao i sitne crvene ili ljubičaste tačke na koži poznate kao petehije.
• Noćno znojenje: prekomjerno znojenje tokom sna koje može biti dovoljno izraženo da zahtijeva presvlačenje ili mijenjanje posteljine.
• Gubitak apetita i nenamjerni gubitak težine: brz gubitak težine koji se javlja bez očitog uzroka.

Koje se dijagnostičke metode koriste u hematologiji?

Hematološki dijagnostički proces počinje anamnezom i fizikalnim pregledom pacijenta, nakon čega slijede specijalizirane laboratorijske pretrage. U ovoj fazi detaljno se ispituju broj, struktura i funkcionalni kapacitet krvnih ćelija. Ovisno o sumnji na stanje, dijagnostički put može varirati od rutinskih pretraga probira do naprednih molekularnih analiza. Uobičajene hematološke dijagnostičke metode uključuju:

• Kompletna krvna slika (KKS) i analiza razmaza periferne krvi
• Zahvati aspiracije i biopsije koštane srži
• Karakterizacija ćelija protočnom citometrijom
• Citogenetsko i molekularno genetsko testiranje
• Pretrage koagulacijskog (zgrušavanja) panela
• Radiološke tehnike snimanja

Kompletna krvna slika (hemogram)

Kompletna krvna slika (KKS) je prva i najtemeljnija laboratorijska pretraga koja se izvodi kada se posumnja na hematološki poremećaj. Ova pretraga mjeri brojčane vrijednosti glavnih komponenti krvi: eritrocita (crvenih krvnih zrnaca), leukocita (bijelih krvnih zrnaca) i trombocita (krvnih pločica).

Rezultati hemograma pružaju brze informacije o stanjima poput infekcije, upale ili hemolize (razaranja krvnih ćelija). Posebno su nivoi hemoglobina i hematokrita ključni pokazatelji za klasifikaciju anemija.

Analiza razmaza periferne krvi

Razmaz periferne krvi uključuje razmazivanje kapi krvi na predmetno stakalce, bojenje i pregled pod mikroskopom od strane specijaliste hematologije. Ova metoda se koristi za otkrivanje odstupanja u morfologiji ćelija koje automatizirani analizatori možda ne prepoznaju.

Struktura jezgre, veličina i citoplazmatske karakteristike krvnih ćelija mogu se detaljno procijeniti putem perifernog razmaza. Prisustvo atipičnih ćelija ili nezrelih ćelija poznatih kao „blasti“ može pružiti važne naznake za ozbiljna stanja poput leukemije.

Aspiracija i biopsija koštane srži

Pregled koštane srži omogućava direktnu analizu tkiva odgovornog za proizvodnju krvnih ćelija. Uzorci se obično uzimaju iz karlične kosti (grebena bočne kosti) i koriste se za utvrđivanje osnovnih uzroka odstupanja u proizvodnji krvnih ćelija.

Aspiracija prikuplja tekući dio koštane srži, dok biopsija omogućava procjenu tkivne arhitekture srži. Ovi zahvati se smatraju zlatnim standardom za dijagnozu zatajenja koštane srži, mijelodisplastičnih sindroma i metastatskih bolesti.

Tehnologija protočne citometrije

Protočna citometrija je tehnika koja analizira fizičke i hemijske karakteristike ćelija dok prolaze kroz laserski snop. Ispitivanjem proteina izraženih na površini ćelija ova tehnologija pomaže u prepoznavanju i klasifikaciji različitih vrsta ćelija.

Posebno je korisna u razlikovanju različitih oblika limfoma i leukemije. Protočna citometrija također pruža vrlo osjetljivo otkrivanje minimalne rezidualne bolesti (MRD) nakon liječenja.

Molekularno genetsko i citogenetsko testiranje

Genetsko testiranje istražuje molekularne uzroke hematoloških poremećaja, uključujući hromosomska odstupanja i genske mutacije. Tehnike poput FISH (fluorescentna in situ hibridizacija) i PCR (lančana reakcija polimeraze) imaju ključnu ulogu u utvrđivanju prognoze bolesti.

Naprimjer, filadelfijski hromosom povezan s hroničnom mijeloičnom leukemijom (KML) može se prepoznati ovim pretragama. Genetsko mapiranje također pomaže u utvrđivanju koje bi ciljane terapije ili precizni lijekovi mogli biti najprimjereniji za pojedinog pacijenta.

Pretrage koagulacije (zgrušavanja)

Ove pretrage procjenjuju odstupanja u sistemu zgrušavanja krvi. Parametri poput PT (protrombinsko vrijeme), aPTT (aktivirano parcijalno tromboplastinsko vrijeme) i D-dimer koriste se za procjenu sklonosti krvarenju ili rizika od stvaranja unutaržilnih ugrušaka.

Specijalizirani testovi faktora zgrušavanja izvode se za dijagnozu nasljednih poremećaja koagulacije poput hemofilije i von Willebrandove bolesti. Ove pretrage se također rutinski provode prije hirurških zahvata radi doprinosa sigurnosti pacijenta.

Tehnike snimanja u dijagnozi hematoloških bolesti

Hematološki poremećaji ponekad se mogu manifestirati povećanjem limfnih čvorova, slezene ili jetre. Radiološke tehnike snimanja koriste se za otkrivanje, procjenu i određivanje stadija ovih stanja. Posebno se sljedeće metode snimanja često koriste za prepoznavanje područja zahvaćenosti kod limfoma:

• Kompjuterizovana tomografija (CT)
• Magnetna rezonanca (MRI)
• Pozitronska emisiona tomografija–kompjuterizovana tomografija (PET-CT)
• Ultrasonografija (UZV)

Simptomi koji zahvataju donje dišne puteve, poput hroničnog kašlja, otežanog disanja ili zviždanja, ključni su pokazatelji narušenog zdravlja pluća. Rano prepoznavanje ovih simptoma od ključne je važnosti za sprječavanje hroničnog toka bolesti i očuvanje kvaliteta života.

Šta su respiratorne bolesti?

Pulmologija je medicinska oblast koja se bavi dijagnozom, liječenjem i praćenjem poremećaja koji zahvataju pluća, donje dišne puteve i tkiva koja okružuju te organe u grudnom košu. U suštini, to je grana medicine koja istražuje uzrok simptoma poput otežanog disanja, kašlja i boli u grudima te ima za cilj očuvati respiratornu funkciju.

Budući da su pluća odgovorna za vitalni ciklus kisika i ugljikovog dioksida u tijelu, odjeljenje pulmologije bavi se liječenjem i praćenjem i akutnih infekcija i hroničnog respiratornog zatajenja.

Koje bolesti liječi pulmolog?

Odjeljenje pulmologije dijagnosticira, liječi i prati bolesti koje zahvataju područje koje se proteže od dušnika do alveola, najudaljenijih jedinica pluća. Pulmolozi proučavaju razne bolesti koje opstruiraju dišne puteve, oštećuju plućno tkivo ili zahvataju respiratorne mišiće. Najčešće bolesti pluća su sljedeće:

• Astma i alergijske bolesti pluća: uključuju hronični kašalj i zviždanje koji se razvijaju zbog preosjetljivosti dišnih puteva.
• HOPB (hronična opstruktivna plućna bolest): to je progresivna bolest pluća, obično uzrokovana upotrebom duhana, koju odlikuju otežano disanje i iskašljavanje.
• Rak pluća: to su maligni tumori koji nastaju kada se ćelije u plućnom tkivu nekontrolirano umnožavaju.
• Upala pluća: to je ozbiljan zdravstveni problem uzrokovan infekcijom plućnog tkiva, koji odlikuju simptomi poput povišene temperature, kašlja i umora.
• Plućna embolija: to je problem koji se razvija kao posljedica krvnih ugrušaka koji začepljuju krvne žile u plućima i zahtijeva hitnu intervenciju.
• Tuberkuloza: to je zarazna bolest pluća sa sistemskim učincima uzrokovana bakterijom Mycobacterium tuberculosis.
• Apneja u snu: to su poremećaji koje odlikuje prestanak ili smanjenje disanja tokom sna, a dijagnosticiraju se u laboratoriju za spavanje.
• Sarkoidoza i intersticijske bolesti pluća: to su upalni problemi koji mogu dovesti do otvrdnjavanja plućnog tkiva (plućne fibroze).
• Pleuralni izljev: to je abnormalno nakupljanje tekućine između plućnih ovojnica.

Koje su dijagnostičke metode za respiratorne bolesti?

Dijagnostičke metode za bolesti pluća obuhvataju sve radiološke, funkcionalne i intervencijske tehnike koje se koriste za dijagnozu problema koji potiču iz pluća, pleure (plućne ovojnice), medijastinuma i zida grudnog koša. Dijagnostičke metode koje se često koriste na odjeljenju pulmologije uključuju sljedeće:

• Rendgen grudnog koša: dvosmjerni snimak grudnog koša omogućava pregled općeg stanja pluća, srčane sjene i strukture dijafragme.
• Kompjuterizovana tomografija (CT): pruža detaljne slike presjeka pluća i okolnih struktura te omogućava procjenu čvorova, tumora i vaskularnih problema.
• Ultrasonografija pluća: to je metoda snimanja bez zračenja koja se koristi za određivanje položaja i količine tekućine, posebno u slučajevima pleuralnog izljeva (nakupljanja tekućine).
• Magnetna rezonanca (MRI): preferira se za pregled zahvaćenosti zida grudnog koša i vaskularnih odnosa zbog visoke rezolucije mekih tkiva.
• Spirometrija: to je standardni test za dijagnozu HOPB-a i astme, koji se izvodi tako da pacijent duboko udahne, a zatim brzo izdahne.
• Difuzijski kapacitet (DLCO): mjeri koliko je zdrav prijelaz kisika iz pluća u krv; ključan je kod emfizema i intersticijskih bolesti pluća.
• Plućni volumeni (pletizmografija): to je napredan test koji tačno izračunava količinu zraka koja ostaje u plućima i njihov ukupni kapacitet.
• Torakocenteza: ovaj zahvat uključuje drenažu tekućine nakupljene između plućnih ovojnica pomoću igle i njenu analizu u laboratoriju.
• Biopsija pleure: to je zahvat u kojem se posebnim iglama uzima uzorak tkiva iz plućne ovojnice.
• Transtorakalna igla aspiracija (TTIA): to je uzimanje biopsije direktno iz tvorbe u plućima ulaskom kroz zid grudnog koša.
• Medijastinoskopija: to je hirurški dijagnostički zahvat koji se izvodi radi pristupa limfnim čvorovima u srednjem dijelu grudne šupljine (medijastinumu).
• Kožni ubodni test: mjeri odgovor tijela na često prisutne alergene.
• Specifični IgE u krvi: ispituje odgovore imunološkog sistema u slučajevima sumnje na alergijsku astmu.
• Polisomnografija (test spavanja): za dijagnozu apneje u snu bilježe se moždani valovi, disanje i nivoi kisika pacijenta tokom cijele noći.
• Bronhoskopija: to je proces vizualizacije unutrašnjosti bronhijalnog stabla pomoću tanke, fleksibilne cijevi s kamerom i svjetlom na vrhu.

Zahvati koji se izvode tokom bronhoskopskog pregleda navedeni su u nastavku:

• Bronhoalveolarna lavaža (BAL): tekućina se ubrizgava u zahvaćeno područje, a zatim se drenira, čime se omogućava pregled ćelija pod mikroskopom.
• Transbronhijalna biopsija: to je zahvat u kojem se uzorak tkiva iz pluća uzima prolaskom kroz zid bronhija.
• EBUS (endobronhijalni ultrazvuk): ultrazvuk na vrhu bronhoskopa omogućava uzimanje iglenih biopsija iz limfnih čvorova uz bronhije.

U kojim se situacijama treba obratiti Odjeljenju pulmologije?

Budući da respiratorni sistem održava ravnotežu kisika u tijelu, čak i najmanji poremećaj u ovom sistemu može uticati na cijeli metabolizam i može direktno ukazivati na problem koji potiče iz pluća. Simptomi zbog kojih je opravdan pregled kod pulmologa uključuju:

• Uporni kašalj: napadi kašlja koji traju duže od tri sedmice i ne reaguju na liječenje mogu se klasificirati kao uporni kašalj.
• Otežano disanje (dispneja): to je teškoća s disanjem koja se javlja tokom kretanja ili u mirovanju.
• Disanje uz zviždanje: to je zvuk, sličan zviždanju, koji se čuje pri disanju.
• Bol u grudima: to je probadajući osjećaj koji se pojačava posebno pri dubokom udisanju ili kašlju.
• Iskašljavanje: to su slučajevi kada se iskašljava obojen (žut, zelen) ili krvav sputum.
• Noćno znojenje: to je stanje koje odlikuje prekomjerno znojenje praćeno povišenom temperaturom, koje zahtijeva presvlačenje.
• Bol u leđima: uključuje bol u leđima i ramenima povezanu s disanjem koja se javlja kod stanja koja zahvataju plućnu ovojnicu.

Koje se metode liječenja koriste na Odjeljenju pulmologije?

Liječenja respiratornih bolesti su zahvati koji se primjenjuju radi otklanjanja infekcija, alergijskih ili genetski naslijeđenih poremećaja koji zahvataju dišne puteve. Primarni fokus odjeljenja pulmologije jest regulirati unos i izbacivanje kisika (disanje) te smanjiti oštećenje plućnog tkiva. Glavne metode liječenja respiratornih bolesti, koje se primjenjuju prema prirodi bolesti, su sljedeće:

• Farmakološka liječenja: mogu se koristiti antibiotici, bronhodilatatori (lijekovi koji šire dišne puteve) i steroidni inhalatori.
• Invazivni i intervencijski zahvati: to su zahvati postavljanja stenta ili biopsije koji se izvode putem bronhoskopije.
• Sistemi respiratorne potpore: problemi apneje u snu i respiratornog zatajenja zbrinjavaju se pomoću uređaja poput CPAP i BPAP. CPAP uređaj je maski sistem koji isporučuje kontinuirani pozitivni pritisak zraka. BPAP terapija je sistem koji pruža potporu pritisku zraka na dva nivoa.
• Plućna rehabilitacija: uključuje specijalizirane programe vježbi i edukacije usmjerene na povećanje kapaciteta pluća.
• Bronhijalna termoplastika: kod pacijenata s teškom astmom toplota se primjenjuje na glatke mišiće dišnih puteva radi smanjenja suženja.
• Ugradnja endobronhijalnog zaliska: kod pacijenata s emfizemom preferira se radi smanjenja volumena pluća, omogućavajući zdravom tkivu da slobodnije funkcionira.
• Krio-biopsija: ova metoda uključuje dobivanje većih i kvalitetnijih uzoraka plućnog tkiva pomoću krioterapije (smrzavanja).
• Vakcinacija: sezonska vakcina protiv gripe i pneumokokna (protiv upale pluća) vakcina imaju za cilj smanjiti rizik od infekcije.
• Pomoć pri prestanku pušenja: može biti potrebna stručna podrška za smanjenje rizika od HOPB-a i raka.

Kako se izvodi pregled kod pulmologa?

Pregled pluća je proces koji počinje slušanjem tegoba pacijenta i nastavlja se fizikalnim pregledom. Standardni pregled grudnog koša uključuje sljedeće korake:

• Anamneza (tegobe): temeljito se istražuju tegobe pacijenta, historija pušenja, porodična historija i uslovi rada.
• Inspekcija (promatranje): promatra se struktura grudnog koša, frekvencija disanja i koriste li se pomoćni mišići tokom disanja.
• Palpacija (pregled rukom): provjeravaju se vibracije zida grudnog koša i osjetljivost.
• Perkusija (kucanje): gustoća zraka ili tekućine u plućima procjenjuje se prema kvaliteti zvuka koji nastaje pri kucanju prstom po zidu grudnog koša.
• Auskultacija (slušanje): stetoskopom se slušaju svi režnjevi pluća, tražeći zvukove poput zviždanja (ronhi) ili pucketanja (hropci).

Gerijatrija je medicinska specijalnost koja proučava i liječi zdravstvene probleme starijih odraslih (uglavnom u dobi od 65 godina i više). Na odjeljenju gerijatrije (zdravlja starijih) liječe se stanja povezana s dobi poput Alzheimerove bolesti, osteoporoze i hipertenzije, pruža se zbrinjavanje lijekova, a cilj je poboljšati kvalitet života starijih odraslih.

Šta je gerijatrija (zdravlje starijih)?

Gerijatrija je medicinska specijalnost koja se bavi zdravstvenim problemima i bolestima osoba u dobi od 65 godina i više, s ciljem poboljšanja kvaliteta njihovog života. Subspecijalnost je interne medicine i primjenjuje holistički pristup biološkim promjenama povezanim sa starenjem i hroničnim stanjima specifičnim za starije odrasle.

Starija dob je osjetljiv period u kojem se više bolesti može javiti istovremeno, a interakcije lijekova su od kritične važnosti. Specijalisti gerijatrije (gerijatri) ne liječe samo postojeće bolesti nego imaju za cilj pomoći starijim odraslima da zadrže samostalan život i očuvaju kognitivne funkcije.

Koje bolesti liječi Odjeljenje gerijatrije?

Odjeljenje gerijatrije bavi se dijagnozom i praćenjem složenih zdravstvenih problema koji postaju sve češći s poodmaklom dobi i nazivaju se gerijatrijskim sindromima. Glavni zdravstveni problemi na koje se odjeljenje gerijatrije fokusira su sljedeći:

• Demencija i Alzheimerova bolest: prate se gubitak pamćenja, dezorijentacija i kognitivno propadanje.
• Hipertenzija i dijabetes: prate se glukoza u krvi i krvni pritisak radi sprječavanja oštećenja organa kod starijih odraslih.
• Osteoporoza: cilj je zbrinuti rizik od prijeloma povezan sa smanjenom koštanom gustoćom.
• Depresija i anksioznost: procjenjuju se problemi mentalnog zdravlja koji se u starijoj dobi razvijaju zbog socijalne izolacije ili gubitka.
• Urinarna inkontinencija: liječe se problemi mokraćnog sistema koji znatno smanjuju kvalitet života.
• Sarkopenija (gubitak mišića) i krhkost: poduzimaju se mjere za rješavanje pitanja poput gubitka mišićne mase koji ograničava pokretljivost.
• Polifarmacija (upotreba više lijekova): interakcije lijekova i nuspojave zbrinjavaju se kod pacijenata koji koriste više od četiri lijeka.
• Poremećaji ishrane (malnutricija): ispravljaju se nutritivni nedostaci zbog gubitka apetita ili problema s apsorpcijom.

Kako se izvodi proces gerijatrijske procjene?

Sveobuhvatna gerijatrijska procjena je multidisciplinarni pristup koji procjenjuje medicinsko stanje pacijenta te njegove psihološke, socijalne i funkcionalne sposobnosti. Za razliku od standardnog pregleda, ovaj proces također temeljito procjenjuje može li pacijent samostalno obavljati aktivnosti svakodnevnog života. Tokom medicinske procjene, vid i sluh pacijenta, sposobnost ravnoteže i rizik od pada procjenjuju se određenim testovima. Gerijatrijska procjena pomaže smanjiti stope hospitalizacije kod starijih odraslih uz istovremeno omogućavanje sigurnijeg života kod kuće.

Ko se treba obratiti Odjeljenju gerijatrije?

Za posjetu odjeljenju gerijatrije nije potrebno imati određenu hroničnu bolest, jer ova specijalnost pruža i usluge preventivne zdravstvene njege. Odjeljenju gerijatrije mogu se obratiti sljedeće osobe:

• Sve osobe u dobi od 65 godina i više.
• Osobe koje se istovremeno bore s više hroničnih bolesti (poput bolesti srca, dijabetesa, bolesti bubrega itd.).
• Osobe koje u svakodnevnom životu osjećaju zaboravnost, neravnotežu ili poteškoće s hodanjem.
• Osobe koje uzimaju više lijekova i zabrinute su zbog njihovih nuspojava.
• Stariji odrasli koji imaju gubitak apetita i neobjašnjiv gubitak težine.

Koja je važnost multidisciplinarnog pristupa u zdravlju starijih?

Bolesti u starijoj dobi često čine lanac u kojem jedno stanje pokreće drugo. Naprimjer, bol u zglobovima može dovesti do neaktivnosti, a neaktivnost može rezultirati depresijom ili gubitkom mišića. Zbog toga specijalisti gerijatrije rade usklađeno s nutricionistima, fizioterapeutima i psiholozima. Ovaj holistički pristup jača ne samo fizičko zdravlje pacijenta nego i njegovu mentalnu dobrobit i socijalne veze. Cilj nije gledati na starenje kao na bolesni proces nego osigurati zdrav, aktivan i kvalitetan kasniji život.

Kako izgleda zbrinjavanje lijekova kod gerijatrijskih pacijenata?

Kod starijih odraslih usporavanje metabolizma mijenja trajanje i učinke izlučivanja lijekova iz tijela. Specijalisti gerijatrije koriste međunarodne smjernice poput Beersovih kriterija itd. za prepoznavanje lijekova koji mogu biti rizični za starije odrasle. Prekid nepotrebnih lijekova je od vitalne važnosti za poboljšanje zdravlja starijih odraslih. Na taj način mogu se spriječiti komplikacije poput vrtoglavice, konfuzije i gastrointestinalnih problema uzrokovanih interakcijama lijekova.

Često postavljana pitanja o gerijatriji

Koja je razlika između gerijatrije i interne medicine?

Dok se interna medicina fokusira na opće zdravlje odraslih, gerijatrija je subspecijalnost koja se bavi bolestima osoba u dobi od 65 godina i više.

Koliko godina treba imati za obraćanje Odjeljenju gerijatrije?

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji i medicinskoj literaturi, osobe uglavnom trebaju imati 65 godina ili više da bi dobile njegu u gerijatrijskim ambulantama.

Može li se ići u gerijatriju zbog tegobe sa zaboravnošću?

Da, specijalisti gerijatrije uključeni su u ranu dijagnozu i određivanje stadija stanja poput demencije i Alzheimerove bolesti.

Je li gubitak apetita simptom bolesti kod starijih odraslih?

Da, gubitak apetita kod starijih odraslih može biti znak depresije, problema s oralnim i dentalnim zdravljem ili osnovne hronične infekcije i zahtijeva gerijatrijsku procjenu.

Koje testove koristi specijalista gerijatrije?

Uz fizikalni pregled izvode se kognitivni skrining testovi (mini mental test), testovi ravnoteže i hoda, nutritivni skrining testovi i standardne krvne pretrage.

Ima li svaka bolnica odjeljenje gerijatrije?

Budući da je gerijatrija subspecijalnost, obično je dostupna u univerzitetskim bolnicama, edukativnim i istraživačkim bolnicama te nekim dobro opremljenim privatnim zdravstvenim ustanovama.

Kako spriječiti rizik od pada kod starijih odraslih?

Procjene ravnoteže koje izvode gerijatri, preporuke za vježbe jačanja mišića i prilagodbe za uklanjanje opasnosti u kući (tepisi, pragovi itd.) pomažu smanjiti rizik od pada.

Šta treba imati na umu prilikom odlaska na gerijatrijski pregled?

Prisustvo rođaka koji poznaje svakodnevnu rutinu pacijenta, zajedno sa svim korištenim lijekovima (uključujući vitamine) i ranijim rezultatima pretraga, vrlo je važno za proces pregleda i dijagnoze.

Može li se ići u gerijatriju zbog poremećaja spavanja?

Da, odjeljenje gerijatrije bavi se i promjenama obrazaca spavanja u starijoj dobi te stanjima poput apneje u snu.

Pruža li se gerijatrijska njega samo bolesnim osobama?

Ne, čak i zdravi stariji odrasli trebaju se obratiti gerijatriji radi razvoja strategija zdravog starenja, praćenja vakcinacije (upala pluća, gripa, herpes zoster) i održavanja zdravlja kostiju.

Gastroenterologija ima za cilj očuvati normalne funkcije, motilitet te procese probave i apsorpcije organa probavnog sistema i liječiti poremećaje koji zahvataju te organe.

Zdravlje probavnog sistema direktno utiče na ukupnu energetsku ravnotežu tijela i imunološki sistem. Specijalisti gastroenterologije (gastroenterolozi) dijagnosticiraju bolesti direktnom vizualizacijom organa endoskopskim i kolonoskopskim zahvatima.

Šta je gastroenterologija?

Gastroenterologija je napredna medicinska specijalnost koja temeljito ispituje biohemiju, fiziologiju i patologiju probavnog sistema i pripadajućih organa. Ljekari koji rade u ovoj oblasti nakon šestogodišnjeg medicinskog obrazovanja završavaju specijalizaciju iz interne medicine, a zatim se dodatno specijaliziraju završetkom trogodišnje subspecijalizacije iz gastroenterologije.

Klinika gastroenterologije bavi se ne samo liječenjem bolesti nego i održavanjem zdravog funkcioniranja probavnog sistema. Danas su, uz napredak tehnologije, dijagnostički i terapijski zahvati postali znatno udobniji zahvaljujući uređajima opremljenim kamerom koji se uvode kroz usta ili anus bez potrebe za hirurškom intervencijom.

Kojim se organima bavi Odjeljenje gastroenterologije?

Gastroenterologija ispituje probavni trakt, jedan od najdužih sistema u tijelu, dijeleći ga na različite dijelove. Glavne organske strukture na koje se fokusira odjeljenje gastroenterologije su sljedeće:

• Gornji probavni trakt: jednjak i želudac.
• Tanko i debelo crijevo: dvanaesnik, jejunum, ileum i debelo crijevo.
• Hepatobilijarni sistem: jetra, žučni mjehur i žučni putevi.
• Gušterača: žljezdano tkivo koje luči probavne enzime i inzulin.
• Anorektalna regija: bolesti oko rektuma i anusa.

Koje bolesti liječi gastroenterologija?

Odjeljenje gastroenterologije bavi se liječenjem širokog raspona bolesti, od upalnih stanja probavnog sistema do tumorskih tvorbi. Ove bolesti mogu se klasificirati prema težini simptoma i zahvaćenom organu.

Bolesti jednjaka i želuca

Tegobe sa želucem i jednjakom spadaju među najčešće gastroenterološke probleme u društvu. Glavni poremećaji koji se provjeravaju u ovoj grupi su sljedeći:

• Gastroezofagealni refluks: povrat želučane kiseline u jednjak.
• Gastritis i čir: iritacija ili rane na unutrašnjoj površini želuca.
• Hijatalna hernija (želučana hernija): stanje u kojem se dio želuca pomjeri u grudnu šupljinu.
• Poteškoće s gutanjem (disfagija): suženja jednjaka ili poremećaji pokreta.
• Celijakija: poremećaj tankog crijeva povezan s osjetljivošću na gluten.

Bolesti crijeva

Zdravlje crijeva od vitalne je važnosti za izlučni sistem i apsorpciju u crijevima. Bolesti crijeva navedene su u nastavku:

• Sindrom iritabilnog crijeva (IBS): funkcionalni probavni poremećaj (iritabilno crijevo).
• Upalne bolesti crijeva (IBD): zbrinjavaju se ulcerozni kolitis i Crohnova bolest.
• Polipi debelog crijeva: to su izrasline tkiva koje nose rizik od razvoja u rak u budućnosti.
• Divertikulitis: upala malih vrećica koje se razvijaju u zidu crijeva.
• Hronični proljev ili zatvor: to su poremećaji pražnjenja koji se javljaju stalno.

Bolesti jetre, žučnog mjehura i gušterače

Poznata i kao hepatologija, ova subspecijalnost ima za cilj zaštititi metabolički centar tijela. Bolesti u okviru hepatologije navedene su u nastavku:

• Vrste hepatitisa: to su hepatitis A, B, C i druge virusne infekcije.
• Masna jetra: prekomjerno nakupljanje masti u jetri (steatoza).
• Ciroza: otvrdnjavanje tkiva jetre i gubitak funkcije.
• Žučni kamenac i infekcija: to su stanja holelitijaze i holecistitisa.
• Pankreatitis: akutna ili hronična upala gušterače.

Koje se dijagnostičke metode koriste na Odjeljenju gastroenterologije?

Dijagnostički uređaji koje gastroenterolozi koriste fokusiraju se na direktnu vizualizaciju unutrašnjih struktura probavnih organa ili mjerenje funkcionalnih poremećaja. Ove metode su podržane laboratorijskim pretragama i radiološkim snimanjem, pružajući multidisciplinarni pristup. Najčešće korištene dijagnostičke metode u gastroenterologiji su sljedeće:

• Endoskopsko snimanje: gastroskopija (gornji GIS) i kolonoskopija (donji GIS).
• Metode snimanja: ultrasonografija (US), kompjuterizovana tomografija (CT) i MRI.
• Funkcionalne pretrage: ureja-izdisajni test i mjerenja pH-metrom.
• Intervencijski dijagnostički uređaji: endoskopska ultrasonografija (EUS) i ERCP.

Gastroskopija (endoskopija gornjeg probavnog trakta)

Gastroskopija je zahvat u kojem se jednjak, želudac i dvanaesnik pregledaju pomoću tanke, fleksibilne cijevi sa svjetlom i kamerom na vrhu. Ova metoda omogućava direktnu vizualizaciju lezija, čireva ili tumorskih tvorbi na unutrašnjim površinama organa.

Tokom zahvata ljekar može uzeti biopsije iz sumnjivih područja ili intervenirati u žarištima krvarenja. Zahvat gastroskopije obično traje 5–10 minuta i izvodi se u lokalnoj anesteziji ili sedaciji radi sprječavanja refleksa gušenja kod pacijenta.

Kolonoskopija i sigmoidoskopija

Kolonoskopija je neophodna dijagnostička metoda koja se koristi za detaljnu vizualizaciju cijelog debelog crijeva i posljednjeg dijela tankog crijeva. Od vitalne je važnosti u dijagnozi polipa crijeva, divertikulitisa, upalnih bolesti crijeva (Crohnova bolest i ulcerozni kolitis) i raka debelog crijeva.

Priprema crijeva (dijeta i upotreba laksativa) potrebna je prije zahvata. Tokom kolonoskopije polipi koji se otkriju mogu se ukloniti u istoj seansi polipektomijom, pomažući spriječiti razvoj raka. Sigmoidoskopija je pregled samo posljednjih 60 cm debelog crijeva (sigmoidnog kolona i rektuma).

Endoskopska ultrasonografija (EUS)

EUS je snimanje zidova probavnog trakta i obližnjih organa (gušterača i žučni putevi) pomoću minijaturnog ultrazvučnog uređaja pričvršćenog na vrh endoskopa. Pruža podatke visoke rezolucije iz dubokih tkiva do kojih se ne može doprijeti standardnim ultrazvukom.

Ova tehnologija se posebno koristi u određivanju stadija raka želuca i jednjaka, procjeni tvorbi gušterače i dobivanju iglenih biopsija iz duboko smještenih limfnih čvorova. EUS pomaže u dijagnozi dubokog tkiva bez potrebe za invazivnom operacijom.

ERCP (endoskopska retrogradna holangiopankreatografija)

ERCP je napredan gastroenterološki zahvat koji kombinira endoskopiju i radiologiju (rendgen) i ima i dijagnostičku i terapijsku primjenu. Koristi se za prepoznavanje začepljenja, kamenaca ili suženja u žučnim putevima i kanalima gušterače.

Tokom zahvata kroz otvor žučnog puta u dvanaesniku ubrizgava se kontrastno sredstvo i dobivaju se slike pod fluoroskopijom. Nakon dijagnoze mogu se istovremeno izvesti zahvati poput postavljanja stenta u kanal ili uklanjanja kamenaca iz žučnih puteva.

Biopsija jetre

To je zahvat koji se koristi u dijagnozi i praćenju bolesti jetre poput hepatitisa B i hepatitisa C, koji su česti u našoj zemlji. To je zahvat u kojem se posebnom iglom uvedenom kroz desnu stranu trbuha uzima mali uzorak iz jetre bez operacije, dok je pacijent lagano sediran, a mjesto biopsije otupljeno. Ovaj uzorak zatim patologija pregleda pod mikroskopom, pružajući važne informacije o bolesti.

24-satni pH monitoring jednjaka

To je zahvat koji se koristi posebno kod pacijenata sa simptomima refluksa radi procjene teče li želučana kiselina unazad u jednjak i, ako teče, koliko. To je jedna od najpouzdanijih metoda koje se trenutno koriste u dijagnozi gastroezofagealne refluksne bolesti. Za pretragu se kroz nos uvodi kateter (fleksibilna cijev promjera oko 2 mm) sa senzorom za promjene pH (kiseline) na vrhu i pozicionira se na donjem kraju jednjaka. Kraj katetera koji je ostao izvan tijela povezuje se s malim računarom. Promjene pH (kiseline) na donjem kraju jednjaka prenose se i bilježe računarskim sistemom svakih 4–8 sekundi. Na kraju bilježenja kateter se uklanja, a podaci pohranjeni u malom uređaju prenose se na drugi računar radi utvrđivanja postoji li klinički značajan refluks. Danas se ovaj zahvat može izvesti i bežičnim senzorima.

Ureja-izdisajni test C13 i C14

To je jednostavan i pouzdan test koji se koristi za otkrivanje prisustva bakterije Helicobacter pylori, koja u želucu uzrokuje gastritis i čireve. Test traje otprilike 30 minuta, a uzorci izdahnutog daha prikupljaju se na početku i kraju testa radi otkrivanja prisustva ove bakterije u želucu. Izdisajni test C13 ne sadrži radioaktivne materijale.

Kapsulna endoskopija

Tanko crijevo, gdje se javljaju neke gastrointestinalne bolesti, regija je koju je zbog anatomije vrlo teško pregledati. Zbog toga se tanko crijevo smatralo „crnom kutijom“ probavnog sistema. Uzimajući u obzir da se smatra da oko 10 posto slučajeva neobjašnjivog krvarenja potječe iz tankog crijeva, jasna je važnost njegove procjene.

Fizikalna terapija i rehabilitacija je specijalizirana oblast koja liječi poremećaje mišićno-koštanog sistema, s ciljem povećanja funkcionalnog kapaciteta koji je ograničen zbog ozljede, bolesti ili starije dobi. Primarni cilj je maksimizirati fizički potencijal pacijenta, omogućavajući mu da postigne samostalnost u aktivnostima svakodnevnog života.

Oblast fizikalne medicine i rehabilitacije nudi multidisciplinarni pristup širokom rasponu stanja, od poremećaja mišićno-koštanog sistema do neuroloških bolesti. Ova grana medicine, koja uz podršku savremenih medicinskih metoda i tehnoloških uređaja poboljšava kvalitet života pacijenata, ima i preventivnu i kurativnu funkciju.

Šta je fizikalna terapija i rehabilitacija?

Fizikalna terapija i rehabilitacija je medicinska disciplina koja urođene ili stečene bolesti mišića, zglobova, kostiju i nervnog sistema liječi medicinskim, fizikalnim i vježbovnim metodama. Ljekari specijalizirani u ovoj oblasti nazivaju se specijalisti fizikalne medicine i rehabilitacije (fizijatri), dok se stručnjaci koji izvode liječenja nazivaju fizioterapeuti.

Fizikalna terapija i rehabilitacija fokusira se ne samo na ublažavanje boli nego ima za cilj i vratiti pokretljivost i spriječiti trajno oštećenje. Termalni agensi, električne struje, tehnike manuelne terapije i specijalizirani programi vježbi čine osnovne komponente liječenja.

Koje bolesti liječi fizikalna terapija i rehabilitacija?

Odjeljenje fizikalne terapije i rehabilitacije bavi se vrlo širokim rasponom kliničkih stanja koja zahvataju mišićno-koštani sistem tijela. Ove bolesti se uglavnom mogu klasificirati pod naslovima ortopedskih, neuroloških i reumatskih bolesti. Glavne bolesti koje se dijagnosticiraju i liječe u klinikama fizikalne terapije su sljedeće:

• Lumbalne i vratne diskus hernije: odlikuju se bolom i slabošću uzrokovanim pritiskom diskova u strukturi kičme na nerve.
• Osteoartroza (artritis): stanje koje se odlikuje ograničenom pokretljivošću zbog propadanja zglobne hrskavice.
• Rehabilitacija nakon moždanog udara: koristi se za vraćanje funkcije izgubljene nakon začepljenja moždane žile ili krvarenja u mozgu.
• Reumatske bolesti: reumatoidni artritis i ankilozantni spondilitis su hronične upalne bolesti zglobova.
• Sportske ozljede: uključuju stanja poput rupture meniska, ozljeda prednje ukrštene veze i oštećenja tetiva.
• Skolioza i posturalni poremećaji: fokus je na boli uzrokovanoj zakrivljenjima kičme i greškama u držanju.
• Cerebralna paraliza: odlikuje se neurološkim stanjima koja počinju u djetinjstvu i utiču na kontrolu mišića.
• Postoperativna rehabilitacija: zadatak je vratiti raspon pokreta zglobova nakon operacija ugradnje proteze kuka i koljena.
• Gerijatrijska rehabilitacija: rješavaju se poremećaji ravnoteže povezani s dobi, rizik od pada i funkcionalni gubici.

Koje su metode fizikalne terapije i rehabilitacije?

Proces fizikalne terapije sastoji se od kombinacije raznih modaliteta određenih prema kliničkom stanju pacijenta. Nakon pregleda kod ljekara priprema se najprimjereniji recept za liječenje pacijenta. Često korištene metode fizikalne terapije u kliničkoj praksi uključuju:

• Elektroterapija: cilj je ublažiti bol i ojačati mišiće električnim strujama različitih frekvencija.
• Površinske toplotne primjene: protok krvi u tkivu se povećava metodama poput infracrvene terapije, toplih obloga i parafinskih kupki.
• Duboke toplotne primjene: ultrazvuk i kratkovalna dijatermija mogu se koristiti za postizanje zacjeljivanja u dubokim tkivima.
• Manuelna terapija: specifičnim manuelnim manevrima povećava se pokretljivost zglobova i mekih tkiva.
• Hidroterapija: rehabilitacija se postiže smanjenjem opterećenja zglobova kroz vježbe u vodi.
• Robotska rehabilitacija: roboti za hodanje i roboti za šaku i ruku koriste se za ponovnu obuku nervnog sistema.
• Lasersko liječenje: to su laserske primjene visokog intenziteta (HILT) koje ubrzavaju zacjeljivanje tkiva.

Koja je svrha fizikalne terapije i rehabilitacije?

Proces fizikalne terapije i rehabilitacije obuhvata ne samo fizički oporavak nego i psihosocijalnu prilagodbu pacijenta životu. U tom procesu fizioterapeuti i ljekari rade usklađeno. Glavni ciljevi fizikalne terapije su:

• Kontrola i ublažavanje akutne i hronične boli.
• Vraćanje zglobova u normalan raspon pokreta.
• Povećanje snage i izdržljivosti mišića.
• Razvoj vještina ravnoteže i koordinacije.
• Smanjenje pacijentove potrebe za pomagalima (štake, hodalice itd.)

Kako napreduje proces fizikalne terapije kod neuroloških bolesti?

Kod neuroloških poremećaja rehabilitacija ima za cilj smanjiti negativne učinke oštećenja nervnog sistema na mišiće i pokret. Ovaj proces se zasniva na konceptu neuroplastičnosti, tj. sposobnosti mozga da se reorganizira.

U slučajevima moždanog udara nastalog zbog krvarenja u mozgu ili traume, cilj je da pacijent povrati sposobnost hodanja i obavljanja svakodnevnih zadataka. Napredne tehnologije poput robotskih sistema za hodanje i neuromišićne električne stimulacije imaju ključnu ulogu u ovoj fazi.

Ortopedska rehabilitacija i sportske ozljede

Ortopedska fizikalna terapija, koja se primjenjuje i prije i nakon operacije, jedan je od faktora koji direktno utiču na hirurški uspjeh. Ovo liječenje je neophodno, posebno nakon operacija ugradnje proteze i popravki ligamenata, radi održavanja pokretljivosti zglobova.

Kod sportista se liječe stanja poput ruptura prednje ukrštene veze, teniskog lakta ili sindroma sraza ramena, čime se osigurava da se pacijent može sigurno vratiti na teren. Personalizirane vježbe zasnovane na biomehaničkoj analizi imaju za cilj spriječiti ponavljanje ozljeda.

Važnost pokreta kod reumatskih bolesti

Reumatske bolesti su uglavnom hronične i dovode do deformacije zglobova i boli. Fizikalna terapija je od vitalne važnosti za održavanje raspona pokreta zglobova tokom perioda kada ova stanja nisu u fazi pogoršanja.

Fizikalni agensi te tople/hladne primjene pomažu kontrolirati upalu. Preventivne vježbe koje se uče pacijenta smanjuju opterećenje zglobova, povećavajući udobnost pokreta i potencijalno stabilizirajući ovisnost o lijekovima.

Šta treba uzeti u obzir prije i poslije fizikalne terapije?

Aktivno učešće pacijenta neophodno je za maksimalnu korist od programa fizikalne terapije. Faktori koji povećavaju djelotvornost liječenja su sljedeći:

• Prije fizikalne terapije: sve dostupne rezultate pretraga (MRI, rendgen, EMG) treba predočiti specijalisti tokom pregleda i dati prednost udobnoj, elastičnoj odjeći.
• Tokom fizikalne terapije: zakazane seanse treba pohađati bez prekida, a svaku neočekivanu bol osjećanu tokom seanse treba prijaviti fizioterapeutu.
• Nakon fizikalne terapije: liječenja u bolnici treba podržati kućnim programom vježbi i pridržavanjem ergonomskih promjena načina života (ispravno držanje pri sjedenju, tehnike dizanja tereta).

Infektivne bolesti i klinička mikrobiologija grane su medicine koje se bave dijagnozom, liječenjem i prevencijom bolesti uzrokovanih mikroorganizmima koji ulaze u tijelo. Ove specijalnosti pružaju zdravstvene usluge za širok raspon bolesti, od gripe i HIV-a/AIDS-a do upale pluća i malarije.

Šta su infektivne bolesti i klinička mikrobiologija?

Infektivne bolesti i klinička mikrobiologija su medicinske discipline koje se bave dijagnozom, liječenjem i prevencijom bolesti uzrokovanih mikroorganizmima (bakterije, virusi, gljivice, paraziti) koji ugrožavaju ljudsko zdravlje. Ove dvije oblasti rade zajedno u komplementarnoj saradnji radi razumijevanja, kontrole i liječenja infekcija koje ugrožavaju ljudsko zdravlje.

Specijalisti infektivnih bolesti dijagnosticiraju i liječe bolesti uzrokovane tim mikroorganizmima i poduzimaju potrebne mjere za zaštitu zdravlja pacijenata. Također razvijaju strategije za sprječavanje širenja zaraznih bolesti.

Klinička mikrobiologija je oblast koja uključuje pregled mikroorganizama u laboratorijskim uslovima radi prepoznavanja uzročnika bolesti. Klinički mikrobiolozi prepoznaju vrstu mikroorganizma koji uzrokuje bolest i pomažu u odabiru primjerenih metoda liječenja. Ove dvije oblasti imaju ključnu, komplementarnu ulogu u osiguravanju da se infekcije tačno dijagnosticiraju i djelotvorno liječe.

Čime se bave infektivne bolesti i klinička mikrobiologija?

Infektivne bolesti i klinička mikrobiologija imaju posebno važnu ulogu u borbi protiv zaraznih bolesti. Specijalisti infektivnih bolesti prepoznaju zdravstvene probleme kod pacijenata uzrokovane mikroorganizmima, dok klinički mikrobiolozi u laboratorijskim uslovima prepoznaju patogene koji pokreću te bolesti.

Glavne bolesti kojima se bave infektivne bolesti i klinička mikrobiologija su sljedeće:

• Sve bolesti praćene povišenom temperaturom: razne zarazne bolesti mogu biti praćene povišenom temperaturom, uključujući bakterijske, virusne, gljivične i parazitarne bolesti.
• Hepatitis A, hepatitis B, hepatitis C i drugi virusi hepatitisa: to su virusne infekcije koje zahvataju jetru. U ovu grupu mogu se uključiti i hepatitis D i E.
• Proljev: bolest uzrokovana bakterijskim, virusnim ili parazitarnim infekcijama, koja se posebno prenosi vodom i hranom.
• AIDS (HIV infekcija): virus humane imunodeficijencije (HIV) je infekcija koja slabi imunološki sistem.
• Prehlada i gripa: to su virusne infekcije koje zahvataju gornji dišni put, obično uzrokovane virusom gripe.
• Infekcije kože i mekih tkiva: to su bakterijske infekcije koje zahvataju potkožna tkiva i kožu, poput celulitisa i apscesa.
• Bolesti koje uzrokuju osip: virusne bolesti poput ospica, vodenih kozica i rubeole odlikuju se osipom.
• Trovanje hranom: bolest uzrokovana bakterijama i toksinima, koja se prenosi kontaminiranom hranom i pićem.
• Parazitarne bolesti: bolesti poput malarije i amebne dizenterije infekcije su uzrokovane parazitima.
• Sistemske gljivične infekcije: to su gljivične infekcije koje se mogu proširiti cijelim tijelom; naprimjer infekcije uzrokovane rodovima Candida i Aspergillus.
• Meningitis: infekcija ovojnica koje okružuju mozak i kičmenu moždinu, obično uzrokovana bakterijama ili virusima.
• Upala pluća: infekcija pluća, najčešće uzrokovana bakterijskim, virusnim ili gljivičnim uzročnicima.
• Tuberkuloza (TBC): infekcija koja zahvata pluća, uzrokovana bakterijom Mycobacterium tuberculosis.
• Infekcija Zika virusom: virusna infekcija koju prenose komarci i koja može imati ozbiljne posljedice kod trudnica.
• Bjesnilo: smrtonosna infekcija uzrokovana virusom bjesnila koja zahvata centralni nervni sistem.
• Ospice: zarazna virusna bolest uzrokovana virusom ospica, koja se odlikuje osipom i povišenom temperaturom.

Koje se pretrage izvode na Odjeljenju infektivnih bolesti i kliničke mikrobiologije?

Odjeljenje infektivnih bolesti i kliničke mikrobiologije provodi razne pretrage kako bi se utvrdilo jesu li pacijenti oboljeli od zaraznih bolesti i odabrale primjerene metode liječenja. Ove pretrage se koriste za utvrđivanje kako mikroorganizmi ulaze u tijelo i koje bolesti uzrokuju. Glavne pretrage koje se izvode su sljedeće:

• Hemokultura: ova pretraga uključuje uzgoj mikroorganizama iz uzorka krvi radi otkrivanja bakterijskih infekcija. Koristi se posebno u otkrivanju infekcija koje su se proširile u krvotok.
• Urinokultura: ova pretraga se izvodi radi otkrivanja bakterijskih infekcija u uzorku mokraće koji se koristi za dijagnozu infekcija mokraćnih puteva.
• PCR test (lančana reakcija polimeraze): pretraga koja se koristi za otkrivanje genetskog materijala virusa i bakterija. Često se koristi u dijagnozi HIV-a, tuberkuloze i drugih virusnih infekcija.
• Testovi antitijela: ova pretraga se koristi za otkrivanje antitijela koja imunološki sistem proizvodi kao odgovor na infekciju. Koristi se za otkrivanje virusa poput HIV-a te hepatitisa B i C.
• Analiza plinova u krvi: ova pretraga se izvodi radi praćenja nivoa kisika i ugljikovog dioksida u tijelu. Korisna je za otkrivanje infekcija pluća.
• Mikroskopski pregled: ova pretraga uključuje pregled gljivica, parazita i bakterija pod mikroskopom. Parazitarne infekcije mogu se otkriti, posebno putem uzoraka stolice.
• Serološke pretrage: ove pretrage se koriste za dijagnozu infekcija otkrivanjem prisustva antitijela ili antigena u krvnom serumu. Koriste se posebno za infekcije poput hepatitisa, HIV-a i lajmske bolesti.
• Test virusnog opterećenja: ova pretraga mjeri količinu virusa poput HIV-a i hepatitisa u krvi. Pokazuje koliko je virus aktivan i kako reagira na liječenje.
• Test osjetljivosti na antibiotike (antibiogram): ova pretraga, izvedena na uzorcima bakterija, utvrđuje koji su antibiotici djelotvorni i koje su bakterije otporne na antibiotike.
• Kožni testovi: ova pretraga se koristi za otkrivanje infekcija putem alergena ili patogena postavljenih pod kožu. Koristi se za bolesti poput tuberkuloze.
• Koprokultura: ova pretraga uključuje uzgoj mikroorganizama iz uzorka stolice radi otkrivanja infekcija probavnog sistema. Koristi se posebno za trovanje hranom i parazitarne bolesti.
• Biopsija i pretrage tkiva: ova pretraga uključuje pregled uzoraka inficiranog tkiva pod mikroskopom. Koristi se za otkrivanje nekih gljivičnih i bakterijskih infekcija.
• Brisevi za infekcije kože i mekih tkiva: to je pretraga koja uključuje mikroskopski pregled mikroorganizama kod infekcija kože i mekih tkiva.

Koja se liječenja nude na Odjeljenju infektivnih bolesti i kliničke mikrobiologije?

Liječenja koja se izvode na Odjeljenju infektivnih bolesti i kliničke mikrobiologije imaju za cilj poboljšati zdravlje pacijenata, spriječiti širenje infekcija i spriječiti komplikacije bolesti. Proces liječenja ovisi o vrsti i težini infekcije te o općem zdravstvenom stanju pacijenta. Za svaku infekciju koriste se različite metode liječenja. Glavne metode liječenja uključuju:

• Antibiotska terapija: antibiotici se koriste za liječenje bakterijskih infekcija. Ovo liječenje sprječava umnožavanje bakterija i širenje infekcije. Naprimjer, antibiotsko liječenje se koristi kod bolesti poput upale pluća, infekcija mokraćnih puteva i tuberkuloze.
• Antivirusno liječenje: virusne infekcije se liječe antivirusnim lijekovima. Antivirusni lijekovi se koriste za liječenje virusnih infekcija poput HIV-a/AIDS-a te hepatitisa B i C. Ovi lijekovi zaustavljaju napredovanje bolesti sprječavanjem umnožavanja virusa.
• Antimikotsko liječenje: antimikotski lijekovi se koriste za liječenje gljivičnih infekcija. Gljivične infekcije mogu dovesti do ozbiljnih zdravstvenih problema, posebno kod osoba s oslabljenim imunološkim sistemom. Ovo liječenje inhibira rast gljivica i sprječava širenje infekcije.
• Antiparazitarno liječenje: bolesti uzrokovane parazitima liječe se antiparazitarnim lijekovima. Ovi lijekovi, koji se koriste za bolesti poput malarije i amebne dizenterije, sprječavaju širenje parazita u tijelu.
• Postupak vakcinacije: mnoge zarazne bolesti mogu se spriječiti vakcinama. Vakcine za bolesti poput hepatitisa B, ospica i gripe koriste se za sprječavanje širenja infekcija. Vakcine jačaju imunološki sistem i pružaju zaštitu od bolesti.
• Hospitalizacija i potporno liječenje: ozbiljne infekcije mogu zahtijevati hospitalizaciju i potporno liječenje. Ovo liječenje podržava imunološki sistem pacijenta i ublažava učinke infekcije. Osim toga, koriste se potporne metode poput terapije tekućinom i ravnoteže elektrolita.
• Hirurška intervencija: neke infekcije mogu zahtijevati hiruršku intervenciju. Hirurška intervencija može biti potrebna u slučajevima poput apscesa, apscediranih rana i uklanjanja inficiranih organa. Ove vrste intervencija pomažu spriječiti širenje infekcije.
• Imunoterapija: kod pacijenata s oslabljenim imunološkim sistemom mogu se primijeniti imunoterapijska liječenja koja jačaju imunološki sistem. Ovo liječenje pojačava sposobnost tijela da se bori protiv infekcija.
• Liječenje zoonotskih infekcija: infekcije koje se prenose sa životinja na ljude obično zahtijevaju specifične metode liječenja. Za zoonotske bolesti poput bjesnila pruža se hitno liječenje, a to liječenje obično uključuje vakcinaciju i terapiju imunoglobulinom.

Endokrinologija i bolesti metabolizma je medicinska oblast koja proučava endokrine žlijezde u tijelu, hormone koje proizvode i biohemijske procese koji održavaju energetsku ravnotežu tijela. Hormoni su hemijski glasnici odgovorni za vitalne funkcije poput rasta, razvoja, reprodukcije, obrazaca spavanja i probave.

Oblast endokrinologije i bolesti metabolizma bavi se nedostacima ili viškom hormona ili poremećajima u odgovoru tkiva na te hormone. Nadalje, poremećaji u metabolizmu, procesu kojim se hranjive tvari pretvaraju u energiju, kao i česti hronični problemi poput gojaznosti i dijabetesa, čine ključno područje fokusa ove jedinice. Rana dijagnoza i ispravan pristup liječenju od ključne su važnosti za sprječavanje komplikacija koje hormonske neravnoteže mogu uzrokovati u tijelu, a odjeljenje endokrinologije ima vitalnu ulogu u tom pogledu.

Šta je endokrinologija?

Endokrinologija je grana nauke koja proučava strukturu i funkcije endokrinih žlijezda te mehanizme kojima se hormoni luče u krvotok. Endokrini sistem, koji funkcionira kao komunikacijska mreža tijela, ima za cilj održati unutrašnju ravnotežu (homeostazu) u koordinaciji s nervnim sistemom.

Endokrini sistem sastoji se od strateških područja poput hipofize, štitne žlijezde, paratireoidnih žlijezda, nadbubrežnih žlijezda, gušterače i reproduktivnih organa. Čak i najmanje odstupanje u ovom sistemu može imati širok raspon fizičkih učinaka, od raspoloženja i zdravlja kostiju osobe do srčane frekvencije i kontrole težine.

Šta je endokrini sistem?

Endokrini sistem sastoji se od žlijezda koje luče hormone, a neravnoteže u tim žlijezdama mogu dovesti do mnogih sistemskih bolesti. Endokrini sistem sastoji se od sljedećih struktura:

• hipofiza
• štitna i paratireoidne žlijezde
• gušterača
• nadbubrežne žlijezde
• jajnici i testisi

Koje bolesti liječi Odjeljenje endokrinologije i metabolizma?

Odjeljenje endokrinologije i bolesti metabolizma bavi se liječenjem funkcionalnih poremećaja i metaboličkih procesa koji potječu iz sistema proizvodnje hormona. Odjeljenje endokrinologije i metabolizma liječi sljedeće bolesti:

• Šećerna bolest (Diabetes Mellitus): prate se dijabetes tipa 1, tipa 2 i gestacijski dijabetes.
• Bolesti štitne žlijezde: fokus je na guši, nodularnoj štitnoj žlijezdi, hipertireozi (toksična guša), hipotireozi i raku štitne žlijezde.
• Gojaznost i kontrola težine: prati se debljanje hormonskog porijekla i liječi metabolički sindrom.
• Bolesti nadbubrežne žlijezde: provjeravaju se Cushingov sindrom, Addisonova bolest i tvorbe nadbubrežne žlijezde.
• Poremećaji hipofize: bavi se visokim nivoima prolaktina, viškom hormona rasta (akromegalija) i nedostacima hormona.
• Metabolizam kostiju i minerala: prate se osteoporoza (stanjivanje kostiju), nedostatak vitamina D i problemi s paratireoidnim žlijezdama.
• Sindrom policističnih jajnika (PCOS): prate se hormonske neravnoteže i pojačan rast dlaka kod žena.
• Hiperlipidemija: pod kontrolu se dovode metabolička stanja koja se odlikuju visokim nivoima masti i holesterola u krvi.

Šta uzrokuje hormonske neravnoteže?

Hormonske neravnoteže nastaju kada endokrine žlijezde funkcioniraju abnormalno, izvan svoje normalne funkcije. Ovo stanje uglavnom može biti uzrokovano samim organom, genetskom predispozicijom ili okolišnim faktorima. Glavni faktori koji uzrokuju hormonske neravnoteže u tijelu su:

• Autoimuni odgovori: kada imunološki sistem cilja i oštećuje zdrave žlijezde (primjer: Hašimoto tireoiditis).
• Tumori i tvorbe: razvija se kao posljedica benignih ili malignih izraslina na žlijezdi koje uzrokuju prekomjerno lučenje hormona ili inhibiraju proizvodnju hormona.
• Genetski faktori: to su metaboličke ili hormonske mutacije koje se nasljeđuju unutar porodica.
• Hronični stres: faktor koji potiskuje endokrini sistem narušavajući ravnotežu kortizola i adrenalina u tijelu.
• Neuhranjenost i okolina: može nastati zbog nutritivnih nedostataka poput nedostatka joda ili izloženosti hemikalijama koje narušavaju rad endokrinog sistema.

Koje se dijagnostičke metode koriste na Odjeljenju endokrinologije i bolesti metabolizma?

Uz fizikalni pregled koriste se napredne laboratorijske tehnike i tehnike snimanja za dijagnozu hormonskih poremećaja. Budući da nivoi hormona u krvi često osciliraju u određeno doba dana, vrijeme pretraga je važno. Dijagnostičke metode koje se koriste na Odjeljenju endokrinologije i bolesti metabolizma uključuju sljedeće:

• Pretrage hormonskog profila: to su biohemijske analize izvedene na uzorcima krvi i mokraće.
• Dinamički testovi: to su testovi u kojima se promatra hormonski odgovor tijela primjenom stimulativnih ili supresivnih lijekova (npr. test tolerancije glukoze).
• Ultrazvuk štitne žlijezde: koristi se za procjenu strukture štitne žlijezde i prisustva čvorova.
• Biopsija (tankoiglena aspiracija): to je postupak uzimanja uzorka ćelija iz sumnjivih čvorova.
• Radiološko snimanje: uključuje ultrazvuk, MRI i CT snimanje hipofize ili nadbubrežnih žlijezda.

Koje su metode liječenja endokrinih i metaboličkih bolesti?

Proces i metode liječenja endokrinoloških i metaboličkih bolesti variraju ovisno o vrsti dijagnosticirane bolesti i stepenu hormonske neravnoteže. Glavni cilj je nadoknaditi hormon koji nedostaje ili normalizirati hormon uravnoteženjem njegove prekomjerne proizvodnje. Osnovne metode liječenja u oblasti endokrinologije su sljedeće:

• Terapija lijekovima (nadomjesna): to je postupak primjene hormona koji nedostaju (inzulin, hormon štitne žlijezde itd.) izvana putem lijekova.
• Supresija hormona: farmakološki agensi koriste se za kontrolu prekomjerno aktivnih žlijezda.
• Promjene načina života i plan ishrane: primjenjuje se određena prehrambena disciplina, posebno u slučajevima dijabetesa i gojaznosti.
• Hirurška intervencija: tvorbe ili žlijezde koje se ne mogu kontrolirati lijekovima potrebno je hirurški ukloniti.
• Liječenje radioaktivnim jodom: to je ciljana terapija koja se koristi kod hipertireoze ili nekih vrsta raka štitne žlijezde.

Kakav je odnos metaboličkih bolesti i gojaznosti?

Metabolizam je proces kojim tijelo obrađuje unesene kalorije i pretvara ih u energiju za održavanje života. Usporavanje ovog procesa ili poremećaji u hemijskim putevima direktno dovode do debljanja i skladištenja masti.

Metabolička stanja poput inzulinske rezistencije uzrokuju da tijelo pretvara šećer u energiju, a tu energiju skladišti kao mast. Ova situacija s vremenom može potaknuti gojaznost, a sama gojaznost narušava hormonsku ravnotežu, stvarajući začarani krug. Endokrinolog ima za cilj trajno rješenje istražujući postoji li osnovni hormonski uzrok problema s težinom (poput Cushingovog sindroma ili hipotireoze).

Kada se obratiti Odjeljenju endokrinologije?

Simptomi poput umora, naglih promjena težine, prekomjerne žeđi, učestalog mokrenja, menstrualnih nepravilnosti i pojačanog rasta dlaka trebaju potaknuti posjetu odjeljenju endokrinologije i bolesti metabolizma. Pacijenti se uglavnom prvo obrate odjeljenju interne medicine, a na osnovu kliničkog pregleda i rezultata pretraga internista ih upućuje na odjeljenje endokrinologije.

Dermatologija je medicinska specijalnost koja se bavi dijagnozom i liječenjem bolesti koje zahvataju kožu, kosu, nokte, oralnu sluznicu te spolno prenosivih bolesti. Poznata i kao „kožne i venerične bolesti“ ili „dermatologija“, ova oblast ima za cilj zaštititi zdravlje kože, koja je najveći organ tijela, i rješavati estetske probleme. Dermatologija se ne bavi samo površinskim problemima kože nego omogućava i ranu dijagnozu hroničnih kožnih bolesti povezanih s imunološkim sistemom te raka kože.

Šta je dermatologija?

Dermatologija je medicinska specijalnost koja se bavi dijagnozom i liječenjem kožnih poremećaja i veneričnih (spolno prenosivih) bolesti koje se mogu javiti kod osoba svih uzrasta, i odraslih i djece. Budući da koža djeluje kao zaštitna barijera između tijela i vanjskog okruženja, dermatološki pregled može pružiti i važne naznake o općem zdravstvenom stanju osobe. Specijalisti dermatologije nazivaju se dermatolozi ili specijalisti za kožne bolesti.

Koje bolesti liječi dermatologija?

Stanja kojima se bavi odjeljenje dermatologije obuhvataju cijelu vanjsku površinu tijela od glave do pete. Glavne grupe bolesti koje se liječe na odjeljenju dermatologije su sljedeće:

• Akne i problemi s prištevima: uključuje akne u adolescenciji, akne kod odraslih i hormonski povezane erupcije.
• Vrste ekcema (dermatitis): to su svrbežni kožni osipi poput atopijskog dermatitisa, kontaktnog dermatitisa i seboroičnog dermatitisa.
• Psorijaza: hronična bolest povezana s imunološkim sistemom koja se odlikuje srebrnastim ljuštenjem kože.
• Gljivične infekcije: to su gljivična stanja koja zahvataju stopala, nokte, tijelo i vlasište.
• Poremećaji kose: uključuju probleme poput alopecije areate, genetskog gubitka kose, masnog vlasišta i peruti.
• Poremećaji noktiju: uključuju probleme poput uraslih noktiju, zadebljanja noktiju, promjene boje i gljivica noktiju.
• Urtikarija (koprivnjača): odlikuje se naglim svrbežnim oticanjima uzrokovanim alergijama ili stresom.
• Vezikulobulozne bolesti: uključuju autoimune bolesti poput pemfigusa, koje se odlikuju mjehurićima ispunjenim tekućinom na koži.
• Vitiligo: stanje u kojem se na koži stvaraju bijele mrlje.
• Melazma: smeđe sunčeve mrlje koje se često viđaju posebno kod žena.
• Pjege i staračke mrlje: nakupine pigmenta koje se javljaju u područjima izloženim suncu.
• Postinflamatorna hiperpigmentacija: tamni ožiljci koji ostaju nakon rana ili akni.
• Rak kože i praćenje madeža: jedna od najvitalnijih oblasti dermatologije je rana dijagnoza tumora kože. Uspjeh liječenja vrlo je visok kada se rak kože otkrije u ranoj fazi. Dermatolozi koriste tehnologiju digitalne dermoskopije za mapiranje madeža na tijelu i praćenje rizičnih promjena. Klinički pregled madeža koji su asimetrični, imaju nepravilne rubove ili mijenjaju boju posebno je ključan za sprječavanje visokorizičnih vrsta poput malignog melanoma.

Šta su dermatološke pretrage i dijagnostičke metode?

Proces dermatološkog pregleda počinje fizikalnom procjenom i nastavlja se raznim specifičnim tehnikama ovisno o prirodi bolesti. Čak i dublji slojevi kože mogu se pregledati neinvazivnim metodama. Pretrage i dijagnostičke metode koje dermatolozi često koriste su sljedeće:

• Dermoskopija (površinska mikroskopija): detaljan pregled madeža i kožnih lezija pomoću osvijetljenog uređaja za uvećavanje.
• Biopsija kože: zahvat uzimanja malog uzorka tkiva s kože radi konačne dijagnoze.
• Epikutani (patch) test: koristi se za prepoznavanje alergena koji uzrokuju kontaktni dermatitis.
• Prick test: izvodi se radi otkrivanja alergijskih reakcija tipa 1 poput alergija na polen ili hranu.
• Punch biopsija: uključuje uklanjanje cilindričnog uzorka tkiva koji obuhvata sve slojeve kože.
• Shave biopsija: uključuje uklanjanje izdignutih lezija s gornjeg sloja kože brijanjem.
• Ekscizijska biopsija: to je hirurško uklanjanje cijele sumnjive lezije.
• Tzanck test: koristi se u dijagnozi zaraznih kožnih bolesti, posebno virusnih mjehurastih stanja poput herpesa i vodenih kozica. Uzorak brisa uzet iz lezije boji se posebnim bojama i pregleda pod mikroskopom.
• Pregled Woodovom lampom: ovaj pregled se izvodi u mračnoj prostoriji pomoću izvora ultraljubičaste svjetlosti valne dužine 365 nm. Preferira se za dijagnozu stanja poput tinea capitis, vitiliga, eritrazme i porfirije.
• Krvne pretrage: koriste se za prepoznavanje osnovnih metaboličkih i sistemskih bolesti povezanih s određenim dermatološkim problemima.

Šta treba uzeti u obzir prije dermatoloških pretraga?

Pacijenti trebaju obaviti određene pripreme kako tačnost pretraga ne bi bila narušena. Pogrešne prakse ili korišteni lijekovi mogu potisnuti ili izmijeniti rezultate pretraga. Prije dermatoloških pretraga posebno treba uzeti u obzir sljedeće:

• Upotrebu antihistaminika (lijekova za alergiju) treba prekinuti pod nadzorom ljekara najmanje sedmicu dana prije alergotestova.
• Kreme, losioni ili šminka ne smiju se nanositi na područje pretrage na dan pregleda.
• Ako je planirana biopsija, ljekara treba obavijestiti o upotrebi lijekova za razrjeđivanje krvi.
• Ako će se izvoditi pretraga na gljivice, zahvaćeno područje ne smije doći u kontakt s vodom i 24 sata prije ne smiju se nanositi kreme.

Koje su metode liječenja koje se koriste u dermatologiji?

Dermatološko liječenje uključuje sve metode koje se primjenjuju za zbrinjavanje bioloških, okolišnih ili genetskih stanja koja narušavaju integritet kože. Dermatološko liječenje ima za cilj i ublažiti simptome i postići dugotrajan oporavak rješavanjem osnovnog uzroka bolesti. Najčešće korištene metode u savremenoj dermatologiji navedene su u nastavku:

• Lokalna liječenja: direktna primjena lijekova u obliku krema, losiona ili masti na zahvaćeno područje.
• Sistemska liječenja: upotreba lijekova koji djeluju na cijelo tijelo putem oralnih tableta ili intravenskih/intramuskularnih injekcija.
• Krioterapija (liječenje hladnoćom): proces zamrzavanja tkiva tekućim dušikom.
• Elektrokauterizacija: uništavanje lezija njihovim spaljivanjem uz pomoć električne struje.
• Fototerapija: terapijska upotreba ultraljubičaste svjetlosti određenih valnih dužina u liječenju kožnih bolesti.
• Dermatološka hirurgija: manji hirurški zahvati poput uklanjanja madeža, ekscizije ciste ili biopsije kože.
• Laserski i svjetlosni sistemi: uglavnom se preferiraju za liječenje vaskularnih lezija, ožiljaka od akni, kožnih mrlja i uklanjanje neželjenih dlaka. Frakcijski laseri, Q-switched sistemi i Nd:YAG laseri spadaju među tehnologije koje pružaju najsigurnije rezultate u kliničkim uslovima.

Kozmetička dermatologija i njena područja primjene

Kozmetička dermatologija je subspecijalnost koja ima za cilj poboljšati estetski izgled kože uz očuvanje njenog zdravlja. Ovi zahvati se koriste za odgađanje znakova starenja i poboljšanje kvaliteta kože. Glavne primjene u kozmetičkoj dermatologiji uključuju:

• Botulinum toksin (botoks): koristi se u liječenju mimičnih bora i prekomjernog znojenja (hiperhidroza).
• Dermalni fileri: primjenjuju se za nadoknadu gubitka volumena i popunjavanje dubokih bora.
• Mezoterapija: ubrizgavanje vitamina, minerala i aminokiselina ispod kože.
• PRP (plazma bogata trombocitima): upotreba plazme bogate trombocitima dobivene iz vlastite krvi pacijenta za popravak tkiva.
• Hemijski piling: kontrolirano ljuštenje i obnova gornjeg sloja kože.

Šta treba uzeti u obzir prije dermatoloških zahvata?

Proces pripreme je važan za povećanje uspjeha dermatološkog liječenja i svođenje na najmanju mjeru rizika od komplikacija. Prije zahvata pacijenti trebaju pažljivo slijediti upute ljekara. Prije dermatoloških zahvata treba uzeti u obzir sljedeće:

• Šminka ili bilo koji kozmetički proizvodi ne smiju se nanositi na područje liječenja.
• Ljekara treba obavijestiti ako se koriste lijekovi za razrjeđivanje krvi.
• Sunčanje i solarij treba izbjegavati prije laserskih liječenja.
• Historiju herpesa na usnama treba prijaviti prije zahvata.
• Svaku aktivnu infekciju ili otvorenu ranu treba prijaviti.

Odjeljenje pedijatrije Univerziteta Medipol štiti zdravlje djece svih uzrasta svim granama povezanim sa zdravljem djece i liječi bolesti uz svoj empatičan akademski tim i najnoviju tehnologiju. Uspješno se izrađuju planovi dijagnoze, liječenja i praćenja bolesti djetinjstva u dobnom rasponu 0–16 godina.

Odjeljenje pedijatrije Univerziteta Medipol pruža uslugu s obojenim ambulantnim sobama posebno osmišljenim za djecu, igralištem i čekaonicom. U ovom okruženju djeca se ne osjećaju kao u bolnici, nego kao kod kuće i na igralištu.

Odjeljenje pedijatrije Univerziteta Medipol pruža uslugu 0–24 u svim dolje navedenim granama radi zdrave generacije, a djeca narušenog zdravlja ubrzo povrate svoje zdravlje.

Uža područja stručnosti Odjeljenja pedijatrije

Dječja psihijatrija je medicinska specijalnost koja ispituje kognitivni, emocionalni, akademski i socijalni razvoj osoba u dobi od 0 do 18 godina te se bavi dijagnozom i liječenjem mentalnih poremećaja koji se javljaju u tom periodu. Poznata i kao psihijatrija djece i adolescenata, ova oblast se razlikuje od psihijatrije odraslih po tome što se fokusira na osobu u razvoju i stavlja porodicu u središte procesa liječenja.

Period od dojenačke dobi do kasne adolescencije najkritičnija je faza u oblikovanju strukture ličnosti i mentalne otpornosti osobe. Traume, razvojna kašnjenja ili neurobiološki poremećaji doživljeni u tom periodu mogu se, ako se ne riješe rano, razviti u hronične probleme koji direktno utiču na odraslu dob. Zbog toga stručnjaci za mentalno zdravlje djece pružaju preventivne i terapijske usluge procjenjujući zajedno biološke, psihološke i socijalne faktore.

Šta je dječja psihijatrija?

Psihijatrija djece i adolescenata je grana medicine koja ispituje mentalno i emocionalno zdravlje osoba, počevši od djetinjstva i protežući se u adolescenciju. Ova grana je odgovorna ne samo za dijagnozu bolesti nego i za praćenje uspješno li dijete prolazi razvojne prekretnice primjerene dobi.

Odjeljenje dječje psihijatrije pri postavljanju dijagnoze koristi standardne metode medicinskog pregleda, kao i promatranje, kliničke razgovore, razvojne testove i izvještaje roditelja. Planiranje liječenja daje prednost terapiji igrom, porodičnom savjetovanju, kognitivno-bihevioralnim terapijama i saradnji sa školskim pedagoškim službama, a ne lijekovima.

Koje bolesti liječi Odjeljenje dječje psihijatrije?

Specijalisti psihijatrije djece i adolescenata vode dijagnozu i liječenje širokog spektra poremećaja koji variraju ovisno o razvojnim fazama. Odjeljenje mentalnog zdravlja djece bavi se sljedećim stanjima:

• Poremećaj pažnje i hiperaktivnosti (ADHD): stanje koje se odlikuje poteškoćama s koncentracijom, hiperaktivnošću i impulsivnošću.
• Poremećaji iz spektra autizma: razvojne razlike koje se ispoljavaju kao ograničenja u socijalnoj interakciji i ponavljajuća ponašanja.
• Poteškoće u učenju (disleksija, disgrafija): ispoljavaju se kao smanjen akademski uspjeh u vještinama čitanja, pisanja ili matematike.
• Anksioznost i anksiozni poremećaji: uključuju separacijsku anksioznost, školsku fobiju, socijalnu fobiju i simptome napada panike.
• Poremećaji raspoloženja: bavi se emocionalnim oscilacijama poput dječje depresije i bipolarnog poremećaja.
• Poremećaji ponašanja: prkosno-opozicijski poremećaj uključuje ponašanja poput laganja, krađe ili sklonosti nasilju.
• Tikovi i Touretteov sindrom: odlikuje se nevoljnim motornim ili vokalnim pokretima.
• Poremećaji jedenja i spavanja: pika (jedenje stranih predmeta) uključuje stanja poput anoreksije, bulimije ili noćnih strahova.
• Problemi s kontrolom nužde: bavimo se pitanjima poput noćnog mokrenja (enureza) ili fekalne inkontinencije (enkopreza).

Koji su simptomi poremećaja mentalnog zdravlja kod djece?

Djeca ne mogu uvijek izraziti svoju emocionalnu patnju riječima poput odraslih, pa se problemi s mentalnim zdravljem često ispoljavaju kao promjene u ponašanju. Evo nekoliko ključnih znakova na koje roditelji trebaju paziti u vezi s mentalnim zdravljem svoje djece:

• Naglo i neobjašnjivo opadanje školskog uspjeha
• Gubitak interesa za aktivnosti koje su ranije bile ugodne i povlačenje.
• Poremećaj obrazaca spavanja, noćne more ili stalan umor
• Pojačana razdražljivost, izljevi bijesa ili agresivno ponašanje.
• Somatske tegobe bez medicinskog uzroka, poput bolova u trbuhu ili glavobolja.
• Prehrambene navike: prekomjeran porast apetita ili nedostatak apetita.
• Gubitak razvojno stečenih vještina (npr. odvikavanje od pelena)

Kako izgleda proces dijagnoze i procjene u dječjoj psihijatriji?

Dijagnostički proces za poremećaje mentalnog zdravlja djece zahtijeva multidisciplinarni pristup i možda se neće završiti u jednom razgovoru. Specijalista mora saznati ne samo trenutno stanje djeteta nego i cijelu razvojnu historiju od rođenja u detalje. Dijagnostičke metode za poremećaje mentalnog zdravlja djece uključuju:

• Sastanak s porodicom: prikupljaju se informacije o djetetovom kućnom okruženju, metodama discipline i porodičnim odnosima.
• Individualni razgovor s djetetom: promatranja se vrše u okruženju terapije igrom ili razgovorom licem u lice, ovisno o dobi pacijenta.
• Psihometrijski testovi: primjenjuju se testovi inteligencije (WISC-4 itd.), testovi pažnje i inventari ličnosti.
• Obrasci za nastavnike: dobiva se povratna informacija iz škole o djetetovom uspjehu u socijalnom i akademskom okruženju.

Koje su metode liječenja u psihijatriji djece i adolescenata?

Proces liječenja psihijatrijskih poremećaja kod djece planira se individualno prema dijagnozi i potrebama djeteta, a cilj je ublažiti simptome i omogućiti djetetu da se prilagodi životu. Metode liječenja mentalnog zdravlja i poremećaja djece uključuju:

• Psihoterapija: preferirane su metode kognitivno-bihevioralne terapije (KBT), terapije igrom ili terapije usmjerene na rješenje itd.
• Porodično savjetovanje: reguliraju se stavovi roditelja i uče zdrave metode komunikacije.
• Farmakoterapija: ako se smatra potrebnim, primjenjuju se liječenja lijekovima koja balansiraju neurohemiju mozga (pod nadzorom specijaliste).
• Psihoedukacija: to je edukacija koja se pruža porodici i djetetu o trenutnoj situaciji i kako njome upravljati.

U kojim situacijama se treba obratiti specijalisti?

Stručnu pomoć treba potražiti ako se razvojne karakteristike djeteta znatno razlikuju od vršnjaka ili ako njegova ponašanja otežavaju svakodnevni život. Posebno u slučajevima misli o samoozljeđivanju, odvajanja od stvarnosti (halucinacije) ili nazadovanja nakon traumatskog događaja, treba se bez odgode obratiti odjeljenju dječje psihijatrije.